Upoznaj domovinu: Bandijerna

Bliži se kraju i 2023. godina. Svi podvlačimo crtu i pravimo lične statistike. Meni je ova godina, što se putovanja tiče, bila odlična. Šetala sam dosta, ali nisam uspijevala da to propratim i pisanjem, pa u novu godinu ulazim sa desetak priča “u šteku”. U namjeri da taj broj smanjim bar za jedan, nađoh se u dilemi: Šta da izaberem za temu posljednjeg ovogodišnjeg bloga pri ovako bogatoj ponudi? Na kraju, bez obzira na to šta Miloš rekao, izbor pade na Durmitor. Na koga bi drugo? To skoro postaje i tradicija.

Ove godine sam do Durmitora uspjela da odem samo dva puta, ali oba puta su to bile ture za pamćenje. Sredinom maja su pukle Čeline. Crno jezero je bilo, što bi se reklo “s brijega u brijeg”, nikad veće. Dio puta do Čelina sam pregazila bosa. Pošto Čeline nastaju od snijega koji se topi, stopala su mi se smrzla, ali sam od sreće što konačno i lično mogu da vidim taj fenomen ignorisala hladnoću i potencijalnu opasnost da proklizam i nađem se u jezeru. Srećom, sve je dobro prošlo.

Sredinom jula sam dobila zadatak da odaberem jednu turu na Durmitoru za porodičnu šetnju. Bandijerna se odavno nalazila na spisku potencijalnih tura pa je izbor pao na nju. Normalno, odmah sam pronašla tekst o tom usponu na stranici Vrhovi Crne Gore. Nije mi djelovalo teško. Mada, nad nama je i dalje visio glavni razlog što do tad nismo stigli do vrha Bandijerne: staza nije markirana.

Dan je bio prilično oblačan, što ima i dobre i loše strane. Dobra strana je što te ne prži sunce, a loša što strepiš da ne počne kiša. Kad smo stigli na prevoj Sedlo, iako je bilo dosta rano, jedva smo našli mjesto za parking. Odavno na jednom mjestu nisam vidjela toliko ljudi koji, iako pričaju različitim jezicima, pripadaju istoj porodici: ljubitelja prirode i planina. Dok sam se spremala za turu konsultovala sam Sanju i njeno iskustvo tokom ovog uspona. Rekla je: “Imaj fotoaparat na gotovs jer ima baš puno divokoza”. Radovala sam se tome. Međutim, na samom startu pohoda, na prevoju Sedlo, vidjeli smo tri i ni jednu više kasnije.

Lagano smo krenuli poznatom stazom koja sa Sedla vodi i ka Bobotovom Kuku. Na samom početku je bio neophodan priličan oprez prilikom prolaska pored Uvite Grede, bez obzira na postojanje sajle. Kamenje se od silnih prolazaka uglačalo i oni koji nemaju dobru obuću treba da utrostruče pažnju. Mi smo se prisjetili prvog uspona na Bobotov Kuk kada smo krenuli pravo gore kroz usjek, ne znajući za ovu zaobilaznicu. Kad smo tad izvukli živu glavu, sve ono što je došlo kasnije je djelovalo lakše. Kad smo prošli ovu prvu i najveću prepreku na ovoj turi posvetili smo se uživanju u pogledu. Išli smo dolinom okruženom brojnim vrhovima. Mene su očarali Zupci, oči od njih nisam mogla da odvojim. Prolazila sam ovuda dva puta, ali je prošlo dosta vremena od tad i svemu sam se divila kao da ga vidim prvi put. Hodajući tako, zanešeni ljepotom okolnih prizora, skoro smo potpuno zaboravili na činjenicu da treba da skrenemo sa ove staze. Morali smo da se vratimo jer smo prošli skretanje.

Sa nama su se zaputile i dvije djevojke sa Žabljaka koje su prateći iste instrukcije kao i mi, zalutale na isti način, pa nam je bilo malo lakše što nismo sami. Kad smo prošli pored izvora više nije bilo nikakve dileme da smo na pravom putu. Pošli smo pravo prema Trojnom prevoju. Sa strane nam se pridružila još jedna grupa planinara pa smo grupno krenuli ka vrhu. Zupci su i dalje dominirali prostorom, iako smo ih sad gledali sa druge strane. Kad smo se primakli prevoju ugledali smo Bobotov Kuk i Minin Bogaz.

Zastali smo malo na Trojnom prevoju, a onda smo slobodnim stilom krenuli na završni uspon. Pošto nema markacija svako se penje po svom nahođenju. Pokušavala sam da pratim stazu koja mi je djelovala najrazgaženija. Uglavnom, popela sam se lakše i brže nego što je to na prvi pogled djelovalo. Na vrhu nas je bilo desetak. Kolektivno smo se divili pogledu i provjeravali poznavanje durmitorskih vrhova. Svi smo bili dobri pa smo se dopunjavali. Bandijerna, sa svojih 2409 mnm je po visini šesti vrh masiva Durmitora. Lokacija mu je savršena jer se sa njega, čini mi se, vidi cijeli masiv. Prosto nismo znali šta nam izgleda bolje: Bobotov Kuk je dominirao, ali tu su bili i Savin Kuk, Šljeme, Milošev Tok, Ranisava, Sedlena Greda, Uvita greda, Prutaš, Šareni pasovi… Ma, sve je bilo kao na dlanu. Tu je bila i Crvena Greda, Obla Glava, Međed. Najviše me je iznenadio položaj Terzinog Bogaza. Jednom davno mi je malo falilo da doprem do njegovog vrha, ali sam ga sad jedva prepoznala. Sve u svemu, napravila sam minimum tri puna kruga fotografišući i komentarišući okolne vrhove. Odmah su mi Crvena Greda i Sedlena Greda koje sam svojevremeno proglašavala najboljim mjestom za osmatranje ostatka Durmitora pali na drugo i treće mjesto. Bandijerna je neprevaziđena i prava je šteta što nije markirana. Ne vide se odavde samo vrhovi Durmitora. Savršeno se vide i vrhovi Pivske planine: Lojanik i Ružica, Vojnik, Buručkovac, kao i Bioč i Volujak, Ljubišnja i kanjon Tare.

Dok smo bili na vrhu oblaci su počeli da se razmiču. Ostali smo tu prilično vremena, kao rijetko na kojem vrhu jer se uvijek nađe nešto da nas potjera: vjetar, sunce, oblaci, leteći mravi, muve… Ovdje nije bilo ni jednog remetilačkog faktora. Moglo je da se ostane koliko god ti volja. Ipak, u jednom momentu se, mada teška srca, moralo krenuti nazad. Silazak je bio još lakši od uspona. Na prevoju smo opet napravili pauzu. Trebalo je podići dron, poći prema ivici prevoja da bi se što više primaklo Bobotovom Kuku, a što više odaljilo od Bandijerne da bi se bolje obuhvatila jednim snimkom. Zupci su i sa ove strane prosto nevjerovatni. Tek, i ovdje smo se prilično zadržali, ali nigdje nismo ni žurili.

Spuštajući se sa Trojnog prevoja i vraćajući se ka polaznoj tački, prevoju Sedlo, osvrtali smo se za sobom. Htjeli smo da dobro utvrdimo mjesto gdje treba sa staze ka Bobotovom Kuku da se skrene ka Bandijerni. Kad već znaš, lako je. Ali, ako već nema markacije, dovoljna bi bila i jedna strelica, bilo kakav znak. Baš me čudi što ga nema. Najgore je to što te ponese ljepota okoline pa zaboraviš da treba da se skoncentrišeš i na put. Prolazeći pored Uvite Grede sjetili smo se mojih sestrića koji su se neki dan ranije popeli do Ledene pećine pa sa nje na Minin Bogaz. Sa njega su se nemarkiranom stazom spustili do Trojnog prevoja i popeli na Bandijernu. Kad su prolazili pored Uvite grede bili su orni da se popnu i na nju. Vođa puta, tata i tetak, je morao da presiječe: “Vala je dosta za danas”. Iz moje perspektive mi je ta priča djelovala nestvarno, iako je skroz istinita. Mi smo samo bacili pogled na Uvitu gredu, pažljivo je obišli i avantura zvana “Uspon na Bandijernu” je mogla visoko da se pozicionira na listi najboljih ovogodišnjih “putovanja”.

JASNINA PUTOVANJA

( Jasna Gajević )