Marijeta Mojašević, jedna od 100 najuticajnijih žena na planeti: Invaliditet nije smak svijeta

Budim se u svijetu koga mrzim, još uvijek slutim neku iskru zanosa, i kao po kazni očekujem Boga, ko usamljen heroj bez časti i ponosa - početni su stihovi pjesme “Bajka o ljubavi”, koju pjeva Dado Topić.

Uz njih je jedna hrabra petnaestogodišnja tinejdžerka prije 20 godina vojevala najtežu životnu bitku. Uz njih, uspješna aktivistkinja koja se našla na listi BBC-a 100 najuticajnijih i najinspirativnijih žena na svijetu u 2023. godini, danas plače, jer je podsjeti na vrijeme kada se, kako je kazala “Vijestima”, nadala da njeno tijelo neće izdržati.

“Pjesma kao da je pisana za mene. To je bila jedina pjesma koju sam slušala i uz koju, i danas, zaplačem”, kaže Marijeta Mojašević, omladinska i aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom, majka dvoipogodišnjeg Đurađa, Tomaševa patnerka na stazi koja se zova ljubav, i osoba sa invaliditetom.

“Znači ovo priznanje s vanka. Navikla sam nekako da pohvale uvijek dolaze s druge strane”.

A čime je Marijeta zaslužila laskavo priznanje? Snagom, hrabrošću, željom i voljom. Prvo je promijenila sebe, naučila da živi sa iznenadnim saputnikom koga nije tražila, ali je sam došao, a onda riješila i da mijenja svijet oko sebe, da, prije svega, mladima otvori oči da invaliditet ne znači kraj svijeta i da i te osobe mogu i hoće da budu korisni akteri zajednice.

Preko noći srušen jedan, a sagrađen drugi svijet

U ljeto 2003. godine, na polumaturskoj ekskurziji, Marijeta, koja je prije 35 godina rođena u Beranama, doživjela je moždani udar. Pola godine kasnije i drugi. Kao posljedica ostala je hemipareza, djelimična oduzetost desne strane, i diplopija, dupli vid. I tada kreće njena borba sa sobom, životom, predrasudama i diskriminacijom.

“Odeš na ekskurziju, a probudiš se u šok sobi. Tog trenutka sam rekla sebi da ne želim da budem tu i da se nadam da mi tijelo neće moći sve da izdrži. Sjećam se mladića koji je bio u toj šok sobi. Oboje smo bili u haosu. Ja sam njemu mogla da se nasmijem, on meni ni toliko. Kasnije je, nažalost, umro”, priča Marijeta.

Osmijeh joj je zaštitni znak - kao da se njime brani, ali i brani i ohrabruje.

Kreću operacije, rehabilitacije, hronični bol i glavobolja, otežano kretanje, uvježbavanje da jede desnom rukom i učenje da piše lijevom, put kojim treba ići a koji je gori od najgoreg makadama i samo Marijeta može da ga poploča. I onda otrežnjenje - Institut “Simo Milošević” i psihološkinja Aleksandra Kovačević.

“Od početka sam u zdravstvu nailazila na prave ljude. Otišla sam na rehabilitaciju čudesno vesela, da je to bilo nenormalno. Preživjela pakao, a ja vesela. Primila me predivna doktorica Vojvodić, dala mi terapiju i poslala kod psihološkinje Saške koja je poslije 15 minuta razgovara sa mnom vidjela da moja veselost nije prava. Rekla mi je: ‘Marijeta, ovo je stvarnost, ovo nije san’. A ja sam mislila da je to san koji traje mjesecima i iz koga nikako da se probudim. Kazala mi je da se ništa neće promijeniti ukoliko to ne želim i zakazala mi termin za sjutra. Otišla sam u sobu, isplakala se i sjutradan otišla kod nje. Ona je jedna od mojih spasiteljki. Crna Gora i naš zdravstveni sistem bez Instituta bi bili nedovršena priča”.

Godinu i po nije išla u školu, pa je prvi razred i prvo polugodište drugog završila vanredno. Ostale razrede je redovno pohađala. Nije išla na matursko veče i ekskurziju, ali nije o tome ni razmišljala. Imala je mnogo važnijih stvari u tom trenutku.

“Nijesam išla na matursko veče zbog preglasne muzike, jer ona šteti mom zdravlju, a za čepiće, moje dobre ‘drugare’ kad je buka u pitanju, saznala sam tek na studijama. Nijesam išla ni na matursku ekskurziju za Grčku jer mi je tada bilo prenaporno. Zato sam prije nekoliko godina otišla za Grčku. Nije mi bilo žao što ne idem na ekskurziju i matursko veče, jer sam tada imala neke važnije stvari koje su se ticale mog zdravlja. Preko noći sam sazrela, jer je to bilo neminovnost”.

Da ima čarobni štapić, spustila bi sve ivičnjake

Iako su roditelji pokušali da je na lijep i nenametljiv način ubijede da upiše učiteljski u Beranama, Marijeta sebe nije vidjela za katedrom. Izabrala je Podgoricu, Fakultet političkih nauka i smjer socijalni rad. I to ne bez razloga.

