VIŠE OD RIJEČI
Nepismenost
Odnos prema jeziku je neodvojiv od odnosa prema stvarnosti. Ako se ne snalazite u jeziku, stvarnost će vam ostati nedokučiva. Ono što je jasno u jeziku, jasno je i u glavi. I obrnuto
Godina je 1983, mart-april. Ležim u sobi za intenzivnu njegu na beogradskom Institutu za bolesti pluća, preko puta Interne klinike A, ulica se tada zvala Deliblatska... Operisan sam, i oporavak se odvija dobro, iako me od te operacije prati - promukao glas. Sedamnaest godina napunio sam u toj bolnici. Na krevetu pored leži stari, imućni Rom, gazda iz Istočne Srbije. Vrlo uljudan i prijatan čovjek. U jednom trenutku čujem da nešto govori, a kako sam se u toj sobi najbolje osjećao (i bio najmlađi), osluškivao sam imaju li drugi kakvih problema, ako treba pozvati sestru. Oslušnem što on to priča, i čujem: “Kako je lepo biti Crnogorac”. Kad sam shvatio što govori, pitam ga “Zašto to kažete?”. A on će, kao iz topa: “Vi ste svi pismeni!” Nasmijao sam se, znajući koliko to, ipak, nije tačno. Čak i tada, a izgleda, posebno - danas.
Bilo je pitanje dana kada će ovdašnja nepismenost i bukvalno izaći na ulice.
Desilo se to u Pljevljima, gradu tamburaša i pjesme, varoši koji se spominje u Andrićevom romanu Na Drini ćuprija... To je i grad koji je dao prvu ženu romanopisca u Crnoj Gori. Milka Bajić Poderegin (uzgred - bila je i majka jedne Bondove djevojke) napisala je 1938. roman “Svitanja”. Roman građanske atmosfere, i svjedočanstvo suptilnog duha autorke. Njene kćerke - ona Bondova djevojka bila je glumica u Americi, a druga izdavač u Londonu - objavile su majčin roman ponovo, krajem osamdesetih u Beogradu.
Ipak, najsmješnija je odbrana pljevaljskih vlasti - krivica se adresira na firmu koja je izradila natpise. (I na staru vlast, naravno.) Definicija diletantizma - niko ne radi svoj posao kako treba, ali uvijek je kriv neko drugi.
Nizak nivo javne pismenosti je jedan od ključnih problema današnje Crne Gore. Jasno upućuje na opšti pad intelektualnih standarda, zato su i moguće onakve diplome. I ovakvi policajci, sudije, političari...
Rezultati naših đaka na evropskim testiranjima uvijek su među najgorima. Jasno je da (ne)pismenost, kao i mnogo toga drugoga, ponesemo iz - porodice i škole. Obje institucije danas su u Crnoj Gori na niskim granama, ne samo kao generatori pismenosti, već i pristojnosti, pa se nije čuditi nazivima pljevaljskih ulica.
Ako je za utjehu, izgleda da nepismenost u Crnoj Gori ne priznaje nacionalne i vjerske podjele. Ona je, izgleda, za sve ista.
“Kad se vojska na Kosovo vrati” - ćirilicom, naravno... ali uz jedno latinično slovo. Moguće da je u ovom slučaju impuls nepismenosti povezan i sa stvarnim uvjerenjem u ono što se piše. Recimo - ako je nešto vaše, što će vam vojska? S vojskom se ne ide na svoje. Samo na tuđe. Suština je u smiješnim balkanskim imperijalizmima - mitologija umjesto istorije, geografije, pa i gramatike.
Ali, i dalje u golemom dijelu ovdašnje populacije postoji jedna prećutna ideja da pismenost nije (toliko) važna, da je pismenost prevara, čim neko priča kulturno i lijepo, mora da je prevarant, jasno. Takav mentalitetski stav idealna je pozornica za procvat nepismenosti. Koja ide uz jednu vrstu ponosa - nije se prodao, on odbija opasni jaram pismenosti/gramatike/ logičko-jezičkog poretka.
Odnos prema jeziku je neodvojiv od odnosa prema stvarnosti. Ako se ne snalazite u jeziku, stvarnost će vam ostati nedokučiva. Ono što je jasno u jeziku, jasno je i u glavi. I obrnuto.
Ona rečenica starog Roma iz intenzivne njege trag je načina na koji je tada, u kontekstu SFRJ, kod tzv. običnih ljudi, Crna Gora nerijetko bila idealizovana. Što je uvijek uglavnom iritirajuće... Niti su svi Crnogorci, kako se voli vjerovati, visoki, ni hrabri, niti čestiti, a, kao što vidimo, ni pismeni.
( Balša Brković )