Krleža, vijek kasnije, još više govori o nama

Dramski program 31. festivala Grad teatar Budva omogućio je svojoj publici da u Dubovniku premijerno vidi novu produkciju Dubrovačkih ljetnjih igara, “Gospodu Glembajeve” Miroslava Krleže, u adaptaciji i režiji Zlatka Svibena.

Predrag Ejdus, jedan od najznačajnijih jugoslovenskih i srpskih glumaca, za lik Ignjata Glembaja dobio je posebne hvale hrvatske publike i kritike. Razgovor sa Ejdusom napravljen je odmah poslije izvođenja predstave, na terasi velelepnog zdanja Umjetničke galerije (datira iz 1939, a podignuta je kao reprezentativna porodična kuća dubrovačkog brodovlasnika Boža Banca, po projektu istaknutih arhitekata Lavoslava Horvata i Harolda Bilinića), gdje se odvijaju drugi i treći čin “Glembajevih”.

“Krležina drama, vijek kasnije od kada je napisana, po svemu je priča našeg doba - to je kriza egzistencije, socijalnih previranja koja su nove bogataše stvorila iz redova ratnih pljkačkaša, profitera, kriminalaca, političara”, kaže Ejdus, ističući i sam angažman na Dubrovačkim ljetnim igrama kao veliko iznenađenje.

“Posljednju predstavu u Dubrovniku odigrao sam u junu 1989, pred rat, i to 'Šovinističku farsu'. Kasnije, kad su ratni događaji konačno završeni, dolazio sam u Dubrovnik da gledam neke predstave. Jako sam dobro primljen ovdje, i od kolega, i od ljudi koji vode festival, i od publike. Taj poziv je za mene bio veliko iznenađenje, bez obzira što je stigao od Zlatka Svibena, koga sam poznavao i s kojim sam sarađivao u Beogradu kad je bio mlad reditelj”, kazao je poznati srpski i jugoslovenski glumac.

Sviben vam je, zapravo, namijenio ulogu Fabricija?

“Kad je stigao poziv, bio sam ubijeđen da je Sviben znao da sam gotovo pet godina starog Glembaja igrao u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu, u adaptaciji i režiji Egona Savina. Ispostavilo se da nije imao taj podatak, ali smo se brzo složili da bi bilo najbolje da i kod njega igram tu ulogu. Mislim da sam ovdje napravio jednog malo drugačijeg Ignjata Glembaja, zahvaljujući prije svega Svibenovim idejama, ali u osnovi je to taj lik, samo sa drugim nijansama. Publika prati porodičnu dramu koja nije laka, koja s malom pauzom traje gotovo četiri sata, i sve predstave koje smo igrali bile su prepune i rasprodate”.

Dubrovačka verzija “Glembajevih” jednako tretira fenomen smrti i fenomen žene, kao i socijalnu sferu drame.

“Sviben nije toliko insistirao na socijalnoj priči, mada je ona danas daleko aktuelnija nego u vrijeme kada je moja generacija gledala i pravila predstave o Glembajevima. Jer, sve to što je Krleža napisao u svom djelu, u doba socijalizma za nas je bilo neko davno prošlo vrijeme. Međutim, kada se zemlja raspala ušli smo u jedan divljački kapitalizam i neki neorobovlasnički sistem, i ta Krležina drama postala je beskrajno aktuelna. S tim što je Sviben donio i jednu dimenziju promatranja i razmišljanja o smrti, o svim tim avetima koje prate starog Glembaja i njegovu porodicu, tako da je ova predstava rađena u tom poetsko-estetskom smislu. Mislim da je to Sviben sjajno napravio, sa muzikom i mladim glumcima koji u predstavi učestvuju kao hor mrtvih duša. Čak se i Ignjat Glembaj pojavljuje kao mrtav i pjeva song, što je izvanredno rešenje”.

Hrvatski glumci s kojima igrate u predstavi izjavili su da im je čast da sa vama budu na sceni. Šta za vas to znači?

“Kolege i publika su najveća satisfakcija za glumca, a ja sam oduvijek volio Dubrovnik, još iz davnih godina kada sam dolazio i gledao antologijske predstave, učio kao mlad glumac, kasnije tu i igrao. Dubrovnik je za glumce u dugom nizu godina bio mitsko mjesto. Naravno da danas nisu ista vremena, dosta se toga promjenilo, ali Dubrovačke ljetnje igre opstaju, imaju publiku, i sve se više otvaraju prema regionu”.

Umrežavanje kulture je bitno zbog opstanka urbanog

Posljednje dvije decenije i publika Grad teatra doživljava vas kao svog glumca. Koliko je važno to “umreživanje” kulture na ovom prostoru, gdje se ona danas sve više marginalizuje?

“Na Grad teatar, koji takođe mnogo volim, i gdje sam igrao u mnogim izvanrednim festivalskim predstavama, dolazi domaća, domicilna publika koja voli pozorište, isto kao što dolazi i na Dubrovačke ljetnje igre. U teatar ne dolaze stranci, turistički gosti, već obični građani, radoznali ljubitelji pozorišne umjetnosti. Zbog toga smatram da je jako važno što je budvanski festival upriličio taj događaj da svoju publiku dovede u Dubrovnik, da na matičnoj sceni premijerno vidi 'Glembajeve', i to kao dio svog Dramskog programa. To je veliki pomak u saradnji dva najznačajnija ljetnja festivala na ovom prostoru, koja opstaju uprkos svim materijalnim teškoćama, političkim i drugim okolnostima koje ometaju i nipodaštavaju kulturu. Jer, naša neorobovlasnička društva ljudima danas žele da daju samo koricu hljeba, poslušnost i potrošačku svijest, po starom receptu 'hljeba i igara', s tim što su savremene igre beskrajno vulgarne, agresivne, i vrijeđaju čak i minimalnu inteligenciju. Zato je 'umreživanje' kulture na našim prostorima utoliko važnije za opstanak urbanog, civilnog čovjeka, i mislim da treba pozdraviti odluku Grad teatra da svoj Dramski program ove godine završi na Dubrovačkim ljetnjim igrama.

( Vuk Lajović )