Radni dan iza spuških bedema: Zatvorenici slikaju, čitaju, studiraju...

Noseći glijeto Milenko P. je ušao u stolarsku radionicu, stao ispred štafelaja i nastavio da u komadu drveta stvara umjetničko djelo. To je početak njegovog osmočasovnog radnog vremena iza spuških bedema.

Reporteri “Vijesti” proveli su radni dan sa dijelom čelnika Uprave za izvršenje krivičnih sankcija i osuđenika, svjedočeći o njihovom radnom angažmanu.

Maloljetnik, 17 žena i 498 muškaraca osumnjičenih za krivična djela nalazi se iza rešetaka čekajući izricanje presude - osuđujuće ili oslobađajuće. Od toga broja njih 444 je u Istražnom zatvoru u Spužu, a ostalih 72 je u ćelijama bjelopoljskog Istražnog zatvora. Osim ukupno 516 pritvorenika, iza zatvorskih bedema je i 560 zatvorenika koji su na izdržavanje zatvorske kazne.

Spektar krivičnih djela za koja su pritvoreni ili osuđeni je raznolik - od saobraćajnih prestupa, nasilja, krađa, šverca droge, krivičnih djela protiv polnih sloboda, do ubistava...

Više od pola onih kojima je izrečena kazna, svakog mjesec radno je angažovano, a za svoj rad primaju naknadu - 30 odsto minimalne neto zarade, tačnije 135 eura. Međutim, radno angažovanje doprinosi boljem položaju, odnosno, dobijanju pogodnosti...

Baštovani, bibliotekari, farmeri

O tome što osuđenici čine iza rešetaka, kako teče program njihove resocijalizacije i reintegracije u društvo, ali i o izazovima sa kojima se nose zatvorski čuvari i službenici Sektora za tretman, “Vijesti” su razgovarale sa načelnicom Sektora za tretman Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, Dragicom Rajković.

Milenko P. nije pravo ime zatvorenika sa početka priče, ali taj osuđenik i njegove kolege koje radne dane provode u zatvorskoj stolarskoj radionici stvaraju prava umjetničke djela od drveta. Nekoliko drugih u halama pored te pravi stolovače i stolove, a blizu su i oni koji rade u krojačkoj ili automehaničarskoj radionici...

Dok su reporteri obilazili zatvorske paviljone, dan radno angažovanih osuđenika tekao je uobičajeno - jedni održavaju higijenu u krugu zatvora, drugi dijele hranu, ili popravljaju automobile... Baštovani brinu o travnjacima, a oni zaduženi za farme vode računa da je i u tom dijelu sve kako treba. Svi su pod nadzorom nekog od zaposlenih u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija.

Rajkovićeva ističe da je radno angažovanje obavezni dio programa zatvorenika, ali i da je na dobrovoljnoj osnovi.

“Nema prinudnog rada. U prosjeku, mjesečno je oko 285 angažovanih zatvorenika. Najčešće su to zatvorena lica, ne pritvorena, zbog organizacije, rada, dana i svega ostalog. Oni rade u uslužnim djelatnostima: na održavanju higijene, u stolarskoj i bravarskoj radionici, u krojačkoj radionici koja je od nedavno opet pokrenuta, mehaničarskoj radionici, na našim farmama. Naravno, i u zatvorskoj kuhinji, na podjeli hrane, u našoj prodavnici jaja na ulazu u zatvor i na samoj zatvorskoj prijavnici. Osim toga, angažovani su i kao baštovani, u plastenicima, kada imamo plasteničku proizvodnju. Rade na čitavoj teritoriji Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, ali i na kotlari tokom sezone grijanja. Rade u zatvorskoj kantini, na pripremi porudžbina osuđenih i pritvorenih lica”, objašnjava ona.

Načelnica Sektora za tretman dodaje da je UIKS u obavezi da postupa po Zakonu o radu kada je u pitanju radno angažovanje zatvorenika.

“Zakonom o izvršenju kazne zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti regulisano je da je njihova mjesečna zarada 30 odsto minimalne neto zarade. Njihov radni dan zavisi i od količine posla koju imaju da odrade, ali od vrste posla”...

