Hirurg, dijagnostičar i "Gandi" za volanom: Politička dešavanja koja su obilježila 2023. i glavni izazovi u 2024.

Prva tri čovjeka države - premijer Milojko Spajić, predsjednik Jakov Milatović i šef Skupštine Andrija Mandić početkom 2023. nadali su se drugim pozicijama. Mandić je nakon propalog pokušaja tridesetoavgustovaca da naprave vladu Miodragu Lekiću, odlučio da proba da skine Mila Đukanovića s predsjedničkog trona, u istu misiju krenuo je bio i Spajić, dok je Milatović čekao da bude ustoličen za gradonačelnika Podgorice.

Međutim, postupci kojima su kumovali neki od njih dovešće ih do novih političkih uloga. Tako će Milatović, nakon spletke partija Mandića i Đukanovića protiv Spajića, završiti kao predsjednik, Spajić će napraviti Vladu, a Mandić preuzeti parlament.

Kroz trojicu najviših zvaničnika prelamala se većina ključnih političkih događaja u Crnoj Gori u 2023. U novoj godini trebalo bi da bude jasnije hoće li se “hirurg” i “dijagnostičar”, kako je sebe i svog partijskog kolegu Milatovića opisao Spajić, i formalno razići zbog nesuglasica koje imaju, hoće li Mandić gandijevskim pristupom nastaviti da čuva savezništvo s premijerom ili će se vratiti na “fabrička podešavanja”, te hoće li Spajić promiješati karte u vlasti ako (ne)ispuni obećanja o boljem životnom standardu.

Lekić nije mogao do kabineta

Godina je počela pokušajem pobjednika izbora 30. avgusta 2020. da, ispostaviće se, po neustavnim izmjenama Zakona o predsjedniku oforme kabinet na čelu s liderom Demosa Lekićem. Iako je tadašnji mandatar nakon prvog zvaničnog sastanka stranačkih prvaka objavio da vlade neće biti, jer to ne žele konstituenti kabineta Dritana Abazovića, neformalni pregovori su nastavljeni. Razlog za to bio je, činilo se, strah od parlamentarnih izbora, čije je raspisivanje bilo izvjesno ako vlada ne bude sastavljena.

Pošto je rok za to isticao sredinom marta, tridesetoavgustovci su skovali novi plan - da Lekić vrati mandat i da izvršnu vlast napravi Abazović, tadašnji premijer, koji je upravljao državom uprkos tome što mu je kabinet srušen. Međutim, iako je na to pristalo 40 poslanika tih stranaka, protiv je bio jedan - čelnik Ujedinjene Goran Danilović, bez čijeg glasa se nije mogao ostvariti takav aranžman. Danilović je poručio da je protiv “rekonstrukcije” vlade koju je oborio i da može podržati samo Lekića.

Ubrzo potom iscurio je rok za formiranje vlade, pa je bivši šef države Đukanović raspustio Skupštinu i raspisao prijevremene izbore za jun. Odluku o raspuštanju donio je indirektno se pozivajući na Zakon o predsjedniku, po kom je tvrdio da neće postupati. Tako je Lekić definitivno, deset godina nakon poraza na predsjedničkim izborima za koje je dio javnosti tvrdio da su pokradeni, ostao i bez šansi za premijersku funkciju.

DPS i DF u misiji sabotaže Spajića

Đukanovićev potez stigao je u finišu kampanje za predsjedničke izbore, na kojima se borio za treći mandat. Kampanja nije bila burna kao mnoge u posljednjih nekoliko godina, ali se dosta prašine diglo prije i nakon podnošenja nekih kandidatura. Naime, Državna izborna komisija (DIK) odlučila je početkom februara da se obrati kolegama iz Srbije zahtjevom o tome da li Mandić i Spajić imaju biračko pravo i prebivalište u toj zemlji. Upit je podnesen prije nego što su njih dvojica kandidovali za funkciju, a podržali su ga, između ostalih, članovi DIK-a iz Mandićevog Demokratskog fronta (DF) i Đukanovićeve Demokratske partije socijalista (DPS).

