Bolja radna mjesta znače bolji razvoj

Tradicionalna ekonomija je uvijek imala "slijepu tačku" kada su u pitanju radna mjesta. Ovaj problem seže do Adama Smita, koji je na tron ekonomskog života stavio potrošače a ne radnike. On je tvrdio da za blagostanje nije važno kako ili šta proizvodimo već da li možemo da konzumiramo paket dobara i usluga koji preferiramo.

Moderna ekonomija je od tada kodifikovala ovaj pristup, utvrdivši individualno blagostanje kao preferencijalnu funkciju koju određuje naš potrošački paket. Odabirom dobara i usluga koje nam donose najveće zadovoljstvo, mi maksimiziramo „korisnost“. Iako je svaki potrošač i svojevrsni radnik, radna mjesta samo indirektno ulaze u jednačinu kroz prihod, koji oni obezbjeđuju, određujući koliko novca možemo da damo na potrošnju.

Međutim, priroda posla ima implikacije koje daleko izlaze iz okvira budžeta. Rad je izvor ličnog dostojanstva i društvenog priznanja. Pomaže da se definiše ko smo, kakav doprinos dajemo razvoju društva, ali i poštovanje koje nam društvo, zauzvrat, daje. Znamo da je posao važan, jer ljudi koji ga izgube po pravilu iskuse značajan i trajan pad zadovoljstva životom. Novčani ekvivalent toga su obično višestruka primanja osobe, pa kompenzacija putem državnih transfera (kao što je osiguranje za slučaj nezaposlenosti) nije izvodljiva za sve praktične svrhe.

U širem smislu, radna mjesta su cement društvenog života. Kada nestanu pristojni poslovi srednje klase - zbog automatizacije, trgovine ili politikih odluka o štednji - to ima ne samo direktne ekonomske, već i dalekosežne društvene i političke posljedice. Raste kriminal, raspadaju se porodice, raste stopa zavisnosti od narkotika i samoubistava, ali i podrška autoritarizmu.

Kada ekonomisti i kreatori politike razmišljaju o socijalnoj pravdi, oni se obično koncentrišu na „distributivnu“ raznolikost - ko šta dobija? Ali, kako politički filozof Majkl Dž. Sendel tvrdi, možda je važniji kriterijum „pravednost na osnovu doprinosa“, koja se odnosi na mogućnosti da se stekne društveno poštovanje koje dolazi ako se radi dobro i „proizvede ono što je potrebno i vrijedno drugima“.

Iako se ova pitanja obično razmatraju u kontekstu razvijenih ekonomija, ona nisu ništa manje važna za zemlje u razvoju. U bogatim zemljama dobrim poslom može se smatrati onaj koji omogućava da se dostigne životni standard srednje klase i koji obezbjeđuje osnovna radnička prava, kao što je bezbjednost na radnom mjestu, kolektivni ugovori i zabrana samovoljnog otpuštanja. U siromašnim zemljama, dobrim poslom se smatra onaj koji obezbjeđuje viši životni standard od onog koji daje neproduktivno i zaostalo poljoprivredno gazdinstvo ili nesigurni život u neformalnom sektoru.

U stvari, prelazak ljudi sa loših na bolje poslove odražava čitav proces strukturnih promjena koje su pokretačka snaga ekonomskog razvoja. Brzo i održivo otključavanje ovog procesa je ključno, a industrijalizacija je, istorijski gledano, glavni pokretač ovog procesa.

Sada je problem što prerađivačka industrijska proizvodnja nije više radno intenzivan sektor kao što je bio nekada. Kombinacija faktora - posebno povećan intenzitet vještina i kapitala savremenih proizvodnih metoda i jaka međunarodna konkurencija za pridruživanje globalnim lancima vrijednosti - otežala je ekonomijama u razvoju da povećaju zaposlenost u formalnoj proizvodnji. Čak i zemlje sa jakim industrijskim sektorima - ne samo Kina - bilježe pad udjela proizvodnje u ukupnoj zaposlenosti.

Neizbježna posljedica ovih trendova je da će se najveći dio najboljih radnih mjesta otvarati u uslužnom sektoru, kako u zemljama u razvoju, tako i u razvijenim zemljama. Ali pošto je većina usluga u zemljama u razvoju veoma neproduktivna i neformalna, ova promjena predstavlja ozbiljan izazov. Što je još gore, većina vlada nije navikla da vidi sektor usluga u ulozi pokretača rasta. Politike rasta - bilo da se radi o istraživanju i razvoju, menadžmentu, regulatornoj ili industrijskoj politici - po pravilu su orijentisani na velike proizvodne kompanije, konkurentne na globalnim tržištima.

Koliko god to bilo teško, vlade treba da nauče kako da istovremeno povećaju produktivnost i zaposlenost u radno intenzivnim uslužnim sektorima. To znači usvajanje mjera koje imaju mnoge karakteristike „savremene industrijske politike“, u skladu s kojima vlada, u zamjenu za otvaranje novih radnih mjesta, blisko i iterativno sarađuje sa kompanijama kako bi uklonila prepreke za njihovo širenje.

U svijetu već postoje primjeri takvog modela. Uzmimo partnerstvo indijske savezne države Harjana (započeto 2018.) sa taksi službama Ola i Uber. Ovo javno-privatno partnerstvo, osmišljeno je da poveća zaposlenost mladih tako što će tim kompanijama olakšati pronalaženje i zapošljavanje vozača, zasnovano je na jasnom principu "usluga za uslugu". Harjana je ublažila propise koji su kočili rast uslužnog sektora, dijelila je baze podataka nezaposlenih mladih i održavala ekskluzivne sajmove poslova za kompanije, a one su zauzvrat bile (meko) obavezane da zaposle značajan broj mladih ljudi.

Ovaj sporazum je dinamičan. Mogućnost prilagođavanja uslova promjenljivim okolnostima pomaže u izgradnji međusobnog povjerenja, bez nametanja oštrih uslova kompanijama. Za manje od godinu dana, partnerstvo je otvorilo preko 44.000 novih radnih mjesta za mlade Harjance.

Naravno, usluge su mješavina različitih vidova djelatnosti sa velikom neujednačenošću u veličini i formi preduzeća. Svaki realan program za proširenje produktivnog zapošljavanja u uslugama mora biti selektivan, ciljajući na one firme i podsektore za koje postoji najveća vjerovatnoća da će biti uspješni. Eksperimentisanje je neophodno, a lokalne samouprave - opštine i lokalne vlade - često će biti u boljoj poziciji od državnih zvaničnika da sprovode pilot programe.

Na kraju, ekonomski rast i pravičnost zahtijevaju pristup razvoju koji otvara nova radna mjesta. Ekonomski rast moguć je samo ako radnici pređu na bolje, produktivnije poslove, a pravičnost zahtijeva da se poboljšaju izgledi za zaposlenje za radnike koji su na dnu ljestvice raspodjele prihoda. Rastuća srednja klasa će, sa svoje strane, doprinijeti rastu domaće potražnje i podstaći otvaranje novih radnih mjesta u uslužnom sektoru.

Model zasnovan na uslugama, kada je u u pitanju rast, ne može napraviti čuda kakva je postigla industrijalizacija vođena izvozom postigla u prošlosti. Ali to bi ipak moglo dovesti do kvalitetnijeg ekonomskog rasta, do mnogo veće socijalne uključenosti i šire srednje klase.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)

( Dani Rodrik )