Neupitna pjesnička aura Jevrema Brkovića

“O Crna Goro, o pasja zemljo, Kakav sam ja tek pas, kada ne mogu bez tebe”.

Čuvenim stihovima Jevrema Brkovića, koji su uklesani i na nadgrobnoj ploči njegovog vječnog počivališta, akademik Pavle Pejović ”otvorio” je program kojim je Crnogorska akademija nauka i umjetnosti juče odala počast jednom od najznačajnijih crnogorskih pjesnika 20. vijeka.

Omaž Jevremu Brkoviću prožet je kratkim odlomcima iz biografskog filma, gdje je pjesnik govorio o sebi i svemu onome što je neminovnost njegovog bića - poezija, Crna Gora, Duklja, a prisutni su dobili priliku da spoznaju i jednu posve prisnu i blisku dimenziju njega, kroz video u kojem govori o interesantnim i, donekle neočekivanim, specifičnostima koje su još u ranom djetinjstvu predodredile njegov život.

“Znajući da je poezija ‘najljepši vid življenja - ko je živjeti zna’, Jevrem Brković je stvarao pravi lirski registar doživljenih noći, susreta sa saputnicima i nesanicama, i rekli bismo jednako opasnim - susretima sa samim sobom, svojim vizijama i dramama. Pjesnikovi zapisi su istrgnute slike ovog ambijenta, njegovog vjekovnog usuda, različitih ispoljavanja njegovih pjesnika i vladara, mnogolikih oblika njegovih predjela, istovremeno primamljivih i surovih; no za pjesmu sazdanih. Otuda i Brkovićeva posvećenost nekim isključivo lirskim znakovima, pjesničkoj kuli koju je stvorio i naseljavao knjigama. No, vrijedi pretpostaviti da je obimna građa tzv. intimističke lirike, baš kao i stihovi o drugim vječitim temama, uvijek u funkciji samootkrivanja, ali može da djeluje i kao otkrivanje zemlje”, naglasio je akademik Pavle Goranović.

Pejović je Brkovićev stih kojim je najavio program okarakterisao kao onaj koji ponajbolje govori o rodoljublju, unutrašnjim lomovima i o Jevremu Brkoviću kao čovjeku koji je kao polemičar bio nemilosrdan i beskompromisan i prema sebi, ali i prema drugima.

“Ti su ga stavovi dovodili i u situacije opasne po život. Valjda se pjesnici nekom svojom kosmikom spajaju u nekoj vaseljeni, pa bih se ovdje pozvao na jedan stih nobelovca Boba Dilana iz pjesme ‘Plaćam krvlju’, koji kao da je pisan za Jevrema: ‘Niko ne zna kako sam uspio kući da se vratim, ni kako sam smogao snage tolike udare da preživim, kroz pako prođoh i što sam dobio time? Savjest mi je čista, a tvoja kakva je?’... Čini mi se da ovo, posredno, može biti poruka svima nama gdje je naša savjest u ovom turbulentnom vremenu”, rekao je Pejović.

Akademik Zuvdija Hodžić podsjetio je da je Brković napisao preko 90 knjiga poezije, romana, drama, polemika, pripovijetki i eseja i neprestano privlačio pažnju kritičara i budio interesovanje čitalaca, a neprestano je potvrđivao i da je “pjesnik Brđanske zemlje, Crne Gore, odnosno Duklje”.

“Gotovo svaka njegova knjiga je poema Crnoj Gori, poetska metafora Brda i Brđanske zemlje, stvarne i moguće, mitske i istorijske, vječite, prepoznatljive u svijesti i mašti, u prostoru i vremenu... Kao bezimeni, epski, savremeni narodni rapsod, i Brković sve zna i vidi, razumije u dosluhu je sa zemljom i vodom, pticama i zmijama, mrtvima i živima. On u svakoj pjesmi osjeća pulsiranje života, istinu i mudrost, provjerenu i potvrđenu kolektivnim iskustvom mnogih naraštaja, misaono i emocionalno doživljava istorijsku sudbinu Crne Gore, njen usud i ukletost, tragike i rane. Crna Gora i njeni ljudi osnovni su motiv ove poezije”, rekao je Hodžić.