Rajković dodaje da zatvorenici imaju mogućnost i da rade u frizerskim radionicama, ali i u bifeima koje koriste zaposleni.

Radom do pogodnosti

Objašnjava i koliko je to značajno za mišljenje koje od Sektora za tretman dobijaju oni koji traže pogodnosti - uslovne otpuste, slobodne vikende...

“Mišljenje Sektora, u vezi sa njihovim statusom ovdje, nezavisno od toga da li će to biti napredovanje u programu tretmana ili klasifikaciona grupa, jedno je od onih koji se obavezno pribavljaju. Dakle, njihovo zalaganje na radu i te kako ima uticaja, posebno kada je u pitanju korišćenje pogodnosti na Poluotvorenom odjeljenju i sl. Osim toga, u tretmanskom smislu veoma je bitna sama struktura dana u stvaranju radnih obaveza koje neki od njih nemaju kada dođu na izvršenje kazne i zatvora”.

Ona ističe da se procjena gdje će ko raditi vrši u skladu sa procjenom svih u zatvorskom sistemu:

“Prioritetno u skladu sa procjenom Službe tretmana, koja će ukoliko ocijeni da postoji niža kriza od bjekstva, povratništva, samopovređivanja, napada na druge zatvorenike ili lica... nekog zatvorenika predložiti za radna mjesta za koja podrazumijevamo niži stepen bezbjednosti. Bitno je da istaknem da oni nikada nisu bez nadzora službenika. Prate ih instruktori koji su zaposleni u Sektoru za rad, a i službenici obezbjeđenja koji su zaduženi za njihovo čuvanje”.

Žene prave suvenire

Žene koje su u zatvoru dan skraćuju radom na krojačkim mašinama, u uslužnim djelatnostima, u zatvorskom vešeraju, izrađuju suvenire...

Rajković ističe da su zatvorenice dale izuzetno značajan doprinos kada je sklopljen, a nedavno i produžen ugovor sa firmom “Milikić Company”, za koju su u zatvoru izrađivani suveniri, konkretno u F paviljonu i odjeljenju za žene.

“One su radile na proizvodnji magneta, bižuterije, suvenira, koji su bili jednostavni za pravljanje, a nama sa bezbjednosnog aspekta je bilo lako da to ispratimo i čuvamo. Ogromna količina magneta i suvenira je napravljena u našoj ustanovi, posebno tokom ljetnje sezone”, navodi načelnica Odsjeka za tretman, inače psihološkinja, Rajković.

Podsjeća i da su zatvorenici koji su angažovani u zatvorskoj radioničarskoj proizvodnji, u skladu sa potpisanim memorandumom o saradnji sa Opštinom Danilovgrad, napravili parkovski mobilijar za tu opštinu.

Objašnjava i da zasada nemaju dogovor ni sa jednom drugom opštinom, ali da će u tom pogledu raditi na jačanju saradnje sa institucijama.

“Imali smo saradnju sa Univerzitetom Crne Gore, na osnovu koje su zatvorenici sadili sadnice u dvorištima, zatim sa Kliničkim centrom Podgorica, sa Ministarstvom pravde za čije potrebe je u stolarskoj radionici pravljen određeni namještaj... Periodična saradnja sa institucijama postoji, ali ćemo raditi na tome da je svakako jačamo i da širimo proizvodnju koja postoji u UIKS-u”, poručuje ona.

Polažu ispite, prolaze obuke

Uprkos tome što su iza rešetaka, osuđena lica imaju mogućnost da se školuju, a UIKS za one koji to žele organizuje i stručno osposobljavanje. Trojica osuđenika trenutno su i studenti.

