Zagađenje vazduha: koliko je čovjek kriv?

Nepobitna je činjenica da je život na planeti, u kojem god obliku metabolizma da se govori, direktna posljedica prirode i njenih osnovnih zakona. Međusobna veza različitih geografskih sfera je uvjetovala da nastane, ali i da se razvija život u obliku različitih vrsti. Svaki disbalans prirode, ili samo jednog njenog segmenta, znao je napraviti brojne promjene u carstvu flore i faune. Brojna izumiranja, posebno životinjskog svijeta, su direktna posljedica promjena stanja te nekih kvaliteta i kvantiteta u prirodi.

Najteži oblici promjena su izumiranja koja su se događala na Zemlji. Ona se najčešće vezuju za promjene u atmosferi koje su nastupile zbog različitih razloga. Uglavnom se govori o ciklusima koji nastaju na planeti (promjene klime), ali najpoznatije izumiranje na kraju mezozoika je ono koje je nastupilo kao posljedica udara asteroida i pojačane vulkanske aktivnosti. Dinosaurusi su tada nestali sa planete, a stanja u prirodi omogućile da opstanu manji organizmi te da se razviju mamalie - sisari.

I čovjek je posljedica prirodnih odlika. Kroz metabolističku prošlost dolazilo je i do promjena koje su vizualno uočljive. Posebno je zanimljiva promjena boje kože, oblika i boje kose ili nastanak svih plavookih u prostoru Baltičkog mora nakon velikog otapanja leda. Nedostatak Sunčevog zračenja je upravo uvjetovao da se kvantitet melanina promijeni. Neki sisari su zbog hrane promijenili osnovno stanište, pa završili u vodi kao što su kit i delfin. Naš problem nastaje onog trenutka kada svoj prirodni ambijent promijenimo u većem obimu.

Promjena klime kao značajna tema

Današnja atmosfera, njen sastav i procesi, omogućili su da nas osam milijardi živi na planeti Zemlji. Iako udišemo samo kisik veliki je značaj dušika, CO2 koji je baza fotosinteze, ozona koji nas štiti od UV zraka, vodene pare koja učestvuje u kruženju vode u prirodi i brojnih čestica prašine (particulate matter, PM) zahvaljujući kojima može nastati oblak. Pogrešno je mišljenje da su te čestice u osnovi loše za naš život. Svakako da bi nedostatak oblaka i izlučivanje padavina na Zemlju onemogućio život ovog oblika.

Aerozagađenje nastaje onog trenutka kada se, umjesto normalnih i u atmosferi očekivanih suspendiranih čestica koje mi zovemo aerosoli (PM), jave „aeropolutanti“. To su sve one čestice koje u sebi sadrže kemijsku osnovu formiranja nekih spojeva koji bi potencijalno ugrozili život na Zemlji. Svakako ne treba zaboraviti da je u prirodi sve povezano te zagađenje atmosfere veoma brzo dovodi do kontaminacije hidrosfere, pedosfere (tla) iz kojeg se hranimo, a naravno i sve moguće flore i faune koje sa čovjekom čine ekosustav. „Lanac ishrane“ je posebna biogeografska tema koja jasno govori o povezanosti svih segmenata prirode.

Promjene klime su iznimno značajna tema koja u proteklom periodu zaokuplja brojne i laike i znanstvenike. Jasno je da je svaka potencijalna promjena djelomično i opasnost za život čovjeka, ali treba biti svjestan da su promjene klime ciklični period koji se u geološkoj prošlosti dešavao bez ikakve prisutnosti čovjeka. Danas živimo u periodu interglacijala te je normalna prirodna pojava povećavanje prisustva CO2 u atmosferi. Naravno da djelomično i čovjek utiče na to, ali bi i bez njegovog djelovanja isto nastupilo. To je razlog zbog kojeg se „plašimo“ povećanja nivoa voda svjetskih oceana, a zaboravljamo da mi u suštini najviše zagađujemo lokalnu sredinu i geografski prostor u kojem živimo.

