Crna Gora je moja jedina inspiracija

Već četiri decenije crnogorski kompozitor Senad Gačević aktivno stvara. Njegova djela izvodili su brojni muzičari, a večeras će ih ljubitelji njegovog opusa slušati u izvođenju Crnogorskog simfonijskog orkestra. U velikoj sali Muzičkog centra od 20 časova CSO-om će upravljati dirigent Dario Vučić, a pored Tevba, Re - mi - niscencije, premijerno će biti izvedena tri djela.

Jedno od njih je i Gačevićava Prva simfonija, rad koji je pisao sredinom 80-tih godina prošlog vijeka, a zahvaljujući kojem je diplomirao.

“Kako u muzici, tako i u životu, stvari se dešavaju onda kada im dođe vrijeme. Moram priznati da je to jedna vrsta mudrosti koju čovjek stiče vremenom. Nekad pokušate da uradite nešto, ne ide, pa to stavite po strani, onda prođe malo vremena, pojavi se neko ko vam traži neko određeno djelo i vi se sjetite da već neko vrijeme stoji u ladici. Što se tiče ove Simfonije, bilo je i tehničkih razloga zvog kojih je nijesam promovisao. Dakle, mi nismo imali ovu vrstu ansambla, pogotovo nismo imali ovu formaciju koja je velika. Doduše, bio je u Televiziji Crne Gore jedan simfonijski orkestar, ali uvijek slabog sastava u smislu i brojnosti. Zato je angaživanje dodatno muzičara koji bi svirali ovakva djela bio skup projekat”, objašnjava Gačević razloge zbog kojih će se njegova Prva simfonija čuti tek večeras. Ne krije da ga je i odgovornost prema slušaocima sprečavala sve ove godine da tu Simfoniju predstavi javnosti.

SAVRŠENA IZVEDBA NESAVRŠENOG DJELA

“Kako tad, tako i danas, mislim da nije savršena. No za razliku od perioda kad sam bio mlad, danas upravo mislim da to što nije savršena nije toliko strašno. Tada mi je to smetalo, a zamislite da su sva djela savršena, ili da su ljudi svi savršeni, ne bi imalo nikakvog smisla. Ali i pojam savršenstva je stvar percepcije. Na studijama kompozicije, uči se jedna vrsta zanata. Međutim, danas kad slušam, i ne samo ja, na moje zadovoljstvo, siguran sam da će mnogo bolje zvučati jer imamo sjajan mladi ansambl koji daje još jednu novu energiju, zatim je tu i mladi, sjajni dirigent. Oni zajednički donose entuzijazam koji će, u konačnom, prezentovati jedno savršeno izvođenje. Znači, nesavršeno djelo, ali savršeno izvođenje onoga što je dato”, siguran je Gačević.

Siguran je da iako je čekala toliko dugo, njegova Prva simfonija ima perspektivu. Svjestan je da i sam nije pretjerano mnogo radio na promociji svoga rada, a to pravda činjenicom da nije imao vremena.

“Milion stvari sam morao da radim, sticajem različitih okolnosti. Prije neki dan mi je jedan moj bliski, dugodišnji prijatelj kazao ‘40 je dosta izbrojat, a ne imati aktivnog života. Nemoj da si nezadovoljan’. I u pravu je. Pogledajte, za ovih 40 godina nije bilo praznog hoda, a četiri decenije su brzo prošle. Sve mi se čini kao da se juče dogodilo što znači da je bilo intenzivno, nije bilo dosadno”, tvrdi Gačević.

MENTORSKI RAD NIJE LAK

Komponujući Prvu simfoniju za diplomski ispit Gačević je morao da ispoštuje i tehničke stvari, ali i da zadovolji formu kako bi položio završni ispit. O tome koliko pravila koja se koriste pri komponovanju utiču na kreativnosti i da li je to bio jedan od razloga što je tom Simfonijom bio nezadovoljan, kaže:

