Jugoslavija - geografija nostalgije i duša bez tijela

I danas se svake godine 29. novembra sjetim da je to nekada bio važan praznik, ali sada ne znam tačno zašto smo i kako slavili taj dan. Prazno sjećanje, ali još uvijek živo...

Ovako nekadašnji Dan Republike komentariše slovenački pisac, esejista, književni kritičar i fotograf Dušan Šarotar. Taj praznik se šest decenija obilježavao na ovaj datum, a mnoge i dalje podsjeća na Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju čiji su temelji postavljeni na drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije AVNOJ, koje je održano 29. novembra 1943. godine u Jajcu u Bosni i Hercegovini.

Crnogorski reditelj Dragutin Draško Đurović naglašava da ga ovaj dan ne podsjeća na “izgubljeni raj” i objašnjava zbog čega.

“Jer se stvar zasnivala na jednoj ličnosti (realno), i na toliko mrtvih kojih se (naravno) niko ne sjeća, ali se smijem, (zamišljam) da je neko tada rekao: Presjedniče, neki opasni dileri od 28 godina na daju da Jugoslavija krene naprijed, i neki direktor banke sa ambicioznom suprugom želi da stane na čelo naše JNA... Da mi je vidjeti njegov pogled kroz zlatne naočare dok okreće onaj tompus”, priča Đurović.

Umjetnost ne poznaje mržnju

Rat je razorio veliku zemlju, ali ne i veze koje su izgrađene među ljudima. Tako Jugoslavija danas ne postoji, ali se kulturno-umjetnička scena bivših republika i dalje (radije) naziva domaćom, našom, (ex) jugoslovenskom, negoli regionalnom. No, iako je u rječniku i emocijama prisutan, pitanje je da li je u praksi artistički prostor živ i u čemu se ogleda, na kom nivou je saradnja i razmjena, bilo kada su u pitanju pojedinci ili institucije, entuzijasti...

“Smatram da umjetnička scena ne poznaje ratno stanje kakvo većina političara kreira uz politička previranja i ratne strategije. Umjetnička pozornica uvijek zagovara mir i ne poznaje otrovni nacionalizam i lažno domoljublje. Umjetnost je apsolut duhovne vrijednosti koja ne poznaje mržnju”, kaže likovna umjetnica Vlasta Delimar iz Hrvatske.

Ipak, posljedice razdora i dalje se osjećaju...

“Prvo što mi pada na pamet kad se sjetim raspada Jugoslavije svakako je rat, tačnije ratovi koji su pratili proces raspada. Njihov se odjek osjeća i danas. Kao pisca, naravno, prvenstveno me zanimaju pojedinačne priče, porodične tragedije i lične čežnje, a manje me zanimaju ekonomski, politički i vjerski razlozi krvavog fijaska Jugoslavije. Pisci i pjesnici su čuvari sjećanja. Od ruševina i pepela povijesti treba spasiti što se spasiti može, dakle, prije svega priče. Umjetnici to jako dobro rade, ali svi drugi, političari, istoričari i proroci, nisu uspjeli”, kaže Šarotar.

Jedna od najpoznatijih umjetnica performansa ovih prostora, Delimar u razgovoru za “Vijesti” naglašava da kod nje nema nostalgije za bivšim vremenima, pa je tako i 29. novembar samo praznik bivše države i “lijepo sjećanje prošlosti, bez nekog drugog značaja”.

Ekvivalent nekadašnjoj jugoslovenskoj sceni, u današnjoj perspektivi i praksi ne postoji, makar na polju književnosti, smatra Šarotar.

“Sumnjam da postoji ikakva živa, umjetnički relevantna i objedinjujuća kulturno-umjetnička scena koja bi mogla nadomjestiti, odnosno osmisliti bivši jugoslavenski prostor. Iz slovenske perspektive mislim da tako nešto sigurno ne postoji. Druga je stvar što je sjećanje na nekadašnji zajednički kulturni prostor još uvijek živo i aktuelno, barem kod onih stvaralaca koji su u Jugoslaviji odrasli ili u njoj proveli najljepše godine svoje mladosti. I u svojoj književnosti stalno se vraćam tom nekadašnjem prostoru, koji je sada sve više samo književni prostor, geografija nostalgije. Kad bih svoje osjećaje prema nekadašnjem zajedničkom prostoru Jugoslavije pokušao izraziti s tri riječi, to bi svakako bile: sjećanje, bol i more. To mi je ostalo i to je sve o čemu mogu pričati”, govori Šarotar.

Vlasta Delimar je 2019. godine krenula u obilježavanje 40 godina svog umjetničkog rada. Ideja je bila, priča ona, da se napravi turneja izložbi i performansa po gradovima bivše Jugoslavije u kojima je radila u svojim počecima, a u kojima je bila formirana jaka umjetnička scena savremene umjetnosti onoga doba, scena koja je na neki način i formirala njeno stvaralaštvo...