Vazduh nije zagađen samo zimi

Pogrešno je mišljenje da je zagađenje zraka prisutno samo u zimskom periodu. Dva su osnovna razloga zbog čega se to smatra. Prvi je svakako pojačano korištenje energenata i emitiranje raznih gasova u atmosferu, a drugi razlog je vizualna vidljivost zagađenja zimi. Sibirska anticiklona, vjetar koji zimi utiče na vremenske prilike ovog prostora, donosi neke zanimljive stvari. Ovaj vjetar „pritisne“ zrak ka dolje i ne dozvoljava konvekciju (vertikalno strujanje zraka) te nam zadrži maglu u kotlinama. On je krivac „termičke inverzije“, pojave kada je toplija planina od kotline jer magla u kotlini ne dozvoljava Sunčevo zračenje. Upravo taj nedostatak vertikalnog kretanja zraka nam pravi problem u zimskom periodu.

Kotline generalno imaju problem i nemaju niti neku posebnu advekciju (horizontalno strujanje zraka). Takva pojava onemogućava provjetrenost te u kotlini zadržava sve ono što je „kotlina proizvela“. U ostatku godine vertikalni pokret zraka odnese sve na visine na kojima vjetar to može raznijeti. Sibirska anticiklona to ne dozvoljava.

Nepoznavanje kemijskih procesa je upropastio London kada su ljudi umirali od djelovanja cinka koji je u tim količinama u atmosferi bio iznimno smrtonosan. U našim kotlinama poseban problem čini emitiranje SO2 koji u dodiru sa H2O formira korozivne kiseline. One su veoma ubitačne za respiratorne organe kod čovjeka. Najmanji problem zagađenja je onaj smrad i veoma loša vidljivost. Smog (smoke + fog) je veoma štetan iz brojnih aspekata. Najgora stvar je uvijek biokemijsko zagađenje koje nas „ubija“ na duže staze.

Magla u kotlinama je prirodan proces

Potrebno je naglasiti da bi magla u kotlinama nastajala i bez prisustva čovjeka. To je prirodan proces koje se javlja u zimskom periodu godine kao posljedica djelovanja anticiklona. Ono za šta je čovjek „kriv“ je pojava aeropolutanata koji se ne bi javili u atmosferi da nema prometa, urbanizacije ili industrijalizacije koja nije napravljena po planu koji neće devastirati prirodu. Osnovna definicija geoekologije jeste da „proučava odnose čovjeka i prirode i mogućnost njihovog suživota“. U suštini, čovjek zavisi od prirode, a ne obratno. Priroda će se brzo akomodirati na svaku promjenu, a da li ćemo mi to stići?

Najveći problem ljudima čine PM čestice koje, različite veličine i sastava, izazivaju brojne probleme u zdravlju čovjeka. S obzirom na njihovu veličinu one nemaju problem da uđu u organizam i izazovu brojna oboljenja - od kardiovaskularnih do respiratornih. Jasno je da određene količine olova, arsena, nikla, kadmija, cezija itd., uz ranije spomenute korozivne kiseline, imaju negativan utjecaj na zdravlje čovjeka. Čovjek u danu udahne cca 23.000 puta ili čak 8,5 miliona puta godišnje. Ove čestice, zbog svoje veličine, nemaju problem da uđu u pore kože (koža je najveći respiratorni organ) ili uz vlas kose. To što samo zaštitimo usta i nos da nam „ne smrdi“ ne znači da smo se zaštitili od zagađenja.

Čovjek ne može uticati na prirodne procese. Oni se dešavaju bez obzira da li se radi o vulkanskoj erupciji, zemljotresu ili anticiklonu iz Sibira. Meteorološke pojave kao posljedica geofizikalne dinamike atmosfere nisu u „našem domenu“, ali čovjek svakako treba razmisliti o tome na koji način devastira prirodu i okoliš. Priroda će se, ili bolje rečeno planeta, brzo i lako akomodirati, ali naš metabolizam sigurno neće. Kako trenutno stvari stoje homo sapiens je žrtva svog nerazumnog djelovanja. Početak industrije nije mogao znati koje su negativne posljedice iste niti je Antoine Lavoisier mogao objasniti kemijske procese krajem XVIII stoljeća, ali nam današnja znanost jasno da je do znanja gdje griješimo.

Lako će atmosfera bez nas, ali mi bez nje (u ovom obliku) nikako.

Autor je profesor geografije

(Al Jazeera)

( Vedran Zubić )