Jovan Milić zaslužan što se nakon 30 godina u Nikšiću operiše katarakta: Oko i mikroskop umjesto kičice i boje

Nakon skoro tri decenije u Nikšiću se od marta izvode operacije katarakte. Doktor Jovan Milić koji je zaslužan što se u gradu pod Trebjesom, nakon revitalizacije oftalmologije, ponovo priča o uspostavljanju oftalmološkog centra, kaže da se do ispunjenja pomenutog cilja može brzo doći i ističe da zasluge ne pripadaju samo njemu, nego cjelokupnom timu, ali i menadžmentu koji mu je dao “odriješene” ruke.

Ljekar koji je, kako uz osmijeh kaže, igrom sudbine postao to što jeste, vjeruje da je sudbina “umiješala” prste i u njegov povratak rodnom gradu, a sa njegovim dolaskom i priče o povratku Nikšićka na oftalmošku mapu svijeta.

“Nekako vjerujem u sudbinu. Želim da vjerujem u to da me ta sudbina dovela do mjesta gdje sam sad i do ustanove u kojoj radim, jer kad sam počinjao specijalizaciju da mi je neko rekao da ću u Nikšiću raditi oftalmologiju ovog tipa, pomislio bih da je to nemoguće. Ali, evo, danas smo tu gdje smo”.

“Selidba” iz makroskopske u mikroskopsku hirurgiju

Da mu je neko rekao prije ljeta 2008. godine da će obući bijeli mantil, takođe mu ne bi povjerovao. Do tada je živio u svijetu boja. Izgleda da je Miliću sudbina odlučila da “naslika” drugačiji put od onog kakav je on skicirao.

“Čitavog života sam se spremao da budem umjetnik i nekako sam naginjao ka slikarstvu. Slikarstvom sam se bavio tokom osnovne i srednje škole i odlučio da upišem likovnu Akademiju u Rimu. Te neke ulazne testove sam položio, spremao se i pred sami prijemni ispit nekako ‘okrenem priču’ potpuno na drugu stranu i odlučim se da studiram medicinu. I sve je krenulo te 2008. godine. Upisao sam Medicinski fakultet u Podgorici i tako je krenula ta moja medicinska priča, bez neke posebne želje da postanem ljekar”.

Nakon završetka studija, počeo je da volontira na Klinici za hirurgiju u Kliničkom centru Crne Gore, za tri i po godine praktično prošao sve grane hirurgije i vezao se za grudnu i hirurgiju dojke. Ali, opet je sudbina odlučila umjesto njega i specijalizirao je oftalmologiju.

“Igrom sudbine u tom trenutku nije bila dostupna grudna hirurgija za specijalizaciju i na poziv tadašnjeg direktora Klinike za očne bolesti Harisa Kujundžića da se pridružim njegovom timu, odlučim da se iz svijeta makrohirurgije preselim u svijet mikrohirurgije, preciznije mikrohirurgiji oka, i tako sam počeo”.

Priznaje da “selidba” u mikrosvijet nije bila jednostavna, ali mentori su bili tu da ga ohrabre, podrže, da mu daju vjetar u leđa.

“Prvih šest mjeseci do godinu bilo je prilično teško s obzirom na to da dolazite iz svijeta makroskopske hirurgije, i jednostavno, moj mozak, ruka i moja percepcija hirurgije su bili u toj sferi. Onda se nađete u situaciju da radite u mikroskopskim prostorima, što je za mene bio popriličan šok. Sjećam se prvog puta kada sam sjeo i kad pod mikroskopom nisam mogao pronaći ruke, a kamoli da obavim operaciju, iako sam prije toga imao dosta hirurškog iskustva. Ne mogu nikad da zaboravim moje mentore i njihovo povjerenje u mene. Kad ste na otvorenoj hirurgiji i ako nešto ne uradite dobro, tu je neko da vas uhvati za ruku i da vam kaže: ‘Polako, ne tako’. Ovdje je druga stvar - ne može neko, dok sam ‘u oku’, da me uhvati za ruku, jer su u pitanju fine nježne strukture. Stvarno neko mora da ima u vas veliko povjerenje da bi vam dopustio da radite na njegovom pacijentu, jer ipak je mentor odgovoran za vaš rad. Bio sam uporan, nisam htio da odustanem i kada sam počeo samostalno da obavljam operacije shvatio sam da je to ono što stvarno volim da radim”.

