Fotkanje u kineskoj nošnji i kratki kurs crnogorskog

Put za Kinu

Nisam planirala da pišem dnevnik prije dolaska u Kinu, međutim jedan događaj me naveo na to da naše druženje ipak otpočne nešto ranije.

U petak veče sam krenula na let za Istanbul, odakle je planirano da nastavim dalje za Kinu, gdje predstavljam Crnu Goru na Internacionalnom takmičenju za Mis turizma svijeta. Po dolasku na istanbulski aerodrom, uputila sam se ka odjeljku namijenjenom za provjeru karata na internacionalnim letovima. Nekoliko minuta sam pokušavala bezuspješno da skeniran avionsku kartu, nakon čega me trgao grubi glas, ponudivši svoju pomoć na nespretnom engleskom jeziku. Okrenula sam se i zatekla ispred sebe visokog, krupnog momka. Njegov hladan pogled je prodirao kroz mene oštrim i neuhvatljivim izrazom. Tamne oči su ostavljale dojam da u sebi nose teret neizdržive boli. Uprkos tome, čvrsti stav sugerisao je snagu koja prožima svaki njegov pokret. Kroz razgovor sam otkrila da se uputio ka Ukrajini kako bi branio svoju domovinu u ratu. Sa tek navršene 23 godine posjedovao je iskustvo snajperiste koji već pet godina radi u Avganistanu. Ponosno je govorio o tome kako je spreman da izgubi život za svoju domovinu i da je to njegov najveći životni poziv. Njegova hrabrost, odanost i težina odluke koja ga vodi u nepoznato, ostavili su na mene neizbrisiv trag. U tom trenutku sve moje “muke” su postale minorne i nebitne. Zabrinutost pred odlazak u Kinu, umor i neispavanost postali su moja privilegija.

U vrevi svakodnevice lako zaboravljamo da cijenimo ono što imamo. Ovaj susret me podsjetio da sreću tražim u jednostavnim radostima života, a da zahvalnost na onome što imam otvara vrata iste.

Dolazak u Kinu, nekoliko dana nakon

Dragi dnevniče, danas sam rano započela dan stigavši u hotel u kineskom gradu Kvandžu (Quanzhou), gdje ću biti smještena sa preko 80 djevojaka iz čitavog svijeta. Hotel me oduševio svojom impozantnom arhitekturom, spojem tradicionalnog i modernog i panoramskim pogledom iz sobe koji se pruža na rijeku Jinjiang i grandiozne nebodere. Sobu dijelim sa djevojkom iz Argentine koja loše govori engleski, pa smo prinuđene da komuniciramo putem prevodioca.

Nakon što smo se smjestili, obaviješteni smo da ćemo imati slikanje u tradicionalnoj kineskoj nošnji. Nošnja koju smo dobili bila je očaravajuća - tamnoplave svile s delikatnim vezom i kineskim motivima.

Slikanje smo obavili tokom obilaska grada. Posjetili smo Luojang most, poznat kao Put svile. Svojom tradicionalnom arhitekturom svjedoči bogatoj istoriji Kine, a Luojang jezero nas je očaralo svojom mirnoćom.

Sljedeća destinacije bio je Zapadni park, slikovito područje s jezerom okruženim vrtovima, paviljonima i stazama za šetnju. Iskoristila sam idilične pejzaže parka kako bih s djevojkama snimila pozdrav Crnoj Gori i tom prilikom ih naučila nekoliko riječi crnogorskog jezika. Posebno mi je prirasla za srce djevojka iz Južne Afrike, koja me kupila svojim pozitivnim stavom i iskrenošću.

U večernjim satima smo se vratili u hotel gdje nas je čekala prava gozba kineske kuhinje. Morski plodovi, rezanci, razne vrste mesa i sosevi oštrog ukusa bili su dominantni na jelovniku. S obzirom na to da je grad Kvandžu poznat po svojoj kuhinji, potrudila sam se da probam što više kineskih specijaliteta. Međutim, specifican ukus hrane i spoj slatkastih i kiselih aroma mi se nije dopao, te sam odustala od istraživanja kineske kuhinje.

Umorna od napornog, ali zanimljivog dana, otišla sam na spavanje, s nestrpljenjem iščekujući novo jutro.