Ničemu sličan, a svemu blizak

Vukmana Otaševića pamtim po osobinama koje nijesu pretjerano česte u našem domaćem kontekstu - prirodna gospodstvenost i u vezi sa tim odmjerenost i kako je o supruzi govorio sa ljubavlju i poštovanjem, kazala je prof. dr Svetlana Kalezić.

U okviru decembarskog repertoara Nikšićke kulturne scene, Književna zajednica (KZ) “Vladimir Mijušković” upriličila je omaž pjesniku Vukmanu Otaševiću, gospodstvenom pjesniku iste takve poezije, čovjeku koji je pjesništvu dao najbolji dio sebe, čiji stihovi su odavno postali njegova lična karta, ali i naš pasoš u svijet.

“Njegova poezija je, poput njega samog, prošla vrlo bogat životni put - moglo bi se reći od proganjanja do prihvatanja, od negiranja do priznavanja”, istakla je Kalezić koja je govorila o zbirci “U tamnom krugu”, njenom dopunjenom izdanju, sa posebnim osvrtom na odnos književne i vanknjiževne stvarnosti.

“Krug je najčešće simbol oživljavanja, dok je u Otaševićevoj interpretaciji simbol beskrajnog, uvijek novog umiranja. A kada se tome doda riječ ‘tamni’, onda on simbolizuje patnju bez kraja i nemogućnost da se iz nje izađe”, kazale je Kalezić.

Prema njenim riječima, Otašević svjedoči da u teškim i smutnim vremenima stvaranje i poezija stoje kao rijetki svjetionici koji unesrećenima pokazuju put, da je svaki čovjek zatočenik sebe samoga jer “vječno pjevamo o jugu, a umiremo na sjeveru”.

Skoro nevjerovatno zvuči činjenica, kazao je profesor Mihailo Perošević, da je Otašević sa 16 godina, kao učenik drugog razreda beranske Gimnazije, napisao pjesmu “Peroni”, pjesmu koja će kasnije postati njegov zaštitni znak.

“Kao da su u najmanju ruku, na trenutak banuli Artur Rembo ili jedan Edgar Alan Po”, kazao je Perošević i podsjetio da se Otašević kao pjesnik “obzanjuje” tek sa 27 godina.

Pročitao je skicu za portret Vukmana Otaševića iz knjige “Ogledi i fragmenti o crnogorskim piscima XX vijeka”, autora Slobodana Kalezića, koji je istakao da je priroda Vukmanove stvaralačke ličnosti zagledanost u sebe i u svoj svijet, sklonost intimi, tihanost i nenametljivost.

Kalezić se u pomenutom zapisu osvrnuo na Otaševićev “sjetni i nježni, melanholični i baladični duhovni profil”, na osjećanje jezika i njegove melodičnosti, na njegovu sklonost slikama i vizijama.

“Formiran u lokalnom nikšićkom kulturnom miljeu, danas se ova sredina više prepoznaje po njemu, nego on po njoj”, zapisao je Slobodan Kalezić o Vukmanu Otaševiću, jednom od utemeljivača Nikšičkih književnih susreta, pjesniku koji je nesebično pomagao mladim, neafirmisanim stvaraocima.

O toj crti Otaševića, želji da pomogne onima koji su se tek latili pera, govorio je mr Goran Radojičić, predsjednik Književnog kluba (KK) “Poenta poetika”, koji je istakao da Vukmanova poezija živi među mladima, da se njegove knjige traže i da nove generacije pisaca u njegovom stvaralaštvu pronalaze uzor. Govorio je Radojičić o podršci koja nije bila deklarativna, nego suštinska, o tome kako je omogućavao mladim pjesnicima da se pojave u programima sa autorima koji su bili elita u to vrijeme.

