Minja Marđonović za "Vijesti" predstavlja svoj novi roman: Polje sopstvene, ženske političke borbe

Roman “Jefimija, žena koja čeka” Minje Marđonović (poznatije kao “100glava aždaja”) od samog početka je veoma dobro komunicirao sa čitaocima širom Balkana, pa tako i u Crnoj Gori, uprkos tome što su ga mnogi okarakterisali kao “neobičan za naše prostore”. Možda je upravo u tome i “tajna uspjeha” autorkinog prvenca kojim je javnosti ponudila jedan drugačiji putopisni, politički, buntovni, feministički, pa i ljubavni, ali prije svega lični roman.

Kako je i najavila početkom godine za “Vijesti”, Marđonović je na jesen obradovala čitaoce drugim dijelom romana, pa je tako iz štampe izašla i “Jefimija, žena koja neće”. Novim romanom o feministkinji i pjesnikinji Jefimiji, autorka nastavlja lično-političku priču svoje junakinje nakon njenog povratka s ostrva ljubavi - Balija, koje je prethodno opisano kao njeno “životno putovanje”. Književni kritičari rukopis Minje Marđonović opisuju kao spoj beletristike i anarhofeminizma kroz koji autorka objedinje i obrađuje društveno-angažovane teme u okvirima savremenog svijeta.

U prvom dijelu, Jefimija s malo novca odlazi na petomjesečnu avanturu kod prijateljice Tatjane koja je na Baliju. Marđonović je i sama iskusila Bali, a za Jefimiju je tamo krenuo život. Marđonović je ranije “Vijestima” nagovijestila da se Jefimija u međuvremenu promijenila, jer je promjena zapravo neminovnost.

“S ostrva ljubavi Jefimija odlazi na Tromeđu svog života. Njena iskustva prije, tokom i posle života na Baliju, u efikasnoj saradnji, šalju je na jedan novi put - put preživljavanja. Da čovjek sve preživi, upravo će pokazati Jefimija u svom nastavku”, priča kreatorka jednog autentičnog ženskog lika.

U opisu djela se ističe da Jefimija u nastavku sopstvenog života, svjesna da svaki izbor sa sobom nosi određene posljedice, doživljava najličniji prevrat.

“Pakao na zemlji postaje njena realnost. Trudna, ostavljena i nesrećna pokušava da spase sebe samu, pozivajući se uporno na ljubav svojih najbližih. Na tom putu spasenja doživljava bolan duševni i tjelesni pad, ali bez ideje da zaista odustane od života. Da li je glava kruna tijela ili je tijelo nosilac glave jeste jedno od ključnih pitanja koje Jefimija u svom nastavku života pokušava da dokuči. Svoje tijelo najzad do srži osjeća kao polje mučne ženske političke borbe za oslobođenje. Šta je majčinstvo, a šta očinstvo? Je li nesrećna žena srećna majka? Koliko nam je važna samopomoć, i da li je čovjek zaista metafizičko biće jesu Jefimijine dileme koje nadalje raspetljavaju njeno suštinsko postojanje kog nema bez njene najličnije istorije i emprije kao djevojčice i žene. Na ivici suicida, Jefimija ipak uspijeva da se vrati među žive, voskrsne i upali svjetlo u svom mračnom tunelu”, navodi se u opisu romana.

Marđonović je naglasila da je nova Jefimija i dalje ona stara Jefimija, jer je prošlost neodvojivi dio čovjeka, a svaka ličnost skup svega proživljenog.

“Stara je morala da nastane, ali i da ostane da postoji kako bi u nastavku svog života, u romanu, postala nova koja će opet nekad, u nekom istom ali drugom životu, biti stara... Mnoga su se iskustva sjatila u jednu ženu. Njeni empirijski rolerkosteri i jesu najtačnija istina feminističkog principa pravde: lično je političko”, rekla je Marđonović i dodala da i nje same, kao autorke Jefimijinog lika, ali i “kolektorke ženskog iskustva” ima svuda - “u svakom slovu, u svakoj riječi, u svakoj Jefimiji”...

O svom romanu i onome što Jefimija donosi, Minja Marđonović iliti 100glava aždaja, govori za “Vijesti”.

Nakon Jefimije, žene koja čeka, oživjela je i Jefimija, žena koja neće. Ko je nova Jefimija i da li se i po čemu se razlikuje u odnosu na onu koju smo upoznali?

Jefimija je čovjek, pa se i u tom smislu njena transformacija ne razlikuje od bilo čije druge, one duboke, ljudske, turbulentna je i bolna, ali moguća za proživjeti i preživjeti. Zato Jefimija i jeste ona stara, ona ista buntovna pjesnikinja i feministkinja koja se samo u nastavku svoje priče našla u novom kontekstu života. A šta su životne okolnosti do životni kontekst?

Mijenjaju joj se percepcije i senzibilitet njenih perspektiva. Njen karakter ipak ostaje neprobojan. Ona je voćka Njegoševa čudnovata - nikad salomiva i polomiva. Voli borbu. Jefimija zvana žena borba! U svom tijelu započinje neprestanost ženske borbe, ali je u sebi i odmotava - kulminira je u svojoj glavi, odnosno, duši. Puti Jefimijini sada ipak i jesu Gospodnji. Sada je etimologija značenja postala zaista sve u čitanju njenog života.

Šta bi ti kao autorka, književnica i aktivistkinja, rekla da Jefimija nosi u sebi a što privlači i intrigira ljude? Pored toga, koliko nam ona otkriva o nama samima?

Jefimija je Balkanka, a istovremeno i pjesnikinja i feministkinja. Njena etimologija života je sama po sebi intrigantna. Ona je sve što patrijarhat ne želi da žena bude ili da se uopšte drzne da pomisli kako to što želi može i biti. Jefimija je epski vitez cjelovite, a ne muške, istorije. Kao što su za istoriju ove civilizacije poginule mnoge žene tako je i za istoriju istorijskih ideja Jefimija spremna da položi sopstveni život!

Ko bi to danas podnio da se iz mrtvih dignu Roza Luksemburg i Ema Goldman? Skoro pa niko! Zato znam da je Jefimija bar upola hrabra kao njih dvije, što znači da je baš, baš hrabra! Ima li veće intrige od hrabre žene?

Šta možeš otkriti o romanu, o likovima, radnji, motivima, a pored onoga što nam nagovještava sažetak?

Jefimija sada ulazi u jednu novu etapu starog života. Bavi se svojim mentalnim i duhovnim zdravljem. Sada joj život sam nameće spajanje koncepata koji joj otkrivaju ideju koja kaže da nema nespojivog i da je sve spojivo ukoliko cjeliva čovjeka. Od Balija do Bogorodice. Od terapije do molitve. Sada se Jefimija vraća sebi. A kako bi uopšte i mogla sebi da se vrati da sebe nije bar jednom za života izgubila? Filozofija ženskog života sada je put kojim Jefimija, sa svojim čitateljkama nerijetko ide.

O kome i čemu progovara Jefimija koja neće i šta to ona zapravo neće?

Jefimija najprije shvata da neće ono što mora i da zaista ne mora ništa, pa čak ni da umre jer ni umrijeti se ne mora prije vremena ili na bilo čiju silu. Umrijeti moramo na miru, kad se već rađamo u plaču, to je vjerovatno Jefimijina maksima spasa. Neće da se samoubije, da nestane, da uvene, da se ugasi ili pretvori u smrt koja ide na dvije noge. Jefimija želi da hoće. A upravo i hoće da neće.

Kakva je percepcija ženske negacije danas u društvu i da li smo evoluirali u odnosu na neke ranije periode diktirane muškim principima i pogledima na stvari?

Evolucija kao fenomen mora da postoji i postoji svakako. Neminovna je i neprekidna. No, sad je pitanje koliko je spora i koliko je pošla u nekom desetom, ničijem, pravcu. Ja vedroumno bodrim sebe kako borba ima smisla upravo jer je neprestana. Možda se zato i vraćam Njegošu, pesimističnom optimisti koji nam je na dlanu nacrtao neprestanost borbe između dobra i zla koja se i ogleda u istini, a kojoj nikako mi smrtnici sebe da podučimo, a to je da pobijediti niko neće nikada, jer balans i borba i jesu upravo jedno te isto. Sada nam djeluje kao da je na snazi prevaga zla, ali sigurna sam da će uskoro dobro ipak sve vratiti na svoje mjesto neprestanosti - u balans borbe koja nije konačna.

S obzirom na to, koliko je ovo feministički roman i hoćemo li dobiti neke elemente društveno-političke sadašnjice, bilo balkanske ili globalne, kada je žena u pitanju?

Kao i u prethodnom romanu, i u ovom fusnote jesu integralni dio teksta jer nanovo objašnjavaju referenetno sve ono što potkrepljuje sve o čemu se Jefimija naglas politički i pita. Lično-politički život Jefimije, kako u prvom dijelu, tako i sada, jeste prikaz života jedne balkanske žene koja na svoj tapet promišljanja stavlja svoje žensko tijelo, svoju žensku glavu i dušu kao polje svoje ženske političke borbe.

U prvom romanu su bili prisutni i autobiografski elementi kroz putopisni sloj djela. Ima li ih ovoga puta i koliko te sopstveni život inspiriše?

Prvi roman “Jefimija, žena koja čeka” je nadasve putopisni roman pa je stoga moja literarna deskripcija Balija, gdje se i odvija Jefimijin život, sasvim logična s obzirom na to da sam ipak svojim čulima pola godine upijala tropski kraj svijeta i tako gradila scenografiju i kostimografiju, kao i kulminaciju života svoje glavne junakinje. Nema pisca koji svoje raznorazne ličnosti ne “podvaljuje” onima koji ga čitaju. Vjerovatno i ja to činim. Memoarski pristup pisanju jeste politički, istorijski pristup i mislim da je važan kad govorimo o angažovanom ženskom spisateljstvu. Sve čuvene feminističke književnice pisale su iz sebe o sebi, i tako najjasnije sagledavale svijet u kome žive.

Već su realizovane brojne promocije i “Jefimija, žena koja neće” uveliko živi. Kakve su reakcije publike, a onda i čitalaca i kakvi su tvoji sveukupni utisci?

Nakon veličanstvene promocije u Beogradu, 16. oktobra, sjajno druženje s podgoričkom publikom realizovali smo moj dragi prijatelj, čuveni terapeut, Petar Marković i ja, 30. oktobra, i zaista doživjeli punu salu i snažne aplauze. U međuvremenu je bilo još susreta sa publikom, a u planu su i naredni, vrlo brzo...

Mislim da publika sve više prepoznaje i sve više želi da upozna Jefimiju kao svoju saputnicu, sapatnicu i iscjeliteljku. Tek je sada, svojim nastavkom, potrčala u zagrljaj ženama širom Balkana. To me do beskraja raduje i čini ponosnom. Na svom je putu prepoznavanja i osjećam da je čeka etar koji će jače nego vjetar da joj puhne u leđa. Vrijeme je za deelitizaciju neprosvećenog društva i za istinsko ubrizgavanje alternativnih promisli u srce i dušu žena. Iz intelektualnih salona čujem samo teorijske proglase intelektualnih žena, kao što u ženskim firmama vidim samo muške šefove. Dakle, ženama treba srce na dlanu. Iz srca pamet stiže u glavu!

Postoji li nešto sa čime bi voljela da čitaoci završe čitanje i šta bi to bilo?

Nakon posljednje pročitane rečenice romana “Jefimija, žena koja neće” voljela bih da se publika pita ono što bi trebalo da se pita, a to je: “I, šta sad? Kad će nastavak i hoće li to biti svršetak? Šta će na kraju storije biti s balkanskom feministkinjom i pjesnikinjom?”... Od srca očekujem da, svi koji ga pročitaju, roman shvate kao najpristupačnije putovanje kroz sebe. Jer…, ipak, svima nama najviše fali nas.

( Jelena Kontić )