“Kada je u pitanju školovanje zatvorenika, njima se može odobriti odlazak u ustanove, bilo da je u pitanju srednjoškolsko obrazovanje ili visoko obrazovanje. U ovom trenutku, u zatvoru za duge kazne, imamo tri zatvorenika koji se periodično sprovode u visokoobrazovne ustanove u cilju školovanja. Veoma je bitno da se kod nas periodično sprovodi i stručno osposobljavanje. Tokom decembra grupa od 12 zatvorenika završila je obuke - uručeni su im sertifikati za obuku za bravara i stolara u našim radionicama, a u dogovoru sa Nevladinom organizacijom “Help”, odnosno u okviru njihovog projekta. To je još jedan dio kojem posvećujemo značajnu pažnju. Ranije su te obuke bile i za rad u kuhinji, pomoćne kuvare, rukovaoce građevinskim mašinama, zatim radnike u plasteničkoj proizvodnji, radnike u krojačkoj radionici. U okviru jednog projekta bila je obuka iz oblasti informatičke pismenosti. U ovom trenutku, kroz jedan veliki međunarodni projekat, u okviru kojeg sarađujemo sa Nevladinom organizacijom “Juventas” planirana je obuka za određene zatvorenike kojima se bliži kraj kazne, kako bi se oni obučili i eventualno bili konkurentni na tržištu rada po izlasku”, objašnjava ona.

Ističe da je period pred izlazak iz zatvora prepoznat kao izuzetno značajan, zbog činjenice da nedostaje postpenalna podrška, ali i da društvo mora da se izbori sa stigmom, kako bi se smanjila mogućnost da se izvršioci krivični djela zbog neprihvatanja sredine vrate na stranputicu.

“U tom segementu potrebno je jačanje institucijama, kako bi oni, nakon izvršene kazne zatvora sa tim nastavili u spoljašnjem svijetu. U principu, mi kao društvo moramo da se otvorimo, jer će ti ljudi nakon izdržane kazne zatvora opet biti u našem komšiluku, u komunikaciji sa nama, u našoj zajednici, i ukoliko ih jedno zdravo tkivo društva ne prihvati, onda će oni možda i biti prinuđeni da opet vrše krivična djela. Stigma jeste nešto što je izuzetno problematično kada je u pitanju ova kategorija lica, to ih možda i čini teško zaposlivom kategorijom i zapravo zbog toga mnogo radimo u ovoj oblasti, odnosno, trudimo se da radimo još više”, naglašava ona.

Dodaje i da zbog toga da ne bi imali problema prilikom zapošljavanja, sertifikati ne otkrivaju da je obuka završena iza zatvorskih zidina.

“Vrlo je bitno da sertifikati koji se uručuju u Upravi za izvršenje krivičnih sankcija na sebi ne nose takvu oznaku, dakle nikada nijedan poslodavac ne može znati gde je zapravo stečena određena diploma”.

Psihološkinja dodaje da UIKS godinama, sa onima kojima se bliži kraj kazne, radi predotpusni program.

“Na tome smo radili kada sam počela ovdje da radim, a evo i sada, godinama kasnije. U okviru našeg predotpusnog programa imamo određeni rad sa zatvorenicima, odnosno, obučavamo ih kako će se eventualno predstaviti budućem poslodavcu, kako da kažu da su bili u zatvoru, ali da žele novu priliku i da nekako prevaziđu taj problem”, objašnjava ona.

Fokus zaposlenih u Sektoru za tretman je i uvid u kritično i rizično ponašanje, kako bi smanjili mogućnost ponavljanja takvih anomalija, zbog čega u cilju reintegracije rade sa osuđenim i pritvorenim licima individualno i grupno.

“Kroz individualni i grupni rad, radno angažovanje, stručno osposobljavanje, pokušavamo postići uvid u kritično i rizično ponašanje. Naravno, da dođemo do toga da se ono više ne ponavlja. Kada su u pitanju grupni programi tretmana, oni su fokusirani na one kategorije zatvorenika koji imaju zajednički faktor rizika izražen na visokom nivou. Recimo zavisnici, počinioci krivičnog djela nasilja, nasilja u porodici, zatvorenici koji su osuđeni za seksualne delikte i slične kategorije. To su programi koje smo izradili prije nekoliko godina uz pomoć Savjeta Evrope i bazirani su uglavnom na kognitivno-bihevioralnoj terapiji, pa pored individualnog rada sprovodimo i njih. Veoma nam je bitan segment obrazovanja i radnog angažovanja, zbog čega pokušavamo da sarađujemo sa drugim institucijama, kako bismo više doprinijeli tome da institut postpenalne podrške zaživi, a reintegracija bila što bolja”.

Službenici Sektora kojim Rajkovićeva rukovodi staraju se o 40 ili 50 zatