Decenijski spor o mašini: Država je neće nazad, kupcu više ne treba

Godinama se vodi spor oko mašine “Radoja Dakića”, koju je na javnoj licitaciji Osnovnog suda u decembru 2013. kupila podgorička firma “Remid Vis”.

Mašina AMK 630 Klingelnberg, ili ono što je od nje ostalo, i danas je na prostoru nekadašnje fabrike, na mjestu gdje je korišćena u proizvodnom procesu i dijelu parcele gdje je sada planirana izgradnja osnovne škole za podgoričko naselje Siti kvart.

“Ovo je sve bila hala, ovo crveno, ovo su bile kancelarije i tu je bio jedan zid, znači mašina je bila pri samom zidu”, govori izvršni direktor “Remid Visa” Slobodan Stanić dok sa reporterkom “Vijesti” obilazi lokaciju i dok idu prema ostacima mašine za spiralno ozubljenje. Mašina njemačke proizvodnje iz 1973. godine, nekad je težila oko 20 tona.

Na ruševinama bivše fabrike, Stanić pojašnjava gdje se šta nalazilo, kako je bilo organizovano, i zbog čega nakon kupovine, nisu odmah i transportovali mašinu: oko nje nalazile su se tada druge mašine, a prostor iznad nije bio dovoljno visok da firma koju su angažovali izvuče mašinu koju su kupili.

Dok je “Remid Vis” tražio način da mašinu izvuče sa lokacije, priča Stanić, nastala su oštećenja.

“Ovo je samo dio mašine, koja je bila mnogo veća i gabaritnija. Sastojala se iz tri dijela, ovo je sve vezano za hidrauliku, ovdje je bio jedan veliki rezervoar, odnesen je, to je krvotok, pumpa za rad. Ovdje su bili veliki motori... Ovdje je bio veliki ormar sa strujom. Vrlo impozantna”, pojašnjava Stanić dok pokazuje ostatke mašine.

“Koja je sudbina mašine, kad će otići odavde?”

“Ovo i dalje niko bez neke ogromne mašine ne može da pomjeri, niti ima nalog za to. Kad će, šta će, ne znam, to niko ne zna. Ona je pod sporom”, kaže Stanić i dodaje da “Remid Visu” mašina u stanju u kojem je, više ne treba.

Licitacija

Mašinu AMK 630 Klingelnberg “Radoja Dakića” podgorička firma kupila je tokom postupka kojeg je Osnovni sud pokrenuo s ciljem naplate potraživanja radnika te kompanije.

“Postupak nije bio dio stečajnog postupka, što je važno naglasiti. Sud je izvršio temeljit popis i procjenu mašina i robe, uz detaljnu verifikaciju njihovog stanja”, kazao je Stanić “Vijestima”.

Njegova firma u to vrijeme, između 2010. i 2013, na licitacijama je kupila desetak mašina.

“Sve za potrebe sopstvene proizvodnje”, rekao je on.

Mašina AMK 630 Klingelnberg, kako je dodao, predstavljala je ključni element u proširenju proizvodnih kapaciteta “Remid Visa” i trebalo je da firmi omogući da proizvodi vrstu zupčanika koja do tada nije bila dostupna u njihovom asortimanu i tržištu Crne Gore i regiona.

Kada je Osnovni sud objavio oglas za prodaju dijela imovine “Radoja Dakića”, a prije licitacije, kazao je Stanić, posjetili su lokaciju i uvjerili se da je mašina ispravna.

Za takvu mašinu, dodao je on, interesovali su se i van Crne Gore, a prema jednoj od ponuda koju su dostavili redakciji na uvid, za istu mašinu traženo im je 170 hiljada eura.

“Sa transportom do Crne Gore to bi bilo preko 200.000”, kaže Stanić.

Učešće u licitaciji, omogućilo je podgoričkoj firmi da mašinu nabavi za oko 13.000 eura.

“Nakon licitacije, dobili smo zvanični zapisnik i ugovor, te smo izvršili plaćanje mašine Osnovnom sudu”, kazao je Stanić.

Problemi u transportu, krađa, početak suđenja

Nakon kupovine, međutim, firma se suočila sa izazovom transporta, zbog čega su angažovali drugu firmu, koja je imala svoje zahtjeve - da mašina bude izvučena na čistinu, kako bi mogli da je podignu kranom i utovare na kamion. Zbog toga su u “Remid Visu” razvijali svoje rješenje - kolica za bezbjedno premještanje mašine u jednom komadu.

Zbog svih izazova u transportu, obratili su se sudu, koji je, pokazuje Stanić dokumentaciju, odobrio dodatno vrijeme za preuzimanje mašine. Kada su se stekli uslovi da mašinu konačno preuzmu, izašli su na teren, i tada našli da je pokradena i uništena.

“Ukradeni su rotori velikih elektromotora, sav bakar, instalacije i svi mobilni elementi. Odmah smo obavijestili policiju i sud”, priča Stanić.

Od Osnovnog suda u Podgorici tada su tražili povraćaj novca. Sud je, kaže sagovornik “Vijesti”, bio odgovoran za cjelokupan proces.

“Uplata je izvršena na osnovni račun suda. U cijelom postupku, firma ‘Remid Vis’ se ponašala kao savjestan kupac, tražeći od suda upute u svakoj fazi projekta”, kazao je on.

Dodaje da je u sudskom procesu naglašeno da je sud propustio da obezbijedi adekvatno čuvanje mašine i da nije na vrijeme preuzeo zakonite i razumne korake propisane Zakonom o izvršenju i obezbjeđenju, da bi sredstva obezbijedio od propasti i krađe.

“Ovaj propust je bio vidljiv u spisima, gdje je ostavljena prazna rubrika koju je relevantnim informacijama trebalo da popuni sud”, kaže Stanić i pokazuje drugu stranu zapisnika o popisu i procjeni od 30. maja 2013, koja je skroz prazna, kao i polje “popisane stvari su predate na čuvanje”.

Presuda, žalba, novo suđenje...

Nakon sedam godina suđenja, Osnovni sud u Nikšiću presudio je u korist “Remid Visa”. Prema presudi, tuženi - Država Crna Gora, odnosno Osnovni sud u Podgorici, trebalo je da “Remid Visu”, pored ostalog, nadoknadi štetu na ime vrijednosti kupljene mašine (13.334 eura), ali i oko 75.000 na ime izgubljene dobiti.

Podgorička firma je, stoji u presudi, prvobitno, tužila i “Radoje Dakić”, ali je sud 2017. donio rješenje o prekidu tog postupka zbog otvaranja stečajnog postupka.

Na presudu Osnovnog suda u Nikšiću, država se žalila i tu presudu preinačio je Viši sud.

“I donio odluku da sud nije kriv, da mi nismo krivi, niko nije kriv. Ovaj neočekivani obrt doveo je do toga da je desetogodišnji sudski proces rezultira time da firma ‘Remid Vis’ treba da plati 20.000 eura sudskih troškova za nešto za šta nije kriva, nije se ni pitala u procesu, bila je savjesni kupac, uredno je radila po svim postupcima koje je Osnovni sud nalagao, vodio čitav postupak i određivao pravila”, kaže Stanić.

Na presudu Višeg suda u maju 2022. godine podnijeta je revizija, a u julu iste godine i dopuna revizije. Taj postupak je u toku.

Sagovornik “Vijesti” kaže da je mašina koju je kupila njegova firma “zadnji monument svega što je ostalo od ‘Radoja Dakića’”.

Na pitanje novinarke da li da ostane tu, kao podsjetnik na jedno vrijeme, odgovara potvrdno:

“Mi brzo neke stvari zaboravljamo. Mislim da je vrijedno neke stvari ostaviti da se podsjećamo šta nije bilo dobro i kako ne smijemo da radimo”.

( Damira Kalač )