Pjesma, umjetnost i sjećanje na dar
Rade Šerbedžija i bend “Zapadni kolodvor” publici u KIC-u “Budo Tomović” u nedjelju veče priredili su poseban događaj pun emocija, ali i anegdota, intime i nježnosti. Crnogorska umjetnica Dušanka Belada, kao specijalna gošća, oduševila je prisutne i u jednom dijelu večeri “ukrala šou”
I bi pjesma... Bi i poezija i umjetnost...
Boemski, romantičan, poetski koncert nazvan “Eto pjesma”, ali i svojevrstan omaž umjetnosti održao je Rade Šerbedžija sa fantastičnim bendom “Zapadni kolodvor” u nedjelju veče u prepunom Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović” u Podgorici.
Šerbedžija se, kako mu je i svojstveno, s lakoćom i spontanošću povezao sa publikom koja je iz gledališta uzvratila emocijom, radošću, energijom, dugim aplauzima, ali i evidentnim poštovanjem prema njegovom opusu. Spoj poezije, teatra i muzike u trajanju od oko dva sata odjeknuo je salom, duhovite dosjetke i svjedočanstva iz života razgalili su prisutne, izazivajući smijeh, mameći i suze, a prepoznatljiv imidž i duboki zanesenjački glas glumca upotpunili su doživljaj večeri...
Na samom početku, prije “Barbare” koja je, kako reče, možda i starija od njega samoga, Šerbedžija je podsjetio na povod njegovog dolaska i koncerta - otvaranje 14. Zimskog salona knjige BOOKA 2023. i nove knjižare Kosmos u podgoričkom Master kvartu, a sve u organizaciji izdavačke kuće “Nova knjiga”. Ukazao je na značaj štampanja, pisanja, ali i čitanja knjiga i misiju koju ta produkcija predstavlja, danas, možda više nego ikada.
Između svake izvedbe, bilo da je u pitanju pjesma ili govorenje poezije, kojim je davno još osvojio mase, umjetnik bi otkrio dubinu i značaj djela čija izvedba predstoji, a nije se libio ni dijeljenja anegdota, situacija, pa i briga, iz različitih perioda svog života. Tako su na koncertu, makar u mislima, muzici i emocijama, bili prisutni i legendarni: Arsen Dedić, Džoni Štulić, Zlatko Arslanagić, popularni Zlaja iz “Crvene jabuke”, Đorđe Balašević, Mišo Kovač, Kemal Monteno, pa i Vlastimir Đuza Stojiljković i njegova “Devojko mala”... Neki su se našli u sjećanjima, neki u pjesmama, neki u nostalgiji i nedostajanju, ali su neminovno uveličali događaj.
Šerbedžija nije propuštao priliku da spomene “svoju Lenku (Udovički)”, njegovu životnu saputnicu sa kojom je stvorio i idalje stvara veličanstvenu umjetnost. Sa njom je, otkriva, davnih devedesetih, napisao pjesmu “Povratak ratnika” koju su snimili u Sloveniji, a koja je, između ostalih, iznjedrila energiju iz publike u KIC-u koja je pratila stihove “Ako se vratim kući, jednoga dana, ako se vratim kući, iz ovog rata, pusti me da spavam, dugo da spavam, moja draga”...
Specijalna gošća na koncertu bila je crnogorska umjetnica, talentovana rediteljka, ali i jedna od najboljih vokala u državi Dušanka Belada za koju se može reći da je (barem u jednom dijelu večeri) definitivno “ukrala” šou. Iako se Šerbedžija nije mogao odmah sjetiti njenog prezimena, veći dio publike odmah je pretpostavio o kome se radi, s obzirom na utiske koje ostavlja mlada Belada... Možda je ona i prva izazvala suze prisutnih i uzburkala razne emocije moćnom izvedbom pjesme “Da sam ja netko”. Ostala je Belada na sceni i tokom pjesme “Ni u tvome srcu” koju je Šerbedžija svojevremeno snimio sa sarajevskim pjevačem Kemalom Montenom, a koja je donijela i dozu sjete i melanholije.
Notu majstorstva čitavom konceptu i koncertu nesebično je dao violinista benda. Virtuoz na violini Antun Stašić opio je publiku svojim umijećem, solo dionicama, suptilnim ukrasima i trzajima, ali i glasom kojim je povremeno pratio Šerbedžiju i uzdigao pjesmu “Ni u tvome srcu”. “Zapadni kolodvor” upotpunili su i Marjan Krajna na harmonici koji je prikazao bogatstvo i širok dijapazon tog instrumenta, kao i nepogrešivi gitarista Mario Igrec.