DIK-u je odgovor iz srpskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) stigao za dvije sedmice, i u njemu je pisalo da Spajić ima prebivalište u Beogradu, a Mandić ne. To je rezultiralo Spajićevom diskvalifikacijom iz predsjedničke trke, nakon što je predao kandidaturu DIK-u. Iako je prethodno odbijao da govori o državljanstvu, tvrdio da nema pa priznao da ima srpsko, da je zatražio ispis iz njega i da je odjavio prebivalište u Beogradu. Tvrdio je da je to državljanstvo uzeo da bi mogao da putuje u Japan bez vize.

Na scenu je onda stupio njegov zamjenik u Pokretu Evropa sad (PES) i do tada najizgledniji kandidat za gradonačelnika Podgorice, Milatović, koji je poručio da ni Spajić ni partija nisu pokazali odgovornost i da duguju izvinjenje građanima. On potom ulazi u predsjedničku bitku, gdje ga, uz Đukanovića i Mandića, čekaju još četiri konkurenta - Aleksa Bečić, Draginja Vuksanović Stanković, Danilović i Jovan Radulović.

Međutim, prva dvojica glavni su mu takmaci. U kampanji u kojoj šalju uglavnom pomirljive poruke i bave se ekonomsko-socijalnim pitanjima, po čemu nisu prepoznatljivi, Đukanović i Mandić se, kao i njihovi predstavnici u DIK-u, odlučuju na novi “dupli pas”, organizujući TV duel bez poziva ostalim kandidatima, s kojima su bili u jednoj debati na Javnom servisu. U “sparingu” na “neutralnom terenu”, Đukanović poručuje da DF i Mandić za njega nisu neprihvatljivi partneri, i da treba početi “razgovor o pomirenju”, prenebregavajući da je prethodnih godina tvrdio da Rusija manipuliše DF-om, da taj savez radi na stvarnju “velike Srbije”, da stoji iza pokušaja njegovog ubistva...

Iz PES-a su duel nazvali “duetom”, dok su poznavaoci političkih prilika isticali da je cilj dvojice kandidata da delegitimišu protivnike, jer su jedan drugom najpoželjniji suparnici u drugom krugu izbora.

Ako im je to bio naum, u njemu nisu uspjeli, jer se 19. marta u drugu rundu glasanja sa Đukanovićem plasirao Milatović. Iako je u trku ušao sa hipotekom Spajićevog državljanstva, zamjenik lidera PES-a osvojio je skoro 98 hiljada glasova, 21 hiljadu manje od Đukanovića, a 32 hiljade više od Mandića.

Đukanovićev počasni krug

Nakon što su Milatoviću podršku i pomoć najavili Mandić, Bečić, Danilović, preostali akteri nekadašnje tridesetoavgustovske većine i pojedine lokalne liste, bilo je jasno da će drugi krug izbora biti formalnost i da će Đukanović nakon 32 godine rotiranja s predsjedničke na premijersku funkciju - otići s vlasti.

Međutim, u DPS-u su računali na aktiviranje “rezervoara podrške”, tj. glasova u opštinama u kojima je bila mala izlaznost. Oni su, kako su “Vijesti” pisale, planirali da pokušaju da na birališta izvedu svoje i glasače stranaka manjinskih naroda koji su apstinirali u prvom krugu, nadajući se da bi time i eventualnim izostankom dijela najavljene podrške kandidatu PES-a, Đukanović mogao da ostane na vlasti.

Plan očigledno nije uspio, jer je Milatović 2. aprila trijumfovao osvojiviši preko 221 hiljadu glasova - skoro 67 hiljada više od Đukanovića.

Nekoliko dana kasnije, Đukanović se povukao s partijskog trona u DPS-u, na kom je bio 25 godina. Za privremenog lidera stranke Glavni odbor (GO) DPS-a odredio je tadašnjeg šefa poslaničkog kluba partije Danijela Živkovića, za kog je Đukanović rekao da je “jedan od najmarkatnijih ljudi nove generacije DPS-a”.

