Počela književna svetkovina u gradu pod Trebjesom

Nikšićani, ali i svi ljubitelji pisane riječi, do 24. decembra imaće priliku da se, u okviru XXVI Nikšićkih književnih susreta, druže sa piscima, književnim kritičarima, univerzitetskim profesorima, da se „dive tuđem djelu“ i prigrle ga kao svoje.

Slogan ovogodišnjih Susreta je citat Tomasa Mana: „Najljepše osjećanje koje sam imao u životu, to je – divljenje tuđem djelu".

"Zaista možemo reći da Nikšić jeste grad kulture upravo zbog toga što su Nikšićani uvijek umjeli da se istinski i suštinski dive tuđem djelu i tako to tuđe djelo, na neki način, učine svojim. Nikšićki književni susreti imaju tradiciju i ta tradicija jeste jedan od razloga zbog čega razmišljamo da naredne godine Nikšić i zvanično postane kandidat za evropsku prestonicu kulture. Ovakvi događaji i organizacija, na kojoj čestitam direktorici i svim zaposlenima, nas čine uvjerenim da takav jedan cilj možemo i postići“, kazao je predsjednik Opštine Nikšić, Marko Kovačević, koji je i otvorio Sajam.

Mr Bojana Obradović, direktorica JU Narodna biblioteke „Njegoš“, organizatora Sajma, kazala je da Nikšićki književni susreti podsjećajući na važnost književnosti, koja u čovjeku, „budeći estetski doživljaj stvarnosti, razvija onakvo poimanje koje podrazumijeva sposobnost zagledanja u sebe i u druge, kao i sposobnost divljenja umjetničkom modelovanju i modifikovanju stvarnosti, sa čim u vezi je i moto ovogodišnjih Susreta“.

„I zaista, šta je vječnije od umjetnosti i od umjeća divljenja njenim različitim formama, među kojima je knjiga, kao simbol naročite veze između čovjeka i njegove misaone aktivnosti, posebno važna kao izvor znanja i umjetničkog saznanja o univerzalnim istinama kojima kao misaona bića težimo. Dakle, čitati znači saznavati i spoznavati, uzdizati se i shvatiti kolika je moć ljudske riječi i koliko je privilegovan onaj koji joj svjedoči čitajući djela nastajala od starog vijeka pa do danas, dok je prisustvovo promociji kvalitetne književnosti, koja se danas stvara, dupla privilegija nas koji tim prisustvom obezbjeđujemo sebi direktni uvid u stvaralački proces“, poručila je Obradović.

Članica Savjeta Biblioteke „Njegoš“, dr Gordana Kustudić, članica Savjeta, kazala je da pomenuta javna ustanova čini sve da „nas obogati za to osjećanje najplemenitije od svih osjećanja - da nas orizniči tuđim djelom, da gotovo alhemičarski učini da duhovno, intelektualno, emocionalno pregnuće jednoga od nas postane duhovnom svojinom drugoga“.

„Književnost, i poezija naročito, kako se čini, je tu da nas, osvoji, usvoji, prisvoji, osvojstveni, da ona nas učini svojima, apsolutno svojima, a ne obrnuto, kako nam se naivno čini da je književnost, odnosno umjetnost naša, da od nas i zbog nas postoji. Od tog svojevrsnog odricanja od samoga sebe i postajanja dijelom književnosti i poezije same upravo i dolazi divljenje o kojem govorimo mi, i o kojem je, vjerujem, govorio i Man - o divljenju koje nastaje onda kada darujemo sebe, kada u ushićenju pred umjetničkom ljepotom i umjetničkom istinom iskoračimo iz uskog, preuskog, okvira samodovoljnosti i samodopadljivosti. Kada sami sebe, pred silnom stihijom poetskog stvaranja, osposobimo za nove uvide i saznanja, za samootkrivanje i samootkrovenje. Za divljenje tuđem - sada već našem – djelu“, poručila je Kustudić.

Moderatorka Susreta, koji se organizuju uz podršku Opštine Nikšić i Ministarstva kulture i medija i Opštine Nikšić, a u okviru decembarskog repertoara “Nikšićke kulturne scene”, bila je Nina Marković.

Nikšićki književni susreti podijeljeni su u dva dijela, segment za najmlađe i za odrasle, pa će publika imati priliku da prisustvuje predstavljanju knjiga, autorskim večerima, razgovorima sa piscima, a programi se održavaju u Gradskoj kući.

Susreti se završavaju 24. decembra proglašenjem pobjednika, a na konkurs za neobjavljenu zbirku poezije stigli su radovi iz cijelog regiona. O pobjedniku Konkursa XXVI Nikšićkih književnih susreta odlučivao je žiri u sastavu Dragan Bošković, pisac i univerzitetski profesor, koji je bio predsjednik žirija, dr Gordana Kustudić, članica Savjeta Biblioteke ,,Njegoš“ i Radoman Čečović, pisac i profesor književnosti.

Od „Vještine zaborava“, preko „pelena i pesama“ do „Nostalgije“

Prvog dana Susreta promovisane su zbirke pjesama prošlogodišnjih laureata – ”Vještina zaborava” Milenka Mira Šarca, „Od pelena do pesama” Jovane Simić Rusu i „Nostalgija” Gorana Radojičić.

„Pjesnik i poezija se mogu inspirisati raznim pojavnim oblicima stvarnosti. Poezija se može hraniti i istorijom, ali ja sam jedan od onih ljudi koji smatraju da istorija nije dobar kontekst za stvaranje i tumačenje poezije. Posebno ako se radi o naglašenoj mitologizaciji. Moje mišljenje je da pjesnik treba da govori iz svog vremena i da to treba da bude glas iz vremena u kome živi, jer bi sve drugo zahtijevalo određene koncesije i ustupke”, kazao je Šarac, koji je profesor u Pljevljima.

Kako je istakao knjiga je njegov pokušaj da se bavi estetizacijom upravljanja zaborava, a pisanje u malim sredinama doživljava kao „čarobno“ ističići da je veliki broj pjesnika pisao u okviru svoje sobe.

„Imam nekoliko pjesama u zbirci koje su posvećene sobi, poetici četiri zida, ambijentu koji je uticao i na prirodu mog stvaralaštva“, kazao je Šarac koji u svojoj poetici ima i elemente fantastike, ali i socijalne motive, motive uzaludnosti i prolaznosti.

Jovan Simić Rusu se pjesnički poigravala mogućnostima jezika, nastojeći da, kako je kazala, koristi riječi koje će zvukom najbolje približiti njenu ideju.

„Drugima uvijek savjetujem da moje pjesme čitaju bukvalno, onako kako mala djeca prilaze pjesmi, da ne traže slojeve, da ne traže neka čudna tumačenja i skrivene poruke, nego, prvenstveno da ih usvoje onako kako su zapisane, pa tek nakon što ih dožive cijele, da tek tada pređu na paradoksalni dio“, kazala je autorka.

Njene pjesme su, kako je istakla, priče ljudi koje je sretala i koje su se utisnule u nju, pa je stihovima pokušala da dočara svjedočanstva drugih. Obilježje njene poezije je empatija, moćna simbolika, ali i posebno čitanje ženskog bića, koje je originalno i svježe.

Goran Radojičić je odlučio da svoje unutrašnje borbe „pretoči“ na papir, da iskoči iz ustaljenih obrazaca kolektivnog ponašanja, da sukobi individualno i kolektivno, samoću i društvo, i sve to oboji nostalgijom i „antinostalgijom“.

( Svetlana Mandić )