To su shvatili i pacijenti i Miliću njihovo povjerenje izuzetno prija, ali i dodatno obavezuje.

“Velika je odgovornost i čast, jer nekako ljudi kažu da je najteže uspjeti u sredini odakle potičemo. Moja majka je ljekarka duže od 30 godina i još uvijek me gledaju kroz njene oči. To mi ne smeta, nego sam ponosan kada shvate da sam njen sin, ali to je i dodatna odgovornost, jer svako dijete ne želi da roditelja razočara. Povjerenje pacijenata, kao i porodično ime i ugled, jesu veliki pritisak i odgovornost, ali uz pomoć mog tima, bez koga ne bih uspio, uspjevamo da opravdamo povjerenje i da naši pacijenti odu zadovoljni”.

Za pola godine oko 500 operacija

Kada je dobio poziv iz nikšićke bolnice da se vrati u rodni grad i da ponovo pokrenu očnu hirurgiju, nije mnogo razmišljao. Bio je to, kako kaže, njegov način da se oduži gradu u kome je rođen, ali i da obnovi priču koja je prije tri-četiri decenije bila i više nego uspješna.

Nisam se nadao da ću ovako tešku situaciju sa pacijentima naći u Nikšiću. Ovo su jedni od najtežih pacijenata koje sam liječio do sada, i nekako se nadam da će moj kao i angažman mojih kolega koji su tu i onih koji će doći, promijeniti oftalmološku kulturu. Neprihvatljivo je da čovjek sa 60-ak godina dođe u kasnom stadijumu zrelosti katarakte, onda kada ni savremena hirurgija katarakte u određenim slučajima ne može pomoći, ili da dođe kod uznapredovanog glaukoma ili starosnih promjena

“Nikšić je do 2000. godina bio značajan oftalmološki centar, baš kada je riječ o očnoj hirurgiji, ne samo u Crnoj Gori, nego i u bivšoj Jugoslaviji. Bilo je izazov doći da radim u bolnicu u kojoj je Odjeljenje oftalmologije, koje je osnovano 1957. godine, imalo veliku i sjajnu istoriju. Sve do početka 2000-ih godina, ovo je bio referentni centar za oftalmološku hirurgiju. To je ono što mi je dalo inspiraciju, snagu i želju da ponovo uvedemo očnu hirurgiju na Odjeljenju oftalmologije u Nikšiću i da idem stopama čuvenog dr Kaljevića i ljudi koji su tu bili prije njega, koji su, u to vrijeme, radili najsavremeniju očnu hirurgiju i obezbjeđivali najsavremeniju oftalmološku zaštitu ne samo pacijentima iz Nikšića, nego i iz cijele Crne Gore i bivše Jugoslavije”.

Ponovo u Nikšić dolaze pacijenti iz cijele Crne Gore, mada ih je najviše iz opština koje joj gravitiraju - Herceg Novog, Pljevalja, Žabljaka, Šavnika i Plužina, koji više ne moraju da idu za Podgoricu.

“Za pola godine efektivnog rada urađeno je oko 500 operacija. Od maja u Opštoj bolnici Nikšić imamo konzilijum oftalmologa za odobravanje anti-VEGF terapije i to je, uz Klinički centar, jedini konzilijum koji može odobriti primjenu ove terapije u Crnoj Gori”.

Terapija anti-VEGF, koja je postala standardno liječenje za mnoge očne bolesti i pokazala je značajan uspjeh u usporavanju ili čak zaustavljanju progresije bolesti, kao i poboljšanju vida kod mnogih pacijenata, se sastoji od injekcija koje se daju direktno u staklasto tijelo oka.

“Ono što je realno je da tokom sljedeće godine dobijemo laser koji služi za fotokoagulaciju retine. Imamo u planu i nabavku fundus kamere”.