“Nismo bili kao ostale države Istočnog bloka. Bili smo bez cenzure, mogli smo slobodno putovati izvan granica Jugoslavije. Seksualnost i LGBTe populacija nije bila toliko stigmatizovana. Ovo navodim kao dokaz da postoji regionalna kulturno-umjetnička scena, ne samo sada. Ona je oduvijek i postojala, samo na drugačiji način. Konkretno, za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj sve naše veze s umjetnicima iz ostalih bivših republika nisu bile prekinute već su se odvijale sporije i dovijali smo se komunikaciji na razne bizarne načine. Nakon što je rat završen bila sam uz Milana Božića prva umjetnica iz Hrvatske koja je 2001. godine gostovala u Beogradu”, podsjeća ona.

Njenu turneju uveliko je usmjerila i pandemija virusa korona usljed čega je mnogo događaja odloženo ili se nije realizovalo. Najžalije joj je što se u Sarajevu ništa nije organizovalo, ali su napravljene izložbe i performansi u Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Beogradu i Podgorici.

Interesovanje, publika, konkursi i vlast(i)

Šarotar je ove godine bio gost 17. Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja u Podgorici, a nastoji da prati aktuelnu umjetnost na ex-YU području. Svojim prevodilaštvom doprinosi da publika u Sloveniji bude u toku sa BHCS stvaralaštvom... Posljednjih godina na slovenački je preveo autore: Ahmeda Burića, Tanju Stupar Trifunović, Pavla Pavličića, Anu Ristović, a sada prevodim Marka Pogačara. On ocjenjuje da međusobno interesovanje i dalje postoji.

“Mislim da se još uvijek intenzivno čitamo i posebno zanimamo jedni za druge, barem što se moje generacije tiče. Iako su sada putevi knjiga i prevoda znatno teži, relativno puno prevodimo jedni drugima. I dalje su živa gostovanja na raznim književnim, pozorišnim i filmskim festivalima, autori iz regije redovni su gosti slovenskih festivala Vilenica, Dani poezije i vina, Forum Tomizza, Liff i dr. I sâm sam bio gost mnogih festivala i rezidencija u zemljama regije, kao što su Festival svjetske književnosti, Sarajevski dani poezije, rezidencije u Sarajevu, na Cetinju, Sajam knjiga u Podgorici. Slovenija je uspostavila institucionalnu potporu za prevođenje slovenačke književnosti na strane jezike, što uključuje sve jezike ex-Yu, a osim toga tu su i inostrane potpore kao što je Traduki”, kaže Šarotar.

Iako je mnogo toga na bazi (o)sjećanja, jezik svakako olakšava saradnju u mnogim oblastima, dodaje Delimar.

“Jugoslavija kao cjelina u današnje vrijeme može postojati samo kao memorija uz sjećanje na neke važne istorijske manifestacije koje su se odvijale na svjetskom nivou, poput Aprilskih susreta u Beogradu, Jugoslovenska dokumenta u Sarajevu, Muzičko bijenale u Zagrebu, Nove tendencije u Zagrebu, Atelje 212 u Beogradu... I možemo se sjećati prostora poput SKC-a u Beogradu, SC galerije u Zagrebu, Galerije ŠKUC u Ljubljani, Collegium artiticum u Sarajevu koji su odigrali važnu ulogu. No, mnoge kulturne institucije nakon raspada države imaju odličnu suradnju, osobito svijet teatra i književnosti, zbog jezika kao važne komponente te djelatnosti. Jer ipak nas veže činjenica da govorimo istim policentričnim jezikom”, priča Delimar.

Đurović se osvrnuo na stanje u polju kinematografije koje je, zaključuje se, daleko od sjajnog...

“Komplikovanim regionalnim konkursima dolazimo do nedostajućih sredstava i sakupljamo ekipu iz bivše Jugoslavije. To sve traje po šest, sedam godina i onda se desi da više para dobijete iz tih zemalja, nego iz svoje Podgorice. I tada počinje prilagođavanje koproducentima koji traže svoj momenat u tvom filmu. Najbolja stvar u tome je što ste talentovane ljude iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije,Turske, Rusije i Amerike doveli da rade na vašoj priči u ovaj likovni prostor kojim se svi decenijama hvalimo ne želeći da ga konačno afirmišemo i prodamo kao umjetnički značajan. Ostaje na mlađoj generaciji reditelja da to, uz istu muku konačno realizuju”, priča Đurović.

Reditelj dodaje da publika danas manje fascinirana filmom, a primat preuzima često primitivni televizijski sadržaj.

“Cenzure je sve manje, vlasti u regionu brine televizija a ne film, jer samo ona danas gotovo ritualno tretira politiku. Film više nije opijum za narod i onda je pritisak splasnuo, a sa druge strane, ako želite pare iz Evrope, tamo su stroga pravila. Samo sa privatnim sredstvima možete slobodnije raditi, ali vi više nemate samostalne producente koji imaju svoj novac, tako da danas svi idu na fondove. A o domaćim sponzorima može se snimiti samo komedija”, ocjenjuje, između ostalog, Đurović.