Lijepo osmišljen repertoar već na početku je uveličala “Men’ se, dušo, od tebe ne rastaje” kultnog benda “Azra”, a uoči koje je Šerbedžija poslao pozdrave još jednom velikanu - “Džoniju Štuliću u Nizozemskoj”. Evociranje perioda kada je Šerbedžija živio u Londonu posebno je uspostavilo bliskost između publike i njega, pokrenulo smijeh, ali i uzdahe, referišući i na film “Before the Rain” kojim je Šerbedžija potvrdio svjetski renome. Podsjetio je i na nekoliko pjesama koje je tada pisao sa čuvenim Zlajom iz “Crvene jabuke” koji, otkriva Šerbedžija, danas piše pjesme, da bi se potom obratio osnivaču “Nove knjige” Predragu Uljareviću riječima “Vidjećete, štampaće(š) je Peđa”...
Pored stihova posvećenih “Panonskom mornaru”, nezaboravne, skoro pa ikonične pjesme “Ostala si uvijek ista”, segmenata iz pjesama “Devojko mala” i “Bella ciao”, publika je fantastično reagovala i prihvatila i razigranu numeru “Kose boje maka” uz koju je Šerbedžija podijelio i momenat zbog čega mu je baš ta pjesma veoma draga, pored konstatacije da je najbrža koju je napisao. Čuvene “Panonske trešnje” Arsena Dedića ispraćene su pričom o tome kako mu je taj veliki autor šansona prije više decenija napisao ovu pjesmu kojom je osvojio “samo” drugo mjesto na jednom takmičenju u bivšoj Jugoslaviji. Našla se tu i pjesma posvećena Šerbedžijinom drugu iz djetinjstva koji je poginuo tokom rata, a koja je probudila sjećanja na period bezbrižnosti, jedinstva i zajedništva...
Trenuci nabijeni emocijama definitivno su bili oni kada je Šerbedžija govorio poeziju, prvenstveno jednu od najljepših ljubavnih pjesama “Čekaj me” ruskog pjesnika Konstantina Simonova, koju je izveo uz harmonikaša iz “Zapadnog kolodvora” Marjana Krajna koji je doprinio posebnosti tih stihova. Kultna “Ne daj se, Ines” u interpretaciji Rada Šerbedžije spektakl je sam po sebi, uz dramaturški tren koji svojim glasom i pojavom pruža ovoj pjesmi. Izveo ju je pred sami kraj kada su pojedini iz publike već počeli i da se razilaze...
Snažan aspekt koncerta je i autorska pjesma “Ne okreći se, sine”, koju je Šerbedžija napisao 1989. godine posvetivši je svome sinu Danilu koji je tada služio vojsku, ali i svim pripadnicima mlađih generacija... Na te stihove inspirisala ga je scena istoimenog, proslavljenog filma Branka Bauera iz 1956. godine, a došla je godinu dana uoči strašnih događaja u Jugoslaviji koja je tada i prestala da postoji...
“Tu pjesmu sam napisao 1989. godine mome sinu Danilu, koji je tada imao 18 godina. Moja poruka njemu i čitavoj njegovoj generaciji je da se ne okreću za problemima svojih očeva, nego da gledaju u budućnost, da grade svoj život, svoj svijet, da izmišljaju svoje priče, da imaju svoj stav i optimizam. Možda bismo i mi bili srećniji da se nijesmo okretali za problemima svojih očeva”, kazao je Šerbedžija šaljući tako jasnu poruku...
Nakon “Ines”, segmenta “Bella ciao” i par riječi u međuvremenu, na glasan i elegantan aplauz publike u gledalištu i na balkonu koji su ga pozdravili uz stajaće ovacije, Šerbedžija je odgovorio, ako ne najljepšom, onda jednom od najljepših uspavanki koja je bila pravi intimni dar i zaključak umjetničke večeri.. Stihovima “Tijo noći, moje zlato spava” prisutni su, zajedno sa Šerbedžijom, kroz šapat, nježno i s ljubavlju, blago se njišući, zatvorili koncert.
Pjesmom “Tijo noći”, kao pravi intimni dar, prisutni su zajedno sa Šerbedžijom, kroz šapat, nježno i s ljubavlju, blago se njišući, zatvorili umjetničko veče
( Jelena Kontić )