Lepeza Džeki Čejna za prvu pratilju

Dan finala i titula prve pratilje

Uzbuđenje je tinjalo u vazduhu dok smo jutros krenule prema mjestu održavanja finala izbora za Mis turizma svijeta. Stigli smo i oduševili se veličinom bine, koja je samo naglašavala važnost ovog velikog događaja. S nestrpljenjem smo očekivale trenutak kada ćemo predstaviti svoje države pred cijelim svijetom.

Čitavo jutro i popodne posvetile smo probama koreografija, jer je finalna noć morala da izgleda savršeno. Međutim, zabrinutost se uvukla jer je niska temperatura najavljivala hladnu noć, a prezentacija u kupaćim kostimima bila je obavezan segment jedne od koreografija.

Nakon završene probe, tim frizera i šminkera stigao je da se pobrine da na finalu izgledamo besprijekorno. Međutim, bile smo spremne da se suočimo sa hladnoćom i zasijamo na sceni, jer smo znale da je svaki detalj važan u borbi za titulu. Sat je otkucao sedam časova, označavajući početak velike manifestacije. Prvo predstavljanje bilo je u nacionalnim kostimima. U crvenoj haljini s motivima grba moje države, umjetnički oslikanoj rukom Senke Tujković, ponosno sam stupila na binu. Hrabro suočena s hladnim vjetrom i niskom temperaturom, izgovorila sam svoje ime i ime svoje države, osjećajući kako pulsira uzbuđenje u svakom trenutku.

Došlo je na red drugo predstavljanje u kupaćim kostimima. Asistentkinje su se trudile da nas ugriju prije izlaska na scenu, olakšavajuci nam ovu tešku situaciju. Djevojke su drhtale pod udarima hladnoće i vjetra, no adrenalin, uzbuđenje i želja da ponosno predstavimo svoju državu činile su ovaj trenutak podnošljivim. Svi smo zajedno disali s dušom svojih zemalja, znajući da svaki trenutak na ovoj bini znači korak bliže ostvarenju snova. Treća koreografija donijela je trenutak predstavljanja u svečanim haljinama. U glamuroznoj kreaciji Lidije Burić, s korsetom ukrašenim sjajem i kristalima, te dugim šlepom s resama, crna boja je odisala elegancijom i glamurom. Svaki korak na bini bio je poput plesa u raskošnoj priči.

Na kraju koreografije, došao je trenutak proglašenja takmičarki koje su ušle u top 10. Čuvsi ime “Montenegro” uzbuđenje je tinjalo još snažnije. Ponosno sam stupila na scenu, srećna što sam opravdala povjerenje svoje zemlje. Zatim su postavljena pitanja izabranim takmičarkama, a moj zadatak bio je odgovoriti na pitanje: “Kako biste u svojoj zemlji promovisali grad Quanzhou, ukoliko biste osvojili titulu?”

Nakon ovog izazova, uslijedilo je proglašenje top pet takmičarki, predstavljajući najuži izbor. Atmosfera je bila napeta, ali uprkos nervozi, osjećala sam se samouvjereno. Za četvrtu, treću i drugu pratilju proglašene su predstavnice Poljske, Brazila i Kine. Kada je za mjesto prve pratilje izgovoreno ime moje države, nastupio je osjećaj ushićenja i jeze koja mi prožima čitavo tijelo. Svjesna da je ovo veliki uspjeh za moju državu, i ujedno najveći plasman koji je Crna Gora do sad ostvarila na ovim takmičenjima, još ponosnije sam zakoračila na scenu i primila nagradu. Bila sam zadovoljna zbog činjenice da će sada cijeli svijet čuti za moju državu. Pobjedničku titulu uzela je lijepa predstavnica Česke, a nakon proglašenja uputile smo se na gala večeru.

Na gala večeri, uživale smo u čestitkama organizatora takmičenja i predstavnika vlade Kine. Sumirale smo utiske s takmičenja, fotografisale se s lentama koje su svjedočile našem uspjehu. U atmosferi radosti dijelile smo iskustva, razgovarale o nezaboravnom putovanju kroz svijet ljepote. Bio je to trenutak kada smo shvatile da smo ostvarile nešto posebno i da će ovo iskustvo zauvijek ostati urezano u našim sjećanjima. Prikazale smo snagu i ljepotu različitosti, stvarajući trajne veze koje prevazilaze granice ovog takmičenja.

Dan nakon finala

Današnji dan započeo je rano, nagovještavajući gomilu obaveza koje nas čekaju. U trci s vremenom, gustim rasporedom i nedostatkom sna, nisam stigla potpuno sumirati utiske, te još nijesam svjesna uspjeha koji sam ostvarila.

Top 5 takmičarki čekao je tim šminkera i frizera kako bi nas pripremili za profesionalno fotografisanje. U studiju smo se fotografisali sa direktorima, organizatorima i sponzorima takmičenja. Bio je to trenutak kada smo zračile ljepotom i ponosom, svjesne važnosti ovog iskustva u našim životima. Uprkos umoru, atmosfera je bila ispunjena energijom uspjeha i zajedništva. Snimale smo reklame za sponzore i promovisale njihove proizvode, a nakon toga smo s direktorima i organizatorima naučile nekoliko riječi kineskog jezika. Zauzvrat, naučila sam ih kako da se predstave na crnogorskom jeziku. Jedan od direktora takmičenja obradovao me posebnim poklonom. Nakon saznanja da se radi o bratu Džeki Čena, na poklon mi je dao lepezu koju je Džeki koristio u jednom od svojih filmova. Bio je to izuzetan trenutak, a lepeza je postala simbol veze između glamura, svijeta ljepote i sjaja svjetskog filma, nešto što će me podsjećati na ovo nezaboravno iskistvo. Nakon fotografisanja, asistentkinja me obavijestila da su moji snimci s finalne noći takmičenja postali viralni na kineskim društvenim mrežama. Naglasila je da su sada svi čuli za Crnu Goru, što ranije nije bio slučaj. Prenijela je i da često dobija komentare kako su crnogorske ljepotice najenergičnije i najglasnije, te da Crna Gora ipak nije tako “crna”.

U večernjim časovima smo se uputile na gala večeru s organizatorima i direktorima takmičenja, gdje smo zajedno sumirale utiske. Svi smo se složili da je ovo bilo uzbudljivo iskustvo ispunjeno izazovima i prijateljstvom među ljepoticama iz različitih dijelova svijeta.

Nakon večere, imale smo priliku da damo intervju za kineske medije. Odgovarale smo na pitanja o našem iskustvu na takmičenju, utiscima o Kini i planovima za budućnost. Bio je to poseban trenutak, jer smo svjesno komunicirale s kineskom publikom, dijeleći svoje misli, emocije i perspektive. Intervjui su bili prilika da pokažemo zahvalnost prema Kini kao domaćinu i izrazimo sreću zbog prilike da dijelimo svoje priče s ljudima širom svijeta.

Nakon toga smo se vratile u hotel kako bi se spakovale i pripremile za povratak kući.

Povratak kući probudio emocije

Došao je napokon dan povratka kući. Rastanak je bio veoma emotivan. Pozdravila sam se s djevojkama, a obećale smo jedna drugoj da ćemo se posjećivati. Iza nas su ostale brojne uspomene koje će nas podsjećati na predivan period proveden u Kini. Na aerodromu smo se rastale, a ja sam se uputila prema svom gejtu.

Let od Šangaja do Istanbula trajao je čitaviih 12 sati, pruzajući mi idealnu priliku da napokon u miru razmislim i sumiram sve utiske. Po dolasku u Istanbul, ubrzano sam se uputila prema gejtu, strepeći da ne zakasnim na let za Podgoricu. Ispred gejta, primijetila sam dva momka. U želji da saznam jesmo li na istom letu, oprezno sam im se približila, osluškujući pažljivo na kojem jeziku razgovaraju.

Primijetivši moju namjeru i izgubljen pogled, upitali su me mogu li mi pomoći, tipičnim podgoričkim akcentom. U tom trenutku, radost me obuzela jer sam napokon bila “među svojima”. Zvuk maternjeg jezika budio je u meni osjećaj sigurnosti i topline. Bio je to trenutak kada sam shvatila da kući nosim, ne samo uspomene na nevjerovatnu avanturu, već i snažan osjećaj povezanosti sa svojim korijenima.

Pomogli su mi da odnesem prtljag do aviona, nakon čega smo prepričavali jedni drugima avanture iz Azije. Smijali smo se anegdotama, dijelili fascinantne trenutke koje smo doživjeli i razmjenjivali utiske o kulturama koje smo istraživali. Bilo je to kao da smo stvorili malu oazu doma usred aerodromske gužve.

Po povratku kući, na aerodromu me dočekala porodica. Obuzeo me cijeli spektar emocija, od radosti i uzbuđenja do nostalgije i refleksije. Dok smo zajedno koračali prema izlazu, osjećala sam se kao da sam se vratila kući nakon dugog putovanja. U toj jednostavnoj, ali duboko emotivnoj sceni, shvatila sam koliko je važna ljubav koju dijelimo s porodicom. Povratak nije bio samo fizički dolazak kući, već i vraćanje onome što je zaista važno u životu.

Iznenadila sam se podrškom koju sam dobila, ne samo od porodice i prijatelja, već i ljudi širom Crne Gore. Društvene mreže bile su ispunjene toplim porukama, čestitkama i ohrabrenjem. Osjećala sam se kao da cijela zajednica dijeli sreću mog povratka, podržavajući me u postignućima i izazovima koje sam doživjela u dalekoj Kini. Shvatila sam koliko je važno dijeliti svoje priče i iskustva, jer mogu inspirisati i povezati ljude na različitim nivoima. Sada, sa srcem ispunjenim toplinom podrške, osjećam se spremnom za nove izazove i prilike koje predstoje.