Piši briši

Čini se da mnogo roditelja uče djecu da varaju, a ne uče ih da uče. Pod reflektorom i pred kamerom izgovori žena u emisiji da je rođacima slala testove te da nije sigurna da to opet ne bi učinila. Bilo pa prošlo. Priznala je, oprašta se, ljuta što ne zaboravlja se. Sve zbog toplih rodbinskih veza. Ima jedno ime za to, precizan termin, nešto što nam generacijama noge sputava, a zove se jednostavno, nepotizam.

Afera o prepisivanju rekla je sve o budućnosti Crne Gore. Stigli su rezultati testova. Dolaze generacije koje će u oči pečatno gledati dok rukom otimaju tuđe. Tako su naučeni, vidjeli su da to prolazi i da se to isplati. Vidjeli su i da su kazne blage ili nikakve. Važno je što predaš, a ne što u glavi imaš. U školi su se ponašali kako su ih u kući učili. Nema znanja, ali nema ni sramote.

“Svi varaju!”. To je vrhunsko opravdanje za muljanje. Izgovor koji sve briše i potire. Dovodi one koji se trude, uče i pošteno rade u situaciju da pomisle da su ludi, da su budale što i oni ne idu zaobilaznicom “kao i svi”. Nije lud onaj što je na školi Preko Morače napisao grafit “Ko uči znaće, ko krade imaće”.

Na stubovima ulične rasvjete mogu se vidjeti oglasi na kojima piše “Bubice”. Nekad su bubice po žargonu predstavljale lude ideje, svojeglava osoba se opisivala kao da ima “bubice u glavi”. Danas su bubice minijaturne slušalice, ima ih providnih ili u boji kože, kako bi ih profesori teže primijetili.

Maturski ispit je jedan od najvažnijih ispita za đake. Popis stanovništva je veliki ispit za državu. Ali kao što smo fulali na maturskom ispitu, pojavila se ekipa popisivača koja je muljala i na popisu. Koristili su posebne hemijske, takozvane “piši briši”. Divan je to naziv, rimuje se, pamtljivo je, predviđeno je da rješava problem kad pogriješite pa želite da ponovite. Mijenja ono što smo nekad zvali korektorom. Nisu te hemijske napravljene da bi stvarale problem, a stvorili su ga popisivači, jer su hemijske koristili za malverzacije.

Nekad su u glasačkim kabinama postojale hemijske vezane kanapom, da ih ljudi ne bi krali. Ali, mašta je uradila svoje, pa su ljudi pričali kako te hemijske imaju posebno mastilo kojim kad se zaokruži određeni broj, mastilo izblijedi te se listić označi kao nevažeći ili komisija upisuje što im je volja “kad niko ne gleda”. Brzo se paranoja širila, pa su ljudi nosili svoje hemijske na glasanje, svako svoju. I eto, 2023. godine stigle su prave piši-briši hemijske, koriste se, a mastilo čas ga vidiš čas ga ne vidiš. Rukopisi ne gore, ali mastilo se izgleda briše lako.

Za vrijeme poljoprivrednog popisa 2010. godine, jedan čovjek u Kučima, tačnije u selu Bezjovo, nakon što su popisivači ispisali podatke o njegovom domaćinstvu, okućnici, stoci i živini, on je njegovom pljosnatom mastiljavom olovkom koju uglavnom koriste zidari, na kraj stavio svoj potpis. Ponosno. Upirao je, ostavio trag duboko na papiru, skoro da ga je probio. Značilo mu je da se izrazi ne samo kroz potpis, već kroz alatku koju najčešće koristi. I to je u redu. To čak ima smisla, taj potpis je emotivan i pošten.

Naši na sreću malobrojni popisivači su valjda muljali oko P2 obrazaca, koji se odnose na vlasništvo stana. Koliko ljudi ovih noći neće mirno spavati? Koliko naroda će da misli kako su baš njihove podatke pronevjerili. Ko zna koliko ljudi se brine za svoju imovinu, iako suštinski ti sporni popisivači nisu daleko odmakli u svojim prevarantskim rabotama. Prepis na popisu im nije upalio.

To je manir poput onog koji koriste špijuni u filmovima. Tajne poruke se ispisuju limunovim sokom, pa se pojave kad se plamenom zagrije papir. Naš slučaj je suprotan. Naše mastilo nestaje, blijede tragovi, a na površinu izbija nečovještvo.

Ostavili su dubok trag ti popisivači, nadajmo se da njihovo (ne)djelo neće izblijeđeti, da neće ostati zaboravljeno i nekažnjeno. Za primjer, za početak.

( Đuro Radosavović )