Promijeni sve, da ne promijeniš ništa
I sad je nejasno, između mnogo toga ostaloga, i na koji način će Odovićeva Odluka (koju, ponoviću, nijesam uspio da iskopam) dovesti do “poboljšanja kvaliteta prostorno-planskih dokumenata”
Stanovite individue, oba pola, koje su uzele autorskog učešća u predstavljanju Crne Gore - majke naše - na ovogodišnjoj Međunarodnoj izložbi arhitekture - Bijenale u Veneciji 2023. - tzv. Venecijanci - nemilosrdno mi pune inbox, još od prošle subote, na razne teme - ne biste vjerovali - a ako bih morao izdvojiti ključni momenat - onda je to svakako svojevrsni, pasivno-agresivni resentiman (ressentiment - ozlojeđenost), koji se poput opakog virusa širi među autorskom ekipom - potaknut (navodnom, molim vas) činjenicom da nadležno ministarstvo - Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma gospođe Novaković Đurović, a odmah zatim i Odovićevo Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine - nije (navodno, je li) učinjelo ništa kako bi promovisalo autorke i autore - prvo autorke i autore - a onda i njihove radove koji su, doskoro je li, bili izloženi u tzv. crnogorskom paviljonu (u one tri šupice) u Veneciji...
I što reći? - a da to već nijesam rekao barem 10 puta. Ne znam ni kako da se postavim prema činjenici da su, sa jedne strane, autorke i autori mladi - mnogo mladi, mnogo slatki - nezadovoljni odnosom države prema njima i njihovim radovima u Veneciji - a niko da se zapita, sa druge strane, da li je CG - majka naša - zadovoljna načinom na koji je predstavljena u Veneciji.
I pokušah još jednom, na adresi mirages.me (Laboratorija budućnosti: Miraži (budućnosti) Crne Gore), da iskopam bilo kakvu oficijelnu informaciju o radovima kojima su Stevke, glavni ćata za arh. rabote, i kurator Lazović predstavili Crnu Goru - majku našu - na XVIII Bijenalu arhitekture...
I nema ništa, naravno. Nula. O autorima ima ponešto, ne velim - ali o radovima: NIŠTA! Nema radova, nema ih, pa ih nema... Nula.
Obećao sam vam tekst o Bijenalu arhitekture, uopšte, i o CG prisustvu na Bijenalu, u pojedinostima - i napisaću te tekstove, tvrdu vam vjeru zadajem - ali u ovom trenutku nemam ni vremena, a ni snage, da ulazim u tu problematiku, vrlo kompleksnu u svojoj naravi...
Na stranu to što malo koga među crnogorskim arhitekticama i arhitektima - mnogo mladima, mnogo slatkima - zanima Bijenale arhitekture i naš nastup.
Uostalom, zatrpavajte Stevketov inbox resentimanom, ili Lazovićev inbox, ili Odovićev inbox... Oni se pitaju. Ja se ne pitam...
Elem, ako neko ima katalog CG postavke na ovogodišnjem Bijenalu arh. u Veneciji - u PDF formatu - i ako bi mi proslijedio taj katalog - bio bih joj/mu vrlo zahvalan. Koliko god da sam, u principu, iznad te epizode - ipak mi đavo ne da mira, očigledno...
***
Natčovječanski napori koje ulažem u potonje vrijeme ne bih li iskopao Odluku (ili Rješenje, ili što već...) kojom je Odović (navodno, je li) stavio soli na rep investitoru Šaju, a po pitanju Šajove namjere da gradi hotel baš na kružnom toku, na bivšoj raskrsnici ulica Meše Selimovića i Blaža Jovanovića u Podgorici - OK, ako ne baš na samom kružnom toku, onda odmah poviše kružnog toka na razmeđi Bloka V i Bloka VI - nijesu urodili plodom...
I sad ne znam što da mislim o svemu tome... A ne mogu a da ne mislim o tome. Riječ je o epizodi - jednako komičnoj, koliko i tragičnoj - koja pruža jedinstvene i vrlo direktne uvide, kako u stanje u domenima prostornog i urbanističkog planiranja u Crnoj Gori - majci našoj - tako i u vrlo opskurne radnje (procedure i procese) koji rezultiraju intervencijama u našem, svima nama najdražem prostoru.
“Dakle, zašto smo ovo uradili (zašto je Šaju stavljena sol na rep - op.a.)?”, pita se ministar Odović - zvani Deus ex machina - i nastavlja. “Prije svega”, veli Odović, “ovo smo uradili za dobrobit stanovnika tog dijela Podgorice (visoka vam hvala, časni naš ministre Odoviću, slavićemo vaše ime dok je svijeta, vijeka i blokova V i VI - u potpisu: građanke i građani blokova V i VI u Podgorici - op.a.), ali takođe i zbog poboljšanja kvaliteta prostorno-planskih dokumenata...”
I sad je nejasno, između mnogo toga ostaloga, i na koji način će Odovićeva Odluka (koju, ponoviću, nijesam uspio da iskopam) dovesti do “poboljšanja kvaliteta prostorno-planskih dokumenata” - ako u kontekstu priče o našem sramotnom planiranju i o našem sramotnom urbanizmu, kao i o našim sramotnim plansko-urbanističkim dokumentima, možemo uopšte govoriti o nekakvom kvalitetu - a ne, recimo, o prijekoj potrebi uvođenja reda u tom neshvatljivo zapuštenom i neshvatljivo iracionalnom domenu našeg sistema, odnosno naše stvarnosti.
***
“Planovi nijesu nešto što je kvarljivo!”, kliče otamo drug Novica, predsjednik Strukovne komore arhitekata pri Inženjerskoj komori Crne Gore, drugi među nama, odmah poslije prvoga - druga Stevketa - glavnoga ćate.
“Planovi ne prestaju u smislu tačno određenog dana”, nastavlja drug Novica, “oni se donose na određeni planski period, jer opet taj planski period se vezuje za potrebe društva, nakon određenog vremena se mijenjaju potrebe društva, mijenjaju se planovi i tako dalje...”.
I niko da stavi prst na čelo...
***
Promijeni sve, vele Italijani, da ne promijeniš ništa: cambia tutto, per non cambiare niente. Italijani vele i da se ništa ne mijenja, a sve se mijenja: niente cambia, tutto cambia. I još vele: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi - ili u prevodu: ako hoćemo da sve ostane tako kako jeste, potrebno je da se sve promijeni.
Mada, ruku na srce, moramo povesti računa o činjenici da su Italijani vrlo kompleksna nacija, vrlo kompleksan etnički sklop - i njihovo kolektivno iskustvo - njihova kolektivna memorija - po pitanju tzv. pravno-administrativnih okvira vršenja/trpljenja vlasti u najrazličitijim državnim konstruktima - seže do duboko u prošlost - za razliku od našega vrlo tanjušnoga iskustva/memorije u tim domenima.
Na stranu činjenica da su baš Italijani - Firentinci, konkretno - potegli renesansu - Il Rinascimento - ponovno rađanje - i uveli stari dobri svijet u tzv. moderno doba (ima tome nekih pet i po, do šest vjekova) - i ako Italijani kažu: cambia tutto, per non cambiare niente - onda im moramo vjerovati.
( Borislav Vukićević )