Trvenja u PES-u i afera "Do Kvon"

Promjene na čelu DPS-a dogodile su se u vrijeme priprema za državne izbore, odnosno definisanja modela nastupa partija na njima. Najviše pažnje javnosti po tom pitanju izazvala su dešavanja u PES-u, a razlog je to što je njihov GO odlučio bez Milatovića da stranka ide samostalno na izbore, što je Spajić zagovarao, a ne u široj koaliciji, što je bila ideja njegovog zamjenika. U isto vrijeme, Predsjedništvo je zbog “narušavanja jedinstva stranke” iz nje isključilo Janka Odovića, što mu nije bilo prepreka da kasnije postane ministar s kvote PES-a.

Nesuglasice u toj stranci nastavile su se i prilikom razmatranja izborne liste na sjednici Predsjedništva partije sredinom maja, na kojoj je, kako su “Vijesti” pisale, bilo oštrih verbalnih sukoba. Milatović je i tom pogledu imao zahtjeve, a na kraju je odlučeno da Spajić bude nosilac, dok su se na spisku našle i manje stranke i lokalne inicijative.

Kad su se stišale strasti unutar partije, došli su napadi “spolja” - šest dana uoči izbora desila se afera “Do Kvon”, nakon što je istoimeni uhapšeni južnokorejski “kralj kriptovaluta” pisao na adrese nekoliko zvaničnika i funkcionera o navodnim poslovnim aranžmanima sa Spajićem i finansiranju PES-a.

Dok su iz te stranke tvrdili da je slučaj “iskonstruisan” i da je aferu “montirao” Abazović, njihova politička konkurencija pozivala je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) da ispita veze Do Kvona i Spajića. Takve pozive slali su i iz DF-a, koji se u međuvremenu transformisao u koaliciju “Za budućnost Crne Gore” (ZBCG).

Slučaj nije dobio epilog, ali je uticao na podšku PES-u na izborima 11. juna, iako je Spajićeva partija, kojoj je to bio prvi nastup na parlamentarnim izborima, ostvarila odličan rezultat. Ona je s manjim partnerima na priči o povećanju plata i penzija “zaradila” 24 poslanička mandata, koalicija “Zajedno” predvođena DPS-om 21, ZBCG 13, savez Demokrata i GP URA 11, a Bošnjačka stranka (BS) šest. Koalicija SNP-a i Demosa dobila je dva poslanička mjesta, Albanski forum takođe dva, dok su Albanska alijansa i Hrvatska građanska inicijativa osvojile po mandat.

Ispod cenzusa ostale su neke stranke koje su igrale značajnu ulogu na crnogorskoj političkoj sceni, kao Socijaldemokratska partija i Pokret za promjene.

Iz ćoroskaka do stabilne većine

Nakon izbora krenuli su mučni, višemjesečni pregovori o sastavljanju vlade, u kojima su učestvovale sve partije osim GP URA i DPS-a - Spajić s prvima nije htio zbog Do Kvona, a s drugima zbog trodecenijske vladavine. Iako je prvobitno izgledalo da će napraviti kabinet bez ZBCG, jer su se tome protivili međunarodni partneri Crne Gore, prvenstveno SAD, zbog antizapadne politike te koalicije, sredinom avgusta djelovalo je da je dogovor s njom blizu.

Međutim, krajem tog mjeseca pregovori propadaju jer je ZBCG odbio Spajićevu ponudu o nekoliko mjesta u vlasti. GO PES-a tada prihvata Spajićev plan da oformi kabinet s dijelom dugogodišnjih saveznika DPS-a, zbog čega nastaju nova i još dublja neslaganja u stranci.

Protiv toga glasale su poslanice Jevrosima Pejović i Radinka Ćinćur (prva će kasnije biti isključena iz PES-a), a odluku partije kritikovao je Milatović, tvrdeći da Spajić pravi vlast i s onima “koji su prepoznati kao nosioci zloupotreba”. Istovremeno, indirektno je optužio stranačke kolege da instruiraju dio članstva protiv njega.