“Socijalni rad sam upisala jer mi je bila želja da budem socijalni radnik u zdravstvu i da pokušam da promijenim sve ono što mi smeta i što otežava život osobama sa invaliditetom. Dva puta sam, nakon studija, konkurisala za taj posao, ali bezuspješno. I dalje želim da budem socijalni radnik pri zdravstvu. Ne mislim da će se to desiti, ali imam pravo na želje. Tu se nekako pronalazim i mogla bih da dam veliki doprinos. Krenula bih od sitnica, jer naš život i čine sitnice, ne bih lako odustajala od planova, ‘kopala’ bih sve dok ne bih došla do cilja. A, umijem dobro da ‘kopam’”.

I pored toga što joj dupli vid otežava čitanje, što kod pojedinih profesora nije naišla na razumijevanje, uspješno je završila studije. Upisala je magistarske, dala sve ispite i čeka je pisanje rada i odbrana.

Savjetnica je za mlade, osmislila je radionice “Život sa invaliditetom” na kojima osnovcima i srednjoškolcima govori o sopstvenom iskustvu jer smatra da je to najbolji način da mladima pokaže pravi put - život bez stereotipa i predrasuda, pun empatije i odlučnosti. Prvu radionicu je održala 2016. godine na današnji dan, kada se obilježava Međunarodni dan osoba sa invaliditetom. Bio je to njen izuzetno uspješan debi i nastavila je da mlade uči da su osobe sa invaliditetom dio društva, a ne izvan njega, da sterotipi i predrasude samo mogu da sputaju i jedne i druge.

“Dvije godine zaredom sam imala fantastične rezultate u radu sa mladima, ali nijesam bila zadovoljna, jer se uvijek može i bolje i više. U svakoj mjesnoj zajednici bi trebalo da postoji prostor za mlade, da ne budu prepušteni kafićima, ulici. Da to bude mjesto gdje će moći da budu koliko hoće i sprovode aktivnosti koje žele i koje im se ponude”.

Iako je studirala na Fakultetu političkih nauka, politikom ne želi da se bavi, ali bi voljela da ima moć da spusti sve ivičnjake po Crnoj Gori, da ugradi liftove u svim centrima za rad i socijalno staranje, da olakša život osobama sa invaliditetom.

Odeš na ekskurziju, a probudiš se u šok sobi. Tog trenutka sam rekla sebi da ne želim da budem tu i da se nadam da mi tijelo neće moći sve da izdrži. Sjećam se mladića koji je bio u toj šok sobi. Oboje smo bili u haosu. Ja sam njemu mogla da se nasmijem, on meni ni toliko. Kasnije je, nažalost, umro

Ambasadorka je inicijative “OneNeurology” koja ima za cilj da ujedini i ojača grupe koje bi zajednički djelovale širom svijeta na širenju prevencije, liječenja i upravljanja neurološkim poremećajima.

“To i ja želim da radim u Crnoj Gori, ali, nažalost, nemam mogućnosti. Kod nas je zastupljena samo kurativa i veoma malo pažnje se poklanja prevenciji. To je problem našeg zdravstvenog sistema, jer dosta tih neuroloških oboljenja može da se spriječi preventivnim djelovanjem”.

A problem je i što smo daleko od države socijalne pravde.

“Mi dosta stvari živimo na papiru. Imamo odlične zakone koji se, nažalost, ne sprovode”.

Dok god se ne promijeni nešto u glavama onih koji nam “kroje” život, a često su sami van života, i dalje ćemo živjeti mnoge stvari samo na papiru.

Kluni, Obama, Ferera...

Sav ovaj rad je i preporučio da se nađe na listi BBC-a, na kojoj su, između ostalih, pravnica za ljudska prava Amal Kluni, holivudska zvijezda Amerika Ferera, feministička ikona Glorija Stajnem, bivša američka prva dama Mišel Obama, vlasnica kozmetičke kompanije Huda Katan, fudbalerka ovjenčana Zlatnom loptom Aitana Bonmati.

“Iz BBC-a su me kontaktirali putem mreže OneNeurology, i pitali da li bih bila zainteresovana da se nađem na ovoj listi, jer su zaključili da je moj metod rada sa mladima inovitavan i inspirativan. Prihvatila sam misleći da će samo da me uzmu u razmatranje. I eto me na listi gdje je jako puno poznatih žena, ali i onih običnih, poput mene”, kaže Marijeta.

A ona je sve, samo ne obična. Digla je glavu kad su joj mnogi okrenuli leđa zbog invaliditeta, osjetila na sopstvenoj koži kako to izgleda kada poslodavac na vas gleda sa predrasudama, doživjela diskriminaciju i mobing, shvatila da je dovoljno jaka da pokuša da promijeni svijet oko sebe.