“Bio sam pripremljen na tu vrstu rada i nisam osjetio nikakav pritisak. Moj mentor bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih kompozitora druge polovine 20. vijeka i ovo 21. vijeka, nažalost pokojni profesor Željko Brkanović. Postoji jedan opšti zadatak u okviru kojeg sam dobio mogućnost da uradim djelo kako hoću. Moj profesor bio je sjajan čovjek i vrhunski pedagog, sve što je na kraju htio da dobije od mene, dobio je kao mojom voljom. Znači jednim strpljivijim pristupom, a nisam bio baš lagan kao student. Mentorski rad jedan na jedan nije lak. Nisam uvijek prihvatao ono što mi sugeriše, vjerovatno je to osobina mladih ljudi. Nisam prihvatao sve njegove sugestije odmah, tražio sam druge puteve da dođemo do kompozicije koja će biti organizovana dobro. To je za školovanje bitno, da vam forma stoji dobro, da vrijeme poštujete dobro, da nema stvari koje narušavaju cjelinu djela. Bitna je opšta kompozicija, forma i neki drugi segmenti koji su veoma dragocjeni, zbog toga se kompozicija i uči. Inače bi bio neki haos da nema toga. Znači kroz mentorski rad neko ko je darovit dobija iskustvo od više vjekova. No, opet je pitanje šta će na kraju od svega toga izaći. Nekad bude dobar rezultat, nekad manje dobar”, objašnjava Gačević koji je odmah po dobijanju diplome kompozitora se zaposlio na Akademiji, te svoje znanje dalje dijelio sa studentima.

MILADINOVO KOLO I ALATURKA POKLON ŠIROJ PUBLICI

No nije njegova Prva simfonija jedino djelo koje će publika večeras premijerno čuti. Crnogorski simfonijski orkestar pod vođstvom Daria Vučića izvešće još dvije premijere - Miladinovo kolo i Alaturku.

“Ta dva djela biće poklon široj publici, a i naznačiće jedan novi angažman i projekt. Radi se o dva komada iz ciklusa “Balkanski plesovi - balkanske igre’, koji radim zajedno sa beogradskim etnomuzikologom, nedavno penzionisanim profesorom Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, Dimitrijem Golemovićem.

Sa njim sam radio nekoliko etnomuzikoloških istraživanja i učio malo o etnomuzikološkim procedurama. Onda smo se dogovorili da pokušamo da jedan rukavac tog djelovanja uradimo na način da stavimo to u milje Simfonijskog orkestra. To nijesu samo aranžirane kompozicije sa terena, nego smo uradili neke intervencije u formi. Napravili smo mala umjetnička djela. Vjerujem da ćemo kroz ovaj projekat dati jedan doprinos zaštiti promocije muzičke baštine”, siguran je Gačević koji sam radi na pripremi kompozicija - igre iz Crne Gore za Simfonijski orkestar.

Vjeruje da će do sredine naredne godine uspjeti da završe ciklus koji su on i Golemović započeli.

PUBLIKA OSJEĆA PREVARU

Mnogi komercijalniji pravci poput popa, roka, džeza koketiraju sa etno motivima kako bi se približili publici. U Crnoj Gori upravo koncerti klasične muzike još uvijek su samo za odabrane. Na pitanje da li kroz kompozicije poput Miladinovog kola i Alaturke u kojima se provlače etno motivi se najbolje može klasika približiti širokim narodnim masama, Gačević odgovara:

“Ima previše koketiranja i vrlo loših proizvoda koji se oblače u ruho džeza ili po nekad ozbiljne muzike, a u suštini nije to to. Takva muzika bude pristupačna za jedan broj ljudi. Recimo, imate lošu obradu za neku vrstu ansambla od deset ljudi koji sviraju neku narodnu pjesmu u džez maniru i publika se uhvati za to, pa neko kaže ‘slušam džez’. On na taj način jedino može da se izvuče pred sobom, s obzirom na to da nije uradio ništa na svojoj edukaciji. Ne možemo svi slušati džez ili klasiku. Ni ja puno toga ne radim, pa imam uvažavanje prema tim drugim profesijama”, napominje Gačević koji jasno stavlja do znanja da nije za to da se publika privlači na taj način. Objašnjava i zašto je i sam odlučio da se na koncertu povodom 40 godina njegovog stvaralaštva čuju kompozicije sa etno motivima:

“Nadam da će u publici biti više ljudi iz mog socijalnog okruženja kojima će možda ostala djela biti preteška za slušanje. I onda sam išao na varijantu da ih na kraju častimo sa dva kola. To nije imalo ovu vrstu namjere, već sam želio da kroz ova dva djela najavim projekte na kojima radim. Mislim da se stvari moraju dešavati na drugom nivou. Ako treba da na dva pristupačnija djela ulovimo nekoga da sluša još dva neka teška, onda mi to malo liči na ribolov i udicu. Date ribi nešto, ona misli okej, izađe i vi je prevarite. Ali neće opet zagristi. Tako je i sa publikom. Često se dešava da nikad više opet ne dođe. Ljudi osjećaju neku vrstu prevare”, objašnjava Gačević koji sa ponosom ističe da je muzička publika vrlo napredovala u odnosu na vrijeme kad je i sam počinjao.