Zbog odluke GO PES-a, jedne večeri građani su u više opština blokirali kružne tokove i raskrsnice, tražeći “odbranu izborne volje”.

Pregovori tada zapadaju u ćorsokak, Milatović nastavlja s kritikama, ali novi obrt dolazi nakon odbijanja Demokrata da šef parlamenta i vlada budu izabrani odlučujućim glasom predsjednika Demokratske unije Albanaca (DUA) Mehmeda Zenke. ZBCG tada opet ulazi u igru, ali slijedi novi zaplet - iz nje ispada BS, a vraćaju se Demokrate.

Na kraju, sklopljen je dogovor da vladu čine PES i dio njegovih partnera s liste, Demokrate, SNP, Albanski forum i Albanska alijansa, a da ih iz parlamenta, bez učešća u vladi, podržava koalicija ZBCG, kojoj je pripalo mjesto šefa Skupštine. Sporazumom o formiranju vlasti, predviđeno je da ZBCG uđe u Spajićev kabinet do kraja predstojeće godine.

"Prevarni popis"

Vlada je izabrana krajem oktobra, većinom od 46 glasova, koju nije imalo nekoliko posljednjih izvršnih vlasti. Time je okončan mandat Abazovićevog kabineta, koji je upravljalo državom iako je srušen još u avgustu prošle godine.

Prva odluka nove vlasti bilo je petnaestodnevno odgađanje popisa stanovništva, koji je bio zakazan za period od 1. do 15. novembra. Taj potez uslijedio je nakon što je dio opozicije i savjeta nacionalnih manjina to tražio, poručujući da nema uslova za sprovođenje popisivanja jer nije, između ostalog, obezbijeđena kontrola procesa. Neke od stranaka najavljivale su i bojkot postupka, tvrdeći da se sprema “prevarni popis”.

Spajić je otpočeo dijalog s opozicijom i savjetima, što je rezultiralo sporazumom o kontroli unosa prikupljenih podataka, izradi softvera za njihovu provjeru, zabrani partijama da sprovode popisnu kampanju... Proces je u međuvremenu još jednom odgođen, na tri dana, i završio se u četvrtak bez, kako su saopštili njegovi organizatori, većih nepravilnosti.

Ostao još izbor VDT-a

Nedugo nakon izbora Vlade, objavljen je godišnji izvještaj Evropske komisije (EK), u kom je konstatovano da Crna Gora nije napredovala u reoformi pravosuđa i da je korupcija, uključujući i visoku, i dalje zabrinjavajuća i da preovladava u mnogim oblastima, uključujući i državne strukture. U dokumentu je ocijenjeno da se država i dalje suočava s “izazovima” kao što su imenovanja na ključne pozicije u pravosuđu.

Na tom planu, u ovoj godini urađeno je mnogo. U februaru je, nakon prijetnji EU stopiranjem pregovora, izabrano troje sudija Ustavnog suda - Snežana Armenko, Dragana Đuranović i Momirka Tešić, u novembru četvrti - Faruk Resulbegović, čime je kompletiran sedmočlani sastav te institucije.

Kad je riječ o Sudskom savjetu, tri ugledna pravnika izabrana su na pozicije prije deset dana - Miodrag Iličković, Dražen Medojević i Fikret Kurgaš, pa je tako trima dosadašnjim članovima tog pravosudnog tijela okončan mandat, u kom su neustavno bili skoro pet i po godina, a ukupno preko devet.

Kad je riječ o VDT-u, za njegov izbor tada nije bilo potrebne podrške u parlamentu (glasova 54 poslanika), pa će se na novo glasanje čekati najmanje mjesec.

Rekonstrukcija, izbori u DPS-u, rezultati popisa...