Delimar pak dodaje da su se otvorile brojne druge mogućnosti, ali su umjetnici raspadom države izgubili publiku...

“Nije isto živjeti u državi koja broji oko milion stanovnika, tri miliona ili 23 miliona koliko je bilo u bivšoj YU. Ali, zato su se dogodile mnoge nove mogućnosti za bolju produkciju, mnogi izvori finansiranja iz inostranstva kroz razne fondove a što u bivšoj državi nismo imali... Pa nisu rijetke ni koprodukcije raznih institucija regije”, komentariše ona i dodaje:

“Ali najveći problem u svim državama regije jeste preveliki uticaj crkve u saradnji s desno orjentisanim političkim strankama koje mlade ljude usmjeravaju prema homofobiji, mržnji i isključivosti. A to je sve protiv čega smo se mi kao mlade osobe borili, pa i izborili”, kaže Delimar i najavljuje gostovanje performansa “Vesna i Vlasta, prema dostojanstvu (starenja)” koji će sa Vesnom Stilinović izvesti u decembru u Skoplju, nakon Zagreba, Poreča i Beograda.

Ništa više nije isto, pa ni jezik

Ipak, bez obzira na pojedinačne i entuzijastične napore i uvjerenja, raspad države i rat su promijenili sve, a ne samo institucionalni okvir i granice nekadašnje zajednice, podsjeća Šarotar. Promijenjene su i obilježene i ljudske sudbine.

“Ništa više nije isto, pa ni jezik. Slovenačka književnost je sada još više strana književnost za cijelo bivše područje, gotovo niko više ne čita na slovenačkom, osim rijetkih čitalaca i prevodilaca. Isto je i u suprotnom smjeru, sve manje mladih razumije ili čita književnost na jezicima bivše Jugoslavije. Svi zavisimo od prevoda”, kaže Šarotar.

On podsjeća da je slovenački književnik Drago Jančar ove godine bio u užem izboru za Njegoševu nagradu. To je, smatra, posebna čast kako za autora, tako i za slovenačku književnost koja je zbog jezičkih i nacionalnih granica isključena iz književnog sistema u regiji.

“Srećom, moje knjige još izlaze u Hrvatskoj, uskoro i u Bosni i Hercegovini i Srbiji, čemu se jako veselim”, najavljuje pisac.

Đurović je saglasan da su promjene evidentne.

“Svijet se promijenio. Nema izuzetnosti, nema Formana, Bertolučija, Čaplina, Dejvida Lina ili Kjubrika... Ostao je samo Ridli Napoleon Skot. Jedino je naša Crna Gora u jednom ostala ista... Prezir prema kulturi i filmu, ostao je. I neće pasti”, kaže on.

Na pitanje ima li nekadašnja Jugoslavija svoje mjesto u današnjoj umjetničkoj praksi, bilo sa fenomenološkog aspekta ili kao motiv, Đurović daje potvrdan odgovor.

“U neku ruku, današnji autori iz regiona, možda najviše iz Bosne i Hercegovine, crpe motive i razvaline motiva iz SFRJ. Negdje postoje direktni citati. Kao u ‘Lepim selima’ Srđana Dragojevića, ‘Beli, beli svet’ Olega Novkovića. To je je relikvija koje se svi rado sjećamo, a možemo samo da je kao krvavu ‘Okupaciju u 26 slika’ Lordana Zafranovića pogledamo preko ramena, jer i sam znaš da pripadaš njoj, kroz profesore koji su ti predavali: Zdravka Velimirovića, Žiku Pavlovića, Marka Babca, Mila Đukanovića, Gorana Markovića...”, priča Đurović i dalje podsjeća na plejadu glumaca i glumica kakvi se više neće pojaviti...

Šarotar se nadovezuje pitanjem: “Ko su bili najveći jugoslovenski pisci, slikari, redatelji?”... A umjesto (o)čuvanja zajedničkog nasljeđa, na sceni su revizije, negiranja i prisvajanja, jednako događaja i ličnosti...

“Sada se istovremeno odvijaju dva procesa, s jedne strane borba za prisvajanje sjećanja, svaka nacionalna zajednica želi prisvojiti što više kulturnog kapitala, a time i sjećanje ostalo iz bivše Jugoslavije. Svi bi htjeli imati Andrića i Teslu u svojoj vitrini, dok se istovremeno odvija nezaustavljiv proces brisanja sjećanja, zaborava i negiranja svega što je nekada bilo zajedničko i vrijedno. Jugoslavija je još živa samo kao lično ili pjesničko sjećanje i kao utopija u teorijskim raspravama. Duša bez tijela”, zaključuje Dušan Šarotar.

( Jelena Kontić )