Ljubav u doba Ikee

Sjever Kosova Srbiji, na jugu autonomija za Srbe, a manastiri i crkveni posjedi sa statusom Svete Gore, plus nešto para.

Tako srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić vidi eventualni kompromis sa Prištinom u sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa koja bi trebalo da donese trajni mir na Balkanu. Ili, bar trajniji. U svom drugom autorskom tekstu sa istom temom, nakon patetike o laptopovima umjesto topova za djecu, otišao je korak dalje i odvažio se da crta po mapi. Unutrašnji dijalog u Srbiji, kako ga u ovoj fazi zamišlja režim, nastavljen je puštanjem novih probnih balona, zapravo navikavanjem javnosti na činjenicu da Kosovo nije dio Srbije, prije nego što bilo kakva institucionalna forma ovih razgovora zaživi. Kod Dačića ključna riječ je dojučerašnja jeres, zbog koje bi stari Ivica samom sebi poslao „maricu“: razgraničenje. U politici, često i u biznisu, ovo nije ništa novo i opisuje se strategijom kuvanja žabe, polako i neprimjetno pojačavanje temperature, dok ne ponestane vremena za iskakanje iz lonca.

Promjena retorike, u svakom slučaju još ne znači i iskrenu promjenu politike. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić glasno razmišlja o potrebi da se „napravi osovina mira i stabilnosti na liniji sjever-jug na Zapadnom Balkanu između dva najveća naroda Srba i Albanaca“ i tako riješi problem za narednih sto godina. Kao da je, pored dokumenata o tri „prizrenske lige“, proučavao i knjige generala Grahovca koji odavno tvrdi da su dva naroda sve probala osim da budu prijatelji i da i to mora doći na red. U isto vrijeme sa Vučićevim avgustovskim autorskim uradcima o miru, mediji pod njegovom apsolutnom kontrolom huškaju o skoroj ofanzivi kosovskih snaga na srpske zemlje.

S druge strane, ni Dačiću ne bi bilo prvi put da se odrekne samog sebe u ime viših, tj. sopstvenih ciljeva. Zato, umjesto naznaka ozbiljnog državničkog plana za Kosovo, čini se da ima više elemenata taktike omiljene autokratama i tehnolozima vlasti na ovim prostorima – da sve opcije otvore i drže ih tako što duže, upotrebljavajući ih po potrebi za domaće ili spoljnopolitičke prilike.

Uz sopstvenu vladu u sjenci, dvije izjave hiperaktivnog šefa države daju argumente za ovakvo zaključivanje. Vučić je izračunao: izmirenje Srba i Albanaca riješilo bi 80 odsto političkih problema. Ako sredi i preostalih 20 odsto eto mirna i Bosna. Preostala bi sto odsto podijeljena srpska politička scena, zarobljene institucije, medijski sunovrat, ozbiljna korupcija... Rješenja svega toga, pod zajedničkim nazivom vladavina prava, nema u njegovoj jednačini i to nije nimalo slučajno. Na dobronamjernu primjedbu Dejvida Alistera, izvjestioca Evropskog parlamenta za Srbiju, da bi srpsko društvo što prije trebalo da se pozabavi vladavinom prava i suoči sa korupcijom, Vučić je uzvratio da je dobro razumio šta zamjera EU, ali se zatim povjerio novinarima, kao da iz njega progovara duh Tomislava Nikolića, da su za Brisel ipak prioriteti Kosovo, pa odnosi sa Rusijom, a potom ostalo.

Srbiju zaista čeka Kosovo kroz posljednje 35. poglavlje i rusko pitanje kroz 31. poglavlje koje se odnosi na usaglašavanje spoljne i bezbjedonosne politike. Redosljed koji uspostavlja Vučić i spremnost da se bavi Kosovom, baš kada vlasti u Prištini ne pokazuju bilo kakav entuzijazam, jer vrijeme ionako radi za njih, ne djeluje slučajno i može mu, u narednom periodu, služiti kao izgovor da u Srbiji nastavi da vlada nesputano izvan svake demokratske kontrole, bar još jedan-dva izborna ciklusa. Otud i poruke međunarodnoj zajednici kako Srbi za rješenje kosovskog problema još nisu spremni, ali on neće popustiti, nudeći sebe za garanta politike koja će to istjerati do kraja. Ne bi bilo prvi put da se i Briselu stabilokratija učini prihvatljivom na još neko vrijeme, ako se trajniji regionalni mir nudi kao rezultat.

Podižući naočare karakterističnim potezom, predsjednik Srbije nije mogao da sakrije ushićenost zbog naručenog ružičastog pitanja novinara, prilikom otvaranja najveće prodavnice u regionu: Jeste li ponosni što će u istoriji biti zapisano da je Ikea u Vaše vrijeme došla u Srbiju?

Istorija ne laska i sigurno ga ne čeka u Bubanj potoku.

( Slavoljub Šćekić )