“Upoznala sam jednog rabina koji je napustio lagodan život i odlučio da se posveti sprovođenju mirovnog procesa u zaraćenim zemljama. Znam da su to neke nerealne stvari kada sam ja u pitanju, ali voljela bih da i ja budem osoba koja bi se borila za sprovođenje mirovnog procesa. Ali, zato ću nastaviti da mladima objašnjavam zašto se ne treba bojati različitosti, a invaliditet je jedna od njih. Moj invaliditet je moj partner. Stvara on meni i dalje probleme, otežava mi svakodnevno funkcionisanje, ali sada zajedno idemo naprijed”, kaže Marijeta koja je, kako reče, omladinska aktivistkinja sa licencom, i aktivistkinja za prava osoba sa invaliditetom sa životnim bedžom.

Razgovor je završen kako je i počeo - pjesmom Dada Topića. Iako kaže da je “Bajka o ljubavi” pjesma koja kao da je pisana za nju, još jedni stihovi Topićeve pjesme baš joj dobro leže:

“Ti si princeza nekog drugog svijeta, tvoja riječ stvara čuda...”

Spojio ih Bodrijar

Sa osmijehom i lakoćom priča kako je bila ostavljena zbog invaliditeta jer je to smetalo roditeljima njenog tadašnjeg momka. Onda se desio Tomaš Damjanović. A za sve je “kriv” Bodrijar.

“Pročitala sam Tomašev tekst u kome je on pomenuo Žana Bodrijara koga je kujem u zvijezde, jer je njegova filozofija nešto čudesno. Zahvaljujući tom tekstu smo se i upoznali i evo zajedno smo više od pet godina”.

“Razmišljam o tome kako će biti sjajno imati dijete sa čovjekom kojeg volim. Jedva čekam, ali sam strpljiva”, zapisala je 2019.

I bili su strpljivi i ona i Tomaš. Prije dvije i po godine došao je Đurađ, njihov Đuđi, kako ga zovu.

“Kad sam ostala trudna bila sam srećna i uplašena. Prvi mjeseci su bili izazovni. Bojala sam se da ga ne ispustim i na sebe sam bila najponosnija kada smo izgurali prvi godinu i kada je Đuđi prohodao”.

Sada je u četvrtom mjesecu trudnoće i na proljeće očekuju djevojčicu. Zvaće se Dunja.

“Tomaš je sinu dao ime, a ja ću djevojčici. Dunja je asocijacija na jednu baku, moju prvu komšinicu, koja je umrla u 90. godini i nije imala djece. Nju smo svi zvali mamo. Imala je dunju ispred kuće i ona je bila njen zaštitni znak. Obavezno bi djeci poklonila dunju. Imali smo i mi jedno vrijeme dunju, ali samo je njena tako lijepo mirisala”.

A tako lijepo miriše i njena i Tomaševa sreća, jer je našla čovjeka koji je voli zbog njenih vrlina i zbog njene posebnosti.

Od “Bubuljice” do “Dnevnika jedne babe”

Marijeta priča da je imala dnevnik koji je vodila i da ga je do momenta kada je imala moždani udar zvala “Bubuljica”.

“To su tekstovi o prvim simpatijama, izlascima, koncertima, proslavama Nove godine, o beznačajno značajnim stvarima za jednog tinejdžera. A onda se probudiš u nekoj drugoj realnosti, ne znaš gdje si i nadaš se da je majka s tobom. Nakon moždanog, ‘Bubuljica’ je prerasla u ‘Dnevnik jedne babe’, kako sam nazvala taj ružni dio dnevnika. Nijesam još dugo pisala nakon toga. Nijesam više željela”, kaže Marijeta koja je na svom blogu objavila djelove “Bubuljice” i “Dnevnika jedne babe”

“Dragi dnevniče. Sinoć sam imala napad plača. Nešto je puklo u meni i ne znam, stvarno mi je bilo loše. Tako... tako sam depresivna. Sve je drugačije, ja sam drugačija... i svi oko mene. A meni sve to jako smeta. Njihov odnos. I škola, jako se bojim, ali nadam se, biće dobro. Eto, kažem ti, sve je nekako... drugačije”, zapisala je 28. jula 2003.

“Dragi dnevniče. Danas mi je rođendan. Ne slavim ga, jer nije vrijeme za to. Nije vrijeme nizašta. Tako ti je to. Ja sam tako loše. Trudim se da budem ista kao i prije, ali ne ide. Škola je užasna. Sve je drugačije i glupo. Društvo, profesori, ma sve. Ja se osjećam glupo i usamljeno. Ali, to je već odavno. Ne mogu ti opisati šta me sve nervira, ali spisak je poduži. Nisam ovo više ja. To je neko drugi. I nedostaje mi ona stara ja! Evo, plačem. Patetično i smiješno, zar ne? Mislim da je Bog trebalo da me uzme. Nisam ja za ovo. Nisam”. (18. septembar 2003.).

“Šta da ti kažem, osjećam se super, kao neka cool girl. Malo me muče desna ruka i noga, ali će to 100% proći brzo, sigurna sam u to. Takođe vidim duplo, to se zove diplopija... Sledećeg mjeseca ću ići u banju da nastavim sa rehabilitacijom. Nadam se najboljem” (15. februar 2004)...

( Svetlana Mandić )