Smrt i povratak Maksa Ernsta

U vozu za Bril čitam biografiju slikara čijem djelu idem u pohode. Mada se radi o inovativnom avangardisti, otkrivam duboki trag njemačke umjetničke tradicije još u njegovom djetinjstvu. Priča ide ovako: Volfgang Miler fon Kenigsvinter - ljekar i pjesnik iz 19. vijeka, napisao je pjesmu „Monah iz Hajsterbaha“. U pjesmi, mladi posvećenik Bogu se toliko zadubio u misli da se izgubio u šumi. Kada je izašao iz nje shvatio je da je prošlo 300 godina. Tako uviđa da je Tvorac izvan vremena. Ova pjesma je motivisala učitelja gluvonijeme djece i samoukog slikara Filipa Ernsta iz Brila da stvori možda najbolju sliku u životu koju je nazvao „Monah iz Hajsterbaha (usamljenost)“.

U ovoj priči značajno je da je pred tom slikom sa čuđenjem i divljenjem stajalo treće od devetoro djece Filipa Ernsta - mali Maks. Stihovi Fon Keningsvintera pretvoreni u sliku koju je izradio dječakov otac, osvojili su mladu dušu. Taj dječak će docnije postati jedan od najznačajnijih njemačkih slikara 20. vijeka, Maks Ernst.

Konačno Muzej

U slikarevom rodnom gradiću Brilu, negdje na pola puta između Kelna i Bona, boravio sam rado i često. Obilazio sa svojim sinom božićne vašare, šetao od jednog od najznačajnijih baroknih dvoraca u zemlji - Avgustinusburga - do lovačkog ljetnjikovca plemića. Varoš je imala šarm i svjetsku kulturnu baštinu, lijepe kafiće i pivske bašte. Ni jednom nisam stigao da posjetim Muzej Maksa Ernsta, mada sam volio cijelu tu generaciju, dadaiste, ekspresioniste i nadrealiste, mladu evropsku avangardu koja je preživjela klanicu Prvog svjetskog rata.

Sišavši sa voza u Brilu ovaj put sam se uputio pravo u Muzej. Ni deset minuta hoda od željezničke stanice, stara dvokrilna dvospratnica sa modernim zastakljenim ulazom obećava energiju istinske umjetnosti po sivom, kišovitom danu.

Ulaznica je 11 eura. Na podrumskom nivou je izložba digitalnih radova savremenih umjetnika. Muzejska uprava drži se eksperimentalnog duha umjetnika kojem je posvećene ustanova, pa pored stalne izložbe radova Maksa Ernsta obezbjeđuje prostor i za nova imena. Ne zadržavam se previše u foajeu. Prolazim kroz velika vrata u svijet Maksa Ernsta.

Već u prvoj odaji nalazi se možda najznačajnija skulptura koju je stvorio Maks Ernst - Keprikorn. Ime je dobio po latinskom nazivu za jarca - capricornus. Maks Ernst je najprije od raznih materijala stvorio mušku i žensku skulpturu - za vitki ženski vrat je, na primjer, iskoristio feder iz automobila. Sve je potom izlio u cementu pred svojom kućom u Arizoni. Kada se selio za Evropu, uzeo je gipsani kalup skulpture, Tako su u Evropi nastali bronzani otisci - jedan od njih je ispred mene, u Muzeju. U ovom radu su sažete skoro sve fascinacije umjetnika - nadrealistička opsjednutost mitskim Minotaurom, likovna filozofija američke starosjedilačke kulture, posebnost šahovskih figura.

„Slikar je izgubljen, ako se pronađe“

Uputim se dalje, kroz lijepo uređene hodnike, i već sam pred autoportretom umjetnika iz 1909. Slika je neizbježna ilustracija svakog prikaza stvaralaštva ovog slikara. Računam: Maks Ernst je imao 18. godina kada je naslikao ovaj autoportret. Tu je i mladalačka odrešitost i nešto zamišljenosti. Tu je pronicljivi pogled slikara. Nešto melanholije.

Njegov otac kojeg su roditelji spriječili da se posveti slikarstvu, svom sinu je omogućio tu slobodu. Zarađujući dodatno kao portretni slikar, Filip Ernst je šestoro od devetoro djece poslao da studiraju.

Na zidovima Muzeja su citati iz dnevnika Maksa Ernsta. Prvi od njih bi mogao biti moto njegovog života: “Slikar može da zna šta neće. Ali teško njemu ako želi da sazna šta hoće! Slikar je izgubljen, ako se pronađe. To što mu se posrećilo da ne pronađe sebe, Maks Ernst posmatra kao svoju 'jedinu' zaslugu“. Ko o sebi ovako govori u trećem licu zna vrlo dobro o čemu priča.

Zastajem nešto duže pred jednim platnom. Prepoznajem terasu dvorca u Brilu, slika se zove „Loni na terasi Dvorca“ i nastala je 1932.