“U zemlji su tada, za mlade, bile otvorene dvije manifestacije - Pjesnička riječ na izvoru Pive i Ratkovićeve večeri poezije - a on je bio redovan učesnik. U takvom ambijentu bilo je teško, da ne kažem nemoguće, ostvariti proboj na književnu scenu. Njemu, iako je već bio u godinama i narušenog zdravlja, nije bilo teško da nas ugosti, prvo u svojoj kući, da pročita naše radove, a onda da nas uputi kako dalje, da nam da smjernice, poštujući i razumijevajući sve nedostatke koje smo u autorskom smislu imali kao početnici. Onda, kad smo uspjeli na konkursima da uđemo u finala Ratkovićevih večeri poezije, ili dobijemo nagrade na Susretima u Pivi, Vukman nas je upoznavao sa pjesnicima i piscima iz regiona koji su gostovali, pokazujući širinu, i ljudsku i književnu, omogućavajući nam da naučimo nešto više”, istakao je Radojičić.

Otašević je, prema njegovim riječima, bio “tih, blag i nenametljiv, ali odlučan i nedvosmisleno posvećen da mladima, na kojima svijet ostaje, pa i književnost, sa svojih pozicija omogući što bolji napredak”.

“Ako je neko vjerovao u mlade i znao da je pomoći im ključna stvar, to je bio Vukman. Nismo svi mi dosegli neke značajne nivoe u stvaralaštvu, ali svi smo i dalje, na ovaj ili onaj način, u vezi sa književnošću...Vukman je integralni dio crnogorske književnosti, njen neodvojiv činilac, neko ko ju je svojim stvaralaštvom oblikovao. To govori i o njegovoj književnoj vrijednosti...Vukman živi, njegova poezija je opstala. Na nama koji radimo u kulturi i prosvjeti je da se potrudimo da damo doprinos da sjećanja na čovjeka i pjesnika Vukmana Otaševića ne izblijede”, poručio je predsjednik KK “Poenta poetika”.

Prema riječima Spasoja Bajovića, predsjednika Književne zajednice (KZ) “Vladimir Mijušković”, sjećanje na Vukmana je sjećanje na neprolaznost, na ogromnu tugu kojoj je vjerovao, na ledene perone, na čarobnjaka pjesničke riječi, autentičnog stvaraoca koji je iznjedrio poeziju visoke umjetničke vrijednosti, stihove koji traju i trajaće.

“Vukman Otašević, pjesnik neobičnog kova i valovite energije, tragao je kroz prostore znanog i neznanog za zrnima istine. Pripadao je samoći i noćnim ogledalima, bio stranac i u noći i u danu, vjerovao svom unutrašnjem glasu, hrabrio tajne snove”, kazao je Bajović.

Otašević je, kako je istakao, bio pjesnik iz koga je izvirala lirika elegičnih tonova, mozaičke slike poput žitnih polja, koji je vjerovao u ljubav kao u zapaljeni prostor između sna i jave.

“Bio je poseban, drukčiji od drugih, tiši, čudesniji. Vukman je bio neposredan i tih, vjeran životu i poeziji, njegovao kontinuitet između duhovnog i materijalnog, posjedovao vatrenost tišine i snagu iskaza. Najviše je bio sam sa sobom, u svom svijetu – ničemu sličan, a svemu blizak”, riječi su predsjednika KZ “Vladimir Mijušković”.

Moderatorka večeri je bila istoričarka umjetnosti Kristina Radović, koja je publiku podsjetila na biografske podatke pjesnika čija je poezija prevedena na desetak jezika, ali i na riječi Stevana Raičkovića koji je kazao da kada pomisli na Nikšić prvo čega se sjeti je Vukman Otašević i njegov usamljeni pjesnički glas, “koji se još uvijek raspinje i kao s mukom leluja nad nikšićkim krovovima”.

Vukman Otašević, pjesnik neobičnog kova i valovite energije, tragao je kroz prostore znanog i neznanog za zrnima istine. Pripadao je samoći i noćnim ogledalima, bio stranac i u noći i u danu, vjerovao svom unutrašnjem glasu, hrabrio tajne snove, kazao je Spasoje Bajović

( Svetlana Mandić )