Goranović je podsjetio da je Brković bio među rijetkim piscima Jugoslavije čije su knjige poezije, proze i esejistike, kontinuirano i u velikim, danas jedva zamislivim tiražima, objavljivali i beogradski Bigz i Prosvjeta, i zagrebačka Mladost i August Cesarec, sarajevski Veselin Masleša - najuglednije izdavačke kuće onog vremena.

“Premda je često u polemikama iskazivao žustar stil, Brković nikada nije bio osporavan kao pjesnik. Naprotiv, pjesnička aura je bila neupitna, a nju je prepoznao još jedan veliki pjesnik Radovan Zogović”, kazao je Goranović i pročitao odlomak iz Zogovićevog pisma Brkoviću 1965. godine:

“Utisak, naime, o sigurnoj, originalnoj poetskoj žici, koja, kako se to inače kod nas Crnogoraca često dešava, ne slabi poslije prvih pedesetak metara puta, nego jača, traži nove prolaze i prelive”.

Te riječi Zogović je uputio još koju godinu prije objavljivanja kultne knjige “Oporuke”, rekao je Goranović i istakao da Brković već u svom prvijencu “Retorika kiše” iz 1954. demonstrira “djelimičan razlaz sa tradicionalnim pjesničkim matricama u crnogorskoj literaturi”, te da promoviše glas razlike.

Hodžić je podsjetio da je Brković izuzetno plodan stvaralac, ali da je uvijek birao teme “o kojima će pjevati”, a da je vjera u moć poezije, koju crnogorski pjesnici nose, upravo kod Brkovića najizraženija.

Goranović naglašava i da je Brković gradio posve novi odnos prema baštini i prikazivao načine direktnog uplitanja poezije u život.

“Stihove će tako opredjeljivati svijest da se ne može (niti to želi) otrgnuti od sudbinskog dara, to jest - pjesničkog prebivanja na svijetu. Takav će biti pjesnik i kada, kao istinski ‘zatočenik noći’ pjeva o ljubavi, i kada piše o zemlji, toj ‘velikoj jami gdje su nebesa propala’. Zanimljivo, takav će biti Brković i kada piše prozu! Jer, lirsko ispisivanje svijeta u njegov rukopis se utisnulo kao neizbrisivi žig, ključno svojstvo stvaranja”, kazao je Goranović koji dodaje:

“Upućen na odisejstvo, Jevrem Brković je težio da se izbavi iz jednog, za njega, ograničenog prostora. Ko na tom putu opstane - postaje pjesnik! Za autora ‘Brđanskog Homera’ bilo je očigledno: Poezija (sa velikim slovom P) ostala je vrhovni privid! A pjesma ‘Smrt prije smrti’ završava stihovima ‘U meni polegla magluština troma, /Po meni se prosulo ledeno inje - /Oživio bi me samo udar groma /Kad svitne iz Lovćena nad Cetinjem’”...

Pozivajući se na stihove iz pjesme “Smrt nije kraj” Boba Dilana, Pejović je kazao da Jevrem Brković živi svoj produženi život “i da će uvijek biti zapamćen kao besmrtnik u našem crnogorskom narodu”.

Doprinos afirmaciji umjetnosti i kulture kroz CANU i DANU

U jednom od odabranih videa, Brković govori o svom viđenju CANU-a koje ga je svojevremeno podstaklo na pokretanje i osnivanje Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, čiji je prvi predsjednik bio. A na njegov angažman u CANU-u govorio je Goranović.

“Pripadnost ovoj instituciji doživio je kao posebnu čast, ali i obavezu da pokreće mnoge teme, aktivno sudjeluje u afirmaciji umjetnosti i kulture. Tako, učestvuje na skupu ‘Crna Gora 1878 - 1918’, potom nadahnuto govori o ‘Svetom Vladimiru između poezije i istorije’ povodom 1000. godišnjice Svetog Jovana Vladimira, a zapažena je i besjeda ‘Njegoš kao književna tema i inspiracija’. Konačno, CANU objavljuje dvije važne knjige: izbor iz polemičkog opusa ‘Da se zna’, te izbor iz bogatog pjesničkog djela ‘Lirika Duklje’”, rekao je Goranović.

( Jelena Kontić )