Loni je bila Maksova mlađa sestra. Između autoportreta iz 1909. i ove slike prelomila se epoha, ali i umjetnikov život. Prvi svjetski rat je u njegovoj generaciji ostavio neizbrisiv trag, danas bi prije rekli - traumu.

Čarobnjak Maks traži svoj mit

„Maks Ernst je umro 1. avgusta 1914. Vratio se u život 11. novembra 1918. kao mladić koji se nadao da će postati čarobnjak, kako bi pronašao mitove svog vremena”. Ova umjetnikova misao pokazuje odvratnost koju je osjećao prema ratu, u kojem je protiv svoje volje dobio oficirske činove, ali i nagovještava potragu za mitskim slikama savremenosti.

I zaista, Maks Ernst je u svom drugom životu postao radikalni dadaista, koji je sklapao prijateljstva sa predstavnicima buntovne avangarde, docnijom svjetskom umjetničkom elitom. Njegovo provokativno držanje će izazvati gnijev javnosti i vlasti u Kelnu, ali i raskid sa ocem. U grupi koja provocira zagovornike malograđanske umjetničke konvencije biće i Hans Arp, koji će mu ostati prijatelj do kraja života. U tom periodu upoznaje i glavne figure nadrealističkog pokreta kao što su Pol Elijar, Gijom Apoliner i Andre Breton. 1922. odlazi u Pariz.

Francuski pisac Pol Elijar i njegova žena Gala biće mu domaćini. Maks Ernst se upušta u ljubavni trougao, u kojem na kraju i on i Elijar ostaju bez Gale. Ona se udaje za nadrealističkog ekscentrika Salvadora Dalija. Burne godine u Parizu daju se naslutiti u vitrinama gdje su originalni katalozi za umjetnikove prve izložbe.

Halucinacione sposobnosti duha

Frotaž - trljanje - starokineska tehnika „zamagljivanja“ crteža je za Maksa Ernsta predstavljala pravo otkriće. U malom pansionu na atlantskoj obali Francuske slikar je 1925. posmatrao stari drveni patos. Stavio je papir na njega i mekim grafitom oslikao strukturu poda. Tako je nastao prvi njegov rad ove vrste. Postupak je kasnije usavršio. Od 1927. umjetnik tehniku, najčešće primjenjivanu na crteže, prenosi i na slikanje uljanim bojama. Tako nastaje tehnika grebanja - grataž. „Frotaž nije ništa drugo nego tehničko sredstvo podizanja halucinacionih sposobnosti duha“. Možda ova izjava najbolje pokazuje inovativnost Maksa Ernsta, njegovu sposobnost da drugačije vidi i oblikuje svijet.

Penjem se do izložbenih prostorije na spratu, gdje me čekaju uzbudljiva umjetnikova djela iz američkog perioda.

Maks Ernst je zapisao da je jedan od ključnih događaja u djetinjstvu bio smrt jedne ptice. Mnoge njegove figure pokazuju trajnu fascinaciju ptičjim svijetom. Za mene su prijatno iznenađenje predstavljale Ernstove skulpture.

Kralj se igra

Kombinacija šahovskih figura, pticolikih obličja, maski, ostavljaju snažan utisak. „Kralj igra kraljicom“ je plastika nastala 1944. na Long Ajlendu, u jednoj garaži.

Prepoznajem u njegovim radovima isti avangardistički duh koji je krasio neke figure Bogdana Bogdanovića. Leskovačka „Šumska boginja“ je rođaka figura iz svijeta Maksa Ernsta.

„ Kada sa slikarstvom zapadnem u ćorsokak, onda mi ostaje skulptura kao izlaz… Kod skulpture, obje ruke imaju svoju ulogu, kao u ljubavi“, zapisao je umjetnik.

Ljubav je očito bila Maksov životni eliksir. Pred sam kraj Prvog svjetskog rata, oktobra 1918. sklopio je brak sa Luize Štraus, ćerkom jevrejskog fabrikanta iz Kelna koja je sa njim studirala istoriju umjetnosti. Razveli su se 1926. Maks će početkom Drugog svjetskog rata uspjeti da pobjegne nacistima, njegova bivša žena će, ostavši u Njemačkoj, doživjeti sudbinu miliona Jevreja - ubijena je u Aušvicu 1944.

Vjenčanje sa znatno mlađom ekscentričnom umjetnicom Mari-Bert Oranš u Francuskoj upriličeno je 1927. Ovaj brak pun boemskog druženja sa nadrealistima potrajao je do 1936. Maks Ernst traži razvod. Od sljedeće godine će živjeti sa nadrealističkom umjetnicom Leonorom Karington, koja, nakon što su u okupiranoj Francuskoj uhapsili Maksa Ernsta, bježi u Španiju. Ali već sljedeća žena ulazi u umjetnikov život, bogata Amerikanka Pegi Gugenhajm, s kojom uspijeva da se 1941. preko Španije i Portugalije dokopa Sjedinjenih Američkih Država. U Njujorku se par vjenčava, ali Maks Ernst na jednoj izložbi krajem 1942. upoznaje Doroteju Tening i zbog ove američke slikarke razvodi se od Pegi.

