Izmiče nam suština obrazovanja

“Nije potrebno da je on lep, potrebno je da on je on sadržajan (…) Ako hoćete da imate sadržajan život, a jedino ljubav može da vam ga da, taj sadržaj, vi morate da prođete kroz sve muke, kroz sve moguće patnje…”

Stevo Žigon

Ukorjenjujemo se kao zajednica neznanja i površnosti. Dolazimo do tačke kada je razložna polemika ili debata raritet. U svijetu gdje se intelektualnost gaji, nije rijetkost da ego i sujeta provijavaju kroz učene fraze, ali kod nas ostaje gotovo samo to. Forma bez sadržaja. Želja da se pokaže izuzetnost tako ostaje tek puki refleks naše zapuštenosti.

Obrazovanje bi moglo pomoći, ali nam izmiče njegova suština. Uz to, često ga miješamo sa umjetnošću, kulturom, stvaranjem - mada to je jesu srodni pojmovi i fenomeni sa kojima se tokom obrazovanja neizostavno susrijećemo - oni ipak nisu sinonimi.

Obrazovanje traži napor i odricanje. Na određen način, sa ovom mojom tezom će u svom tekstu “Talasi nepojmljivog i neizrecivog” objavljenog prije oko mjesec dana na ovom mjestu (tekst sam pročitao skoro pa stoga tek sad i reagujem) polemisati autor Vukićević i tom prilikom ustvrditi “preduslov obrazovanju nisu napor i odricanje - obrazovanje je, u suštini, jedna ničim pomućena, beskrajna radost - uživanje u putešestviju na koje nas nagoni tzv. istraživački duh - investigative mind - ili, da ne mistificiram: radoznalost.”

Obrazovanje je zapravo mnogo složenije. Istina, ono ima sve te komponente, ali one nisu pretežne - osim moguće kod genija. Ako čemu vrijedi, njega prati spoznaja o našim slabostima, greškama, odbacivanju zabluda, razumijevanju sopstvenog karaktera na koncu. Kada govorimo o onom formalnom - ono je oslonjeno na disciplinu i rutinu. I ako se ono veže samo za školu, pokazaće stanovite limite. Lako se tom linijom može do sholastike novog vijeka. Opet, neko se recimo na određen način neformalno može obrazovati listajući kratke video forme na društvenim mrežama (poznatije kao reel-ovi), izvjesno može i uživati u njima, pokretom prsta s desna na lijevo može lagodno pokazivati svoj istraživački duh, ali njegovi dometi će biti svedeni - bez obzira šta o tome govore life coach-i.

Obrazovanje bi trebalo biti skopčano sa znanjem, koje u izuzetnim slučajevima vodi do uvida - do kojih neizostavno prolazite ne samo kroz napor, već agoniju - jer se na tom putu odbacuje sve ono što nam hrani inerciju lagodnosti - uvjerenja u sopstvenu veličnu, nepogrešivost, pamet, naučene obrasce ponašanja, pa sve do onog što smo smatrali dokazivim fakticitetima. Da li se do svega ovog može i kroz igru? Može naravno, ali izuzetno rijetko. Slikovitije: kao da objašnjavamo dječaku da je njegovo samo da pimpla loptu, nipošto da potrči ili uloži neki napor, stekne kondiciju i poradi na tehnici, izgradi karakter - ne, samo pimplaj loptu i eto vještine, igre, trofeja… Kada sve to prenesemo na svakodnevnu ravan onda je lakše razumjeti otkud izvjesna intelektualnost u kojoj se kritikuje paritokratija koja bi valjda trebalo nestati samim zgražavanjem nad njom, ali je svojim ponašanjem podupiremo kako svaki paritotokrata samo poželjeti može - izjednačavajući borbu protiv ove pojave sa njenim protagonstima.

Čemu sve napisano? Cijenim da nas je nerazumijevanje suštine obrazovanja dovelo do toga da niti razumijemo sebe niti svijet u kome živimo, svodeći se manje-više na izolovane grupe omeđene tromošću duha koje se hrane sprdnjom, podsmijehom, obeshrabrivanjem, bagatelisanjem… Cijeni ove lijenosti svjedočimo svi: proždirući besmisao javne scene i, nažalost, zabrinjavajuća oskudnost u prisustvu istinski široko obrazovanih ljudi.

Pišem ove retke manje iz želje za polemikom, više iz namjere da onima koji dolaze nakon nas ne prodajemo maglu da je život bajka, da smo mi neshvaćeni, ali veliki mislioci koje je eto prst sudbine izdvojio nad milionima drugih. Po strani što spoznaja o ispraznosti napisanog u prethodnoj rečenici prati odioznost prema nama koji bismo to tvrdili, mnogo je opasnija samodestrukcija koju može poroditi traganje za nečim što ne postoji - a što smo im tvrdili da je tu: rezultat bez rada. I tome na ovom prostoru svjedočimo generacijama. Ovaj tekst ili reakcija, kako je uzmete, je skroman pokušaj da se prekine taj lanac “transfera safre” i želja da makar za trenutak razmislimo o mogućnostima međugeneracijskog prenosa znanja. Da se pokaže ljubav prema onima iza nas, jer smo mi izvjesno bespovratno iskrivljeni ili autentično rečeno “nakrivo nasađeni”. To je jedan o aspekata ljubavi o kojoj govori Žigon u uvodnom citatu – ostaviti sadržaj koji stvorimo u tom pokušaju.

P.S.

Gdin Vukićević je u narečenom tekstu sugerisao da “Perić u školu ide i dobar je đak, ko od škole beži, deran je opak.” Istina je da tokom formalnog obrazovanja nisam imao previše prigovora od strane onih koji su mi predavali i ako je do toga - to ne tajim, tako da autor bespotrebno oštri žaoku u tom pravcu. Jednako je istina da ne prilagođavam svoju prirodu očekivanju ili odobravanju okoline - koliko god to porađalo značajno nerazumijevanje.

Počeo sam replikom velikog glumca, završavam stihom velikog pjesnika Marija de Andradea: “Želim sadržaj, supstancu”.

( Srđan Perić )