U predstojećoj, 2024. godini, očekuje se rekonstrukcija Spajićeve vlade ulaskom ZBCG u nju. Iako o tome, kako su potvrdile obje strane, još nije bilo formalnih razgovora, iz ZBCG posljednjih dana poručuju da misle da kadrovsko “osvježenje” izvršne vlasti može da se obavi i prije kraja godine, kad je posljednji rok za to.

Državu u novoj godini očekuje glasanje o izboru VDT-a, a kandidati za tu poziciju su Maja Jovanović, Suzana Mugoša i Milorad Marković. Kako trenutno stvari stoje, Marković ima najveće šanse da dođe na čelo tužilaštva. Uz to trebalo bi da se bira i jedan sudija Ustavnog suda, pošto nedavno izabrani predsjednik te institucije Milorad Gogić krajem maja stiče uslove za odlazak u penziju.

U 2024. očekuju su i imenovanje ambasadora, promjene na mjestu šefa policije, neposredni izbor vođstva i lokalnih rukovodstava DPS-a, kongres Socijaldemokratske partije (SDP), formiranje nove partije koju bi trebalo da vode doskorašnji funkcioneri SNP-a. Takođe, očekuje se razrješavanja političkih kriza na lokalnom nivou (Budva i Andrijevica), te rasplet situacije u vezi izbora u Šavniku, koji nisu završeni ni godinu i dva mjeseca nakon početka.

Posebno interesantno biće objavljivanje ishoda popisa stanovništva, pogotovo u svjetlu Mandićeve najave da bi mogao da bude otvoren dijalog o izmjeni Ustava u dijelu službenog jezika.

“Crna lista”, Marković i partija, Mandić u Beogradu...

Godinu na izmaku obilježilo je i stavljanje nikšićkih biznismena Miodraga Davidovića i Branislava Mićunovića na “crnu listu” Ministarstva finansija SAD-a zbog “povezanosti s kriminalom i zlonamjernim uticajem Rusije u regionu”, najava bivšeg premijera Duška Markovića da bi mogao da napusti DPS i oformi stranku, nedavni odlazak Andrije Mandića u izborni štab predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, što je pravdao riječima da je bio kod prijatelja, kao predsjednik stranke.

Događaji vrijedni pomena su i Milatovićeva inauguracija u Podgorici, u prisustvu lidera zemalja Balkana, odlazak Draginje Vuksanović Stanković iz SDP-a, odluka Raška Konjevića da napusti politiku, kriza vlasti u Zeti, najava poništavanja Vladine odluke o priznavanju Kosova u parlamentu te opštine zbog toga što je Crna Gora podržala predlog da Kosovo uđe u Savjet Evrope, kao i spajanje Demokratske narodne partije Milana Kneževića i Prave Crne Gore Marka Milačića.

Pola godine za napredak ka EU

U narednih pola godine znaće se i hoće li EU dati preporuku Crnoj Gori za dobijanje završnih mjerila u pregovaračkim poglavljima, što bi vodilo državu ka njihovom zatvaranju.

Kako su “Vijesti” pisale, aktuelna vlast dobiće pola godine da pokaže da je ozbiljna u sprovođenju reformi, kako bi u zamjenu za to mogla da počne da zatvara poglavlja i dobija novac iz novog fonda EU. (“Plan rasta za Zapadni Balkan”). Kao i ostale susjedne države, Crna Gora će morati da pripremi plan reformi od 2024. do 2027, koji će odobravati EK.

Reforme će biti vezane za rokove, i njihovo sprovođenje biće uslov za dobijanje novca kao podrške budžetu dva puta godišnje, odnosno svakih šest mjeseci. Plan će morati da se zasniva na preporukama iz izvještaja EK, kao i na programu ekonomskih reformi.

Vlada je EK dostavila set reformi, a iz Ministarstva evropskih poslova (MEP) “Vijestima” su početkom sedmice rekli da je trenutni predlog EK da rok za ispunjavanje ciljeva bude do kraja 2027, a da se svakih šest mjeseci mjeri napredak.

( Nikola Dragaš )