Ovjekovječena Doroteja

Doroteji je 32 godine, a Maksu 51. Ipak, ova veza će potrajati sve do Maksove smrti. Dom su najprije pronašli u Arizoni, u gradiću Sedoni, gdje je Maks Ernst za sebe otkrio kulturu indijanskog naroda Hopi. Ime tog naroda u prevodu znači - miroljubivi. Mora da je pacifista Maks Ernst osjetio duhovnu bliskost sa američkom starosjedilačkom kulturom.

Od 1953. par opet živi u Francuskoj. Izgleda da je Maks bio svjestan da je u Doroteji pronašao pravu saputnicu. U Muzeju u Brilu poseban zid je odvojen za seriju koju je umjetnik nazvao „D-Paintings“. Radovi su posvećeni Doroteji. Zapravo, to su rođendanski pokloni, za svaku zajedničku godinu po jedan. Na svakoj slici je upisano po jedno D. Maks Ernst slika predjele ljubavi - oni su poput snoviđenja, često sa noćnom atmosferom, punom polarne svjetlosti ili mjesečine. „Raznobojne munje simbolišu nadrealističku iskru poezije, ali i magičnu čaroliju ljubavi“, napisano je u objašnjenju ciklusa u prostoriji VII Muzeja.

Upravo ove slike su ostavile na mene najsnažniji utisak.

Maks Ernst je bio pjesnik erosa, takva djela su mu najbolje polazila za rukom. Neki od naziva slika sastoje se samo od slova D kombinovanog sa godinom nastanka. Ipak, poneki naslov odaje više: „Pjesma za D“, „Tri cvijeta za Doroteju“, „Faze noći“.

Halucinogeni eros

Maks Ernnst je umro je 1986. u Parizu i sahranjen je na čuvenom groblju Per Lašez. Njegova Doroteja se odselila u Njujork. Nadživjela ga je tri decenije. A i nju i njega, nadživjele su slike koje slave halucinantnost njihove ljubavi.

Sređujem utiske u muzejskom kafeu “Mali Maks”. Taj naziv me podsjeti na činjenicu da je Maksov otac svog jedva petogodišnjeg sina naslikao kao Isusa. U kafeu jedva da ima mjesta. Tužne stolice u bašti kisnu. Unutra žamor, ljudski razgovori. Ovaj nedjeljni dan je za Njemce poseban - evangelička crkva obilježava “Nedjelju vječnosti” koju narod zove “Nedjelja mrtvih”.

Škola ubica

Sjetim se da je ćudljiva istorija zbivala gorke šale sa Maksom Ernstom. Mada je Francuska bila njegova druga domovina, kada je izbio Drugi svjetski rat francuske vlasti su ga 1939. zatvorile u logor kao „neprijateljskog Njemca“. Odatle su ga pustili na insistiranje francuskog pjesnika Pola Elijara. Ali već naredne godine ga hapse njemački okupatori Francuske. Gestapo vrlo dobro zna da su i djela Maksa Ernsta bila izložena na čuvenoj minhenskoj izložbi „degenerisane umjetnosti“. A na toj izložbi su u nacističkom tumačenju estetike bili zastupljeni svojevrsni umjetnički neprijatelji Trećeg rajha. Maksu polazi za rukom da pobjegne. Kada je stigao u SAD morao je neko vrijeme da provede kao zatvorenik u tvrđavi na ostrvu Elis. I tu je najprije označen kao „neprijateljski stranac“. Ovaj put je pušten poslije tri dana.

Danas se vodeći muzeji tri zemlje otimaju o njegovu baštinu, a tada su ga vlasti tih zemalja hapsile.

Sjetim se da sam ulazeći u Muzej, na platou ispred zgrade vidio tri skulpture koje su se ogledale na mokrom betonu. Djelo je nastalo 1967. Naziv je mladalački provokativan, a umjetniku je, kada je stvarao ove figure bilo 76. godina: „Nastavnički kolegijum škole za ubice“. Vjerovatno se umjetnik pozvao na Orvela, kada je centralnu figuru nazvao „Veliki brat“, a figurama do njega je dao biblijska, anđeoska imena. Za života je ova trojka bila lična straža pred domom Maksa Ernsta. Sada članovi bizarnog kolegijuma stražare pred njegovim muzejom.

Već se polako spušta mrak. Ne bih volio da sam ovu nedjelju proveo na nekom drugom mjestu. Družeći se sa mrtvim umjetnikom shvatio sam da je njegova estetska potraga ovdje u Brilu ostavila živ, žilav trag, idealan za ozarenje tmurnih novembarskih dana.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )