Odnesi Deda Mraze

Pjevaju ti Deda Mraze, ne skreći sa staze. Ali pripazi se Deda Mraze, da tebe čim kročiš u Crnu Goru, ne skrenu sa staze. Ima takvih ljudi, koje kad pitaš da li da ideš lijevo ili desno, što god da ti odgovore, ti idi kontra toga.

Ima i sjajnih ljudi, ali moraš sam da prepoznaš ko je ko. Po osjećaju, i po sjaju u pogledu, valjda si to do sad naučio. Jer, pjevalo se osamdesete godine prošlog vijeka iz sveg glasa jednome što su u njega vjerovali isto kao u Deda Mraza: “Mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo”, pa skrenuše svi, na ovaj ili onaj način. Mnogi koji su pjevali tvrde da nisu pjevali, nikad za tu pjesmu nisu ni čuli. Naravno, sad pjevaju neke sasvim druge pjesme.

I kad prođeš kroz Crnu Goru, ne gledaj table Deda Mraze. Ne obraćaj pažnju. Ni slučajno. Ništa ne pitaj. Samo piči dalje. Jer, što god da pitaš, neće biti dobro. Pitanja su grudva koja pokreće lavinu, zato se dobro pazi Deda Mraze. Nećeš dobiti jedan odgovor, već minimum dva.

Ima jedna sporna tabla što je čuvaju dan-noć po par vojnika. Tamo na primorju, kod stare kasarne. Samo zaobiđi to mjesto jer ništa nećeš naučiti. Jer, ako pitaš saznaćeš ko su Ranko i Raško, a većega ti poklona u životu ne treba Deda Mraze, od toga da nikad ne saznaš ko su njih dvojica. Sporni su taman kao i ta tabla.

Ima u Budvi jedna tabla na ulazu u grad Stari, i nju zanemari. Jer sve se kod nas zna i ništa se ne zna. Ko je koga oslobodio i od koga. Pitanje je veliko da li smo slobodni uopšte. Neka bude što biti ne može, kad to shvatiš, biće ti sve jasno. Samo da ne bude kasno.

Glavnim gradskim trgom u Podgorici kad budeš prolazio, vidjećeš spomenik, ni za njega ne pitaj. I on je sporan. Jer, sve je sporno. I mauzolej na Lovćenu i crkva na Rumiji. Godine ni slučajno ne pominji, ni 1918, 1941, 1945, 1948, 1974, 1989, 1991, 1995, 1999, 2006, pa ni 30. avgust 2020. ne pominji ni u ludilu!

Ne pominji ni ruku pravde. Ni tunel ne pominji Deda Mraze, žičare i autoputeve, a petlje ni slučano, pa ni limenke ne pominji ni u ludilu!

Ne pitaj za Sekulu, ali ni za Đurišića, za Đilasa i Kapičića, Bulatovića i Đukanovića, Kavčane i Škaljarce, SPC i CPC, Joanikija i Miraša, Budućnost i Sutjesku, CANU i DANU, Grand i Mašu, Tuzi i Zetu, televiziju ne pominji gradsku ni nacionalnu. Ne pitaj za Crnogorce i Srbe, Bošnjake i Hrvate, Albance i Gorance, ni za jezik ne pitaj, samo slušaj i ne progovaraj.

Možda je bolje Deda Mraze i ove godine da ništa ne doneseš, samo da odneseš nekud. Odnesi pizmu crnogorsku i zakopaj je negdje na sjeverni pol, duboko da je niko nikad ne pronađe. Odnesi mržnju bratsku i gradsku, teške riječi i safru. Odnesi prevarantstvo i zavidnost, zluradost i samoljublje, megalomaniju i lakomost. Sve to odnesi što dalje, ne daj nikome ne daj Bože, nego ili uništi ili zaturi da niko nikad ne pronađe, da se ne ojadi.

Pa naredne godine, ako bez toga svega budemo dobri sledeće godine, tek onda nam donesi poklone, naravno, samo ako zaslužimo, jer sad ništa zaslužili nismo, jer smo se jedni drugima na glave popeli, svi se držimo za vratove, jer ovdje “svako svakog čeka iza ćoška” dobri moj Deda Mraze.

Sad idi koliko te irvasi nose i ne okreći se Deda Mraze.

Srećna ti Nova i srećan ti put Deda Mraze. Do sledećeg puta!

( Đuro Radosavović )