Milić objašnjava da su zajedno sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom konkurisali za IPA projekat nabavke fundus kamere koja bi imala veliki značaj za pacijente, posebno imajući u vidu činjenicu da je nemali broj pacijenata koji imaju dijabetičku retinopatiju.

“Fundus kamera služi za fotografisanje očne pozadine u visokoj rezoluciji. Po zadnjim podacima u Crnoj Gori ima otprilike 60.000 registrovanih dijabetičara, a ako znamo da na svakog dijabetičara ide jedan neregistrovani, dolazimo do brojke oko 120.000, što će reći da svaki peti stanovnik u Crnoj Gori ima dijabetes. Nabavkom te kamere možemo proširiti spektar naših usluga i uključiti i preventivne preglede, jer za skrining je dovoljno da pacijent dođe, da ga tehničar fotografiše, fotografija se sačuva na serveru i svaki ljekar iz Crne Gore i regiona bi mogao da pogleda i da predloži terapiju. S obzirom da smo za projekat konkurisali sa opštom bolnicom iz Zadra, zamislili smo da to bude jedan projekat telemedicine gdje bi zajedno gledali njihove i naše pacijente”.

Oftalmološka zaštita u Crnoj Gori na visokom nivou

Dva ljekara nikšićke bolnice su na specijalizaciji iz oftalmologije i njihovim povratkom, kao i nabavkom lasera i fundus kamere, otpočelo bi se sa hirurgijom glaukoma čime bi oftamološka priča bila zaokružena.

“Kao kruna cijelog našeg napora bi bilo uvođenje hirurgije zadnjih segmenta i na taj način bi bili pravi oftalmološki centar gdje bi preko 90 odsto oftalmoloških oboljenja moglo biti riješeno na nivou našeg odjeljenja. Ukoliko bude dovoljno sredstava, što ne zavisi ni od nas, ni od menadžmenta, infrastrukturno sve možemo zaokružiti do kraja sljedeće godine i sa dolaskom kolega sa specijalizacije, u naredne tri i po godine, sve ovo možemo postići. Volio bih svim srcem da realizujem ove zamisli, koje nisu moje, već zamisli svih nas. Iza mene stoji tim ljudi, zajedno sa mojim kolegama, sa srednjim medicinskim kadrom i, naravno, sa menadžmentom bolnice, i zajednički rad je doveo do toga da sada imamo preko 550 zadovoljnih pacijenata i dobar dio oftalmoloških usluga koji je na kvalitetnom, profesionalnom i brzom nivou”.

Milić ističe da je, kao i za sve bolesti, prevencija jako bitna, da djeca moraju ići na sistematske preglede, kao i da su oftalmološki pregledi nakon 45. godine obavezni

“Nisam se nadao da ću ovako tešku situaciju sa pacijentima naći u Nikšiću. Ovo su jedni od najtežih pacijenata koje sam liječio do sada, i nekako se nadam da će moj kao i angažman mojih kolega koji su tu i onih koji će doći, promijeniti oftalmološku kulturu. Neprihvatljivo je da čovjek sa 60-ak godina dođe u kasnom stadijumu zrelosti katarakte, onda kada ni savremena hirurgija katarakte u određenim slučajima ne može pomoći, ili da dođe kod uznapredovalog glaukoma ili starosnih promjena. Plejada mladih oftalmologa u Crnoj Gori je došla. Tu je i veliki broj iskusnih kolega, tako da oftalmologija u Crnoj Gori više nije toliki problem kao što je nekad bio. Oftalmološka zaštita u Crnoj Gori je sada na jednom visokom nivou”.

U Petrovcu je nedavno održan oftalmološki simpozijum i Milić ističe da je bio ponosan na rezultate koje je na pomenutom skupu prezentovao

“Bio sam veoma ponosan iz razloga što smo Nikšić ponovno vratili na mjesto gdje treba da bude - na oftalmološkoj mapi regiona. Ove jeseni smo organizovali dva slična skupa u Nikšiću, što nije bio neki čest slučaj u prethodnim godinama. U Nikšiću imamo jedan vid centra za primjenu biološke terapije kod pacijenata sa uveitisima. Pripala mi je čast i zadovoljstvo da budem prvi ljekar koji je tu biološku terapiju u Crnoj Gori uveo za najteže oftalmološke pacijente. Mi pacijente, koji prime biološku terapiju, zajedno sa kolegama iz Kliničkog centra, ovdje pratimo, liječimo, preporučujemo i krajem novembra smo na tom skupu prikazali naša iskustva u liječenju takvih pacijenata”.

Broj očnih bolesti nije u porastu, nego se brže otkrivaju

Milić ističe da je katarakta prvi uzrok povratnog sljepila, a da su dijabetička retinopatija i staračka degeneracija žute mrlje osnovni uzrok bespovratnog sljepila.

“Postajemo sve starija populacija, a očne bolesti nisu bolesti mladih ljudi, već se, u najvećem broju, javljaju kod pacijenata koji već zađu u određenu starosnu dob. Neke bolesti koje ranije nismo dijagnostikovali, ili za koje nismo imali tretman, sada se mogu brže i lakše dijagnostikovati i tretirati. Ne možemo da kažemo da je broj očnih bolesti u porastu, nego samo se one brže dijagnostikuju i efikasnije liječe. Najčešći problemi i najteži pacijenti su populacija dijabetičara. Operacija katarakte je dobrim dijelom humanizovana jer se obavlja pod kapljičnom anestezijom, i ona se danas brzo, efikasno i bezbjedno rješeva”.

Porodični gen medicinara

U porodici Milić nijesu samo Jovan i njegova majka ljekari. I Jovana supruga Milena Popović je oftalmolog.

“Moja supruga je dječiji oftalmolog i njeno usko područje interesovanja su novorođenčad, retinopatija prevremeno rođene djece. Bavi se i drugim dječjim stanjima, tako da dobar dio stvari i od nje naučim”.

Milići na proljeće očekuju prinovu, a Jovan sa osmijehom dodaje da ne bi imao ništa protiv da neko od buduće djece nastavi njihovu tradiciju, ali i da će odluka biti na njima. Ili na sudbini.

“Bio bih licemjeran kada bih rekao da ne bih volio da makar jedno od buduće djece ode putem kojim je išla moja majka, supruga. Dosta zdravstvenih radnika je iz porodice moje supruge i to je, da kažem, jedna lijepa zajednička porodična tradicija. Ali, ovaj posao čovjek mora da voli da bi ga radio kvalitetno i u njemu zaista uživao, tako da ukoliko neko od mojih potomaka ne bude ovo volio, onda neće ni moći ovim da se bavi. Uostalom, to će sami odlučiti”.

Umjetnik na čekanju

U ljeto 2008. godine Milić je “uspavao” umjetnika u sebi. Dao mu je anesteziju i još uvijek ne namjerava da ga probudi.

“Umjetnost doživljavam kao nešto više od života i nekako ne mogu da prihvatim da je to hobi. Kad sam odlučio da moje profesionalno opredjeljenje bude medicina, nekako mi je nepošteno bilo, prema umjetniku u meni, da mi slikanje bude razbibriga. Umjetnost je jedan ozbiljan poziv i možda u našem društvu nedovoljno cijenjen. Smatram da se treba ozbiljno posvetiti tome i cijelog sebe dati da bi to imalo nekog smisla. Okrenuo sam se sportu. Bavim se malo triatlonom, odaberem jednu ili dvije trke u Crnoj Gori ili negdje u inostranstvu i pripremam se za te sportske izazove. To je borba sa samim sobom, gledam da popravim svoje vrijeme, i to je nešto što me ispunjava”.

Umjetnika u sebi, kaže, njeguje obilaskom muzeja po Evropi, čitanjem biografija slikara, istraživanjem određenih periode istorije umjetnosti.

“Možda se jednog dana ponovno okrenem i vratim umjetnosti, a medicinu ostavim na stand-by, tako da se kod mene, s obzirom na to kakav je bio moj profesionalni put, nikad ne zna”.

( Svetlana Mandić )