Sanja Pariz i na javi i u snu

U sportu teške povrede nisu slučajnost, u rukometu nije neobično da ih neko doživi više puta. Legenda Norveške Nora Merk je čak 10 puta bila na operacionom stolu i uvijek se vraćala, a i brojne crnogorske rukometašice su prošle Danteovih devet krugova pakla.

Andrijana Popović je, na primjer, dugo pauzirala zbog operacije oba ramena, godinama se nije ni bavila rukometom, a na Svjetskom prvenstvu u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj je morala da uskoči u “velike patike” Đurđine Jauković i igra jednu od ključnih uloga u odbrani. Mlada Nikšićanka je položila ispit, a njena pet godina starija sugrađanka je sa tribina bodrila i nju i ostale “lavice” na putu do 7. mjesta na planeti.

Jaukovićeva je u oktobru drugi put za dvije godine pokidala prednji ukršteni ligament koljena lijeve noge, a nakon malo više od dva mjeseca oporavka ima samo jednu želju - da se spremi i zaigra na Olimpijskim igrama u Parizu. I nema sumnju da će joj drugarice u aprilu na kvalifikacionom turniru u Ulmu produžiti snove...

- Zasada sve ide kako bi trebalo. Kao i poslije prve operacije, radim u Podgorici sa fizioterapeutom Mitrom Vujovićem, kojem sam puno zahvalna za sve. Ne mogu da kažem da mi je sada lakše nego nakon prvog zahvata, jer sada znam sve, zato što je teško kad se tri godine mučiš. Sve, ipak, dosta dobro ide, koljeno je dobro odreagovalo na veće napore, a dobro je što sada više ne zavisim od drugih. Najgore je prošlo, sad ide ljepši dio oporavka - kaže 26-godišnja bombarderka iz grada pod Trebjesom.

Prvu operaciju je odradila u Danskoj kod Ufea Jorgensena, ali je sada odlučila da promijeni hirurga.

- Operisala sam se kod doktora Saše Jankovića u Zagrebu. Imala sam preporuke nekoliko hrvatskih rukometaša i fudbalera, kao i našeg Stefana Čavora, koji se isto kod njega operisao kada je pokidao prednji ukršteni ligament. Sve je odrađeno odlično, mislim da je izbor bio pravi.

S obzirom na to da oporavak od ovakve povrede traje osam-devet, ponekad i više mjeseci, pitanje je da li će djevojka koju saigračice zovu Roki biti spremna za eventualni nastup u Gradu svjetlosti.

- Prije nekoliko dana me je najbolja drugarica, koja je potpuno van sporta a rukomet prati samo zbog mene, pitala kao da je novinarka: da li možemo da te očekujemo u Parizu? “Pukle” smo od smijeha, rekla sam joj da mi novinari još nisu takvo pitanje postavljali. Naravno, imam svoje želje i potajne ciljeve, nadam se da ću moći da nastupim, ali ne želim da kažem da ću biti 100 odsto spremna. Glupo bi i bilo da pričam o tome, jer je preda mnom još šest mjeseci velikog rada. Nadam se da će sve ići kako bi trebalo, ali je koljeno specifično, jedna greška može da produži oporavak dvije-tri sedmice.

Priznaje da joj je, kada se povrijedila, od bola bilo teže saznanje da je nastup na Olimpijskim igrama pod velikim znakom pitanja.

- Odmah mi je bio Pariz u mislima. Shvatila sam, međutim, da ne mogu ništa da promijenim, da nema nazad i odlučila da dam sve od sebe da se što prije oporavim, kao i poslije prošle operacije. Vidjeću na kraju tog puta da li će biti dovoljno vremena da se vratim. Sigurno je da ću biti spremna za početak naredne sezone i start Lige šampiona.

A sezonu 2024/2025. počeće u Budućnost Bemaxu, u koju dolazi poslije četvorogodišnjeg boravka u Brestu.

- Srećna sam što se poslije četiri godine vraćam. Kada sam otišla 2020. godine htjela sam da igram što više utakmica. Dosta sam sebe davala, taj tempo srijeda-subota je iscrpljujući, a dešavalo se da se spakujemo i da dvije sedmice ne dolazimo kući. Sve mi se spojilo, tri godine praktično nisam imala ni ljeto slobodno, konstantno sam bila u rukometu ili oporavku. Sada se vraćam kući, igraću jednu utakmicu sedmično i biti kod kuće, u svom klubu. Mislim i da će mi rad sa Bojanom Popović puno značiti, jer mislim da je izuzetan trener i da od nje mogu mnogo da naučim. Volim da radim na sebi, a u Brestu nisam imala vremena ni za normalni trening, a kamoli individualni.