“Mi nemamo potrebe za takvom vrstom privlačenja publike, imamo ljudi koji svakako dolaze na koncerte.

Ali da biste stvorili publiku mora početi još sa djecom da se radi. Nijedan rezultat u ovoj, a ni u bilo kojoj drugoj oblasti koji dobijemo brzo, ne valja. Što je brzo, to je kuso. U kulturi i u obrazovanju se procesi zaokružuju na dvadesetak godina - od kako dijete uđe u školu do kraja, recimo, studija, master studija itd. I na tom nivou mi možemo da vidimo rezultate. Dakle, ako sad krenemo nešto, moramo biti spremni da evoluciju uočimo za deset ili više godina. Šta je problem? Problem je da u Crnoj Gori, od kako ja pametim većina onih koji su odučavali o kulturi i o prosvjeti razmišljali na četiri godine - koliko im traje mandat.

To su mi potvrdili i neki od mojih prijatelja iz politike”, ističe Gačević.

Smatra da ako Crna Gora treba da sazrijeva kao država, potrebno je dosta vremena, te da sa ovim procesom se što prije mora početi.

“Oni koji dolaze na koncerte ozbiljne muzike nose tu neku plemenitost u sebi. Što je više takvih to je i društvo plemenitije. Ljudi koji posjećuju kulturne događaje i vole kulturu gledaju mnogo šire aspekte svega što se zbiva. Kad gledate usmjereno samo na neki svoj mali interes, ne vodite računa o drugima, a to ruši društvo. Potezi u prosvjeti i kulturi nisu bili dobri, jer sad vidimo rezultate. A s druge strane, zabrinut sam kako će sve to izgledati tek za deset ili dvadeset godina. Bojim da ne bude još gore, jer ne vidim da se pravi pomak naprijed. Svih ovih 40 godina bio sam društveno aktivan, trudio sam se da dam neki doprinos. Iako sam bio u sistemu, jer su me kolege birale za dekana Muzičke akademije na čijem čelu sam bio četiri mandata, nikad me ozbiljno nisu slušali. Mislim da sam uvijek imao što da kažem. Ponekad, s obzirom na iskustvo, mogao sam dati dobar uput i dobronamjerni savjet, ali je bitna i faza primjenjivanja. I danas sam spreman da planiram nešto što vjerovatno neću dočekati, jer mislim da je to ključ da društvo bude bolje i da svoje potomstvo ostavljam u relativno sigurnom okruženju”, napominje.

MUZIKA MORA DA IMA MELODIJU

Iako spada u savremene kompozitore, opus Gačevića oslanja se na ranije epohe. Kroz svoja djela nikad nije eksperimentisao sa zvukom, već kad dođe na njegove koncerte publika ostaje do kraja.

“Vrlo mlad počeo sam zarađivati od sviranja, svirajući u džez klubovima. Takođe svirao sam i u pop ansamblima, ponekad pomažući da se snimaju neke emisije. Svirao sam takođe rokenrol i to sa danas vrlo značajnim ljudima. Takođe dao sam svoj doprinos i narodnoj muzici. Sva ta iskustva su me definisala, a kao najznačajnije je ono stečeno tokom školovanja. Na kraju se svodi na to da muzika treba imati melodiju. Kad imate melodiju, onda svi drugi aspekti su u njenoj funkciji. Ona ne mora biti tonalna i ne treba biti. Melodija dozvoljava da se i neka vrsta karaktera pokaže, pogotovo emocije u laganim stavima. Pisati muziku kao prije 100, 200 godina nema smisla, ali ta vrsta atmosfere se čuje u djelima”, kaže Gačević te dodaje da dobra muzika ne mora biti i lijepa.

“Kad napravite nešto lijepo i ljudi to čuju nikad neće izaći sa koncerta. U staroj Jugoslaviji imali smo niz modernih kompozitora, ali je njihov problem bio što su mnogo ličili jedne na druge. Sredstva koja su izabrali da koriste nisu dozvoljavala previše personaliteta. Moj mentor Brkanović je kao jedan od najvažnijih kompozitora na našim prostorima osamdesetih godina prošlog vijeka, zagovarao jednostavnost”, prisjetio se Gačević.