Đina je i prošlog ljeta imala ponudu Budućnosti, koja je htjela da joj otkupi posljednju godinu ugovora, ali je odlučila da ostane u Francuskoj. Sada će opet nositi plavo-bijeli dres.

- Vraćam se u klub gdje znam sistem, gdje svi, nažalost, imaju iskustva sa povrijeđenim igračicama i kako da ih najbolje vrate. Bilo mi je teško poslije prve povrede, jer u takvim trenucima svako želi da bude okružen ljudima kojima vjeruje, porodicom i prijateljima, sada je drugačije.

Kada je nedavno produžavala ugovor na tri godine, Popovićeva je rekla da joj je cilj da osvoji Ligu šampiona. Povratak sjajne Nikšićanke je najava velikih ambicija.

- Vidim da svi koji su u klubu daju maksimum da Budućnost vrate gdje joj je mjesto. I ja imam takve ambicije, ali znam da će biti teško, jer prvo mora da se kompletira ekipa. I ja se vraćam poslije druge teške povrede. Znam da će sve biti kako bi trebalo, ali mora da bude strpljenja, ne mogu da očekujem da blistam na početku sezone. Važno je da imamo želju i da se ona vidi, kao i u reprezentaciji, pa će i rezultat biti tu - zaključila je Jaukovićeva.

Naježim se kad pomislim na Svjetsko prvenstvo

Dva puta zaredom, Đurđina Jauković je propustila svjetska prvenstva zbog teške povrede koljena. Ali, nije htjela da šampionat u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj protekne bez nje, već je bila uz saigračice u glavnoj fazi u Geteborgu i završnim borbama u Herningu.

- Iskreno, i sad kad se sjetim prvenstva naježim se. Vjerovala sam stvarno u djevojke, dosta puta u priči rekla da možda imam i prevelike ambicije, ali sam znala da možemo da ostvarimo dobar rezultat. Jesu me, ipak, iznenadile što se tiče nekih stvari, pogotovo kako su izgledale kao tim.

Na kraju je osvojeno 7. mjesto, a žaliće se zbog sudijskih nepravdi u četvrtfinalu protiv Danske.

- Znam dosta njihovih igračica, prije utakmice su se smijale, pričale, mislile da će rutinski slaviti, a poslije meča su bile posramljene, svjesne kako su prošle u polufinale. Ponosna sam kako su djevojke iznijele tu utakmicu i čitavo prvenstvo. Nije im bilo lako, uvijek ima pritiska kod nas kakva god da je ekipa, a bile smo jedna od najmlađih. Osjetila sam kakva je energija, kako se ponašamo kao grupa i to bi trebalo da bude pravi primjer, da se to održi i da ne smijemo da imamo energiju i želju ispod tog nivoa. Ponosna sam i kako smo odigrale nakon ispadanja od Danske. Bije nas glas da stanemo kada se ne igra za medalje, ali smo utakmice i sa Holandijom i sa Češkom odigrale ozbiljno.

Da bi Đinini snovi o Olimpijskim igrama ostali “živi”, neophodno je da “lavice” od 11. do 14. juna protiv Paragvaja, Njemačke i Slovenije (raspored ide tim redosljedom) izbore jedno od prva dva mjesta na kvalifikacionom turniru.

- Sigurno neće biti nimalo jednostavno, ali nemam ni trunku sumnje da ćemo se plasirati na Olimpijske igre. Najveća želja mi je da sve ostanu zdrave, to je najbitnije. Možda je ova grupa lakša od prethodnih na kojima smo izborile plasman na OI, a sigurna sam da sa ovakvom energijom i pristupom kao na SP, neće biti problema za plasman. Voljela bih da posljednja utakmica sa Slovenkama ništa ne odlučuje, da i mi i one osiguramo vizu. Što se tiče karaktera i samopouzdanja, najjača smo reprezentacija na svijetu, a na takvim utakmicama to je presudno. Njemice nemaju takvo iskustvo kao mi.

( Nikola Nikolić )