Dok je pisao djela koja će večeras izvoditi Simfonijski orkestar želio je da prenese neka svoja viđenja i emocije. Proteklih dana prisustvovao je i njihovim probama, te otrkiva hoće li CSO i Vučić uspjeti da ih prenesu na publiku:

“Vrlo sam zadovoljan. To će biti odlično izvođenje onoga što su dobili. Tu nema mogućnosti da se išta mijenja. To nisu samo emocije, već i razmišjanja, različite faze. Pisanje Simfonije ne traje pet dana, to je dugi, višegodišnji proces. I ne samo Simfonije, već i drugih djela. Kad je u pitanju orkestar, oni su profesionalci, pročitaće, a druga stvar mladi su, ansambl nije stigao da se pokvari iznutra i žele da dobro sviraju. Znaju, žele, uspjeh mora biti dobar. Dobra okolnost je da sam tu i da sam kolegi Vučiću na dispoziciji ako ima neku dilemu. Kao što znate, notno pismo je daleko od savršenoga, mnoge stvari se mogu tumačiti, i ako dosta toga možemo zapisati. Ovdje nema iznenađenja jer ovo se radi odlično, profesionalno”, zaključuje Gačević.

Vezu sa rodnom grudom prenio u svoje kompozicije

Ne krije da je Crna Gora njegova vječna inspiracija. Ono što je upravo karakteristično za crnogorsko muzičko nasljeđe po kojem se prepoznaje muzika stvarana na ovim prostorima je sekunda, te se Gačević osvrnuo na to koliko ista može biti inspirativna i ograničavajuća.

“Imamo nekoliko područja etno-muzikoloških, koja su vrlo različita. Tu je Stara Crna Gora kao jedan aspekt, zatim sjever gdje je dugo vladala Otomanska imperija koja je ostavila svoj trag. Tu su Pljevlja, Bijelo Polje, Podgorica i prava gradska pjesma koja nije sevdalinka, nego jedan fini amalgam kojeg nema nigdje drugo. Danas bilo ko iole zna tu tradicionalnu muziku, pustite mu ili otpjevajte podgoričku pjesmu, znaće da je iz Podgorice, ne mora u tekstu da se isti pominje. Znači svaki kraj kad je muzika u pitanju ima vrstu specifičnosti. Imamo zatim granična područja u kojima žive manjinski narodi, a takođe i romsku populaciju koja je već dugo utemeljena tu. Sve u svemu imate pet, šest vrlo različitih modela etno-muzikoloških na malom prostoru”, nabraja Gačević.

Sve to je, smatra sagovornik Vijesti crnogorsko nasljeđe.

“Ipak, najveći doprinos crnogorskoj tradicionalnoj muzici dao pokojni Boro Tamindžić. I za njega, a i za mene je ta sekunda ista, kao i za druge autore, ali je upravo Boro sa njom napravio izuzetne rezultate. Zahvaljujući njemu više je niko ne smatra malim i ograničavajućim prostorom, što više tamo se čuje nešto drugo. Onaj ko ne sluša samo tehnički dio, note, u tim sekundama čuje tvrdu vertikalnu strukturu. Kao da se u kamen odbija, kao da idete kroz te kamene predjele. Mada, čuju se i drugi elementi poput tužbalice. Pokojni Tamindžić je bio stvoren da tu sekudnu iskoristi na najbolji način i ne vjerujem da će to niko drugi više uspjeti da uradi”, siguran je Gačević koji tvrdi da njegova djela donose njegov način življenja, mjesto odrastanja.

“Kod mene je sve to skriveno, kao što je u mojoj glavi. Ipak sam ja čovjek sa asfalta, ne snalazim se baš u prirodi, ali ipak u mojim djelima postoje ti neki odjeci od roditelja šta sam slušao, čak i vrlo često, mogu se prepoznati ne motivi, ali neki zvuk, neka atmosfera narodnog. Imamo trenutno neke ekstremne situacije u savremenoj umjetnosti, ali vjerujem da na kraju svi, kako vrijeme prolazi, na neki način vraćaju makar u nekoj mjeri izvoru. Taj trend se vraća u mnogim kompozitorskim evropskim školama. Ko hoće, pogotovo na Balkanu i naravno u Crnoj Gori, ima materijal za to koliko god hoće. Ako neće direktno da koristi da se ti motivi transparentno čuju, uvijek postoje drugi alati da se čuje neka vrsta pripadnosti. Neko ima manju tu vezu sa zemljom u kojoj je rođen, neko jaču. Ja imam vrlo jaku i to onda mora da se čuje, to ne mogu da izbjegnem, ni kad bih htio, a nema nikakvu želju da izbjegavam”, tvrdi Gačević.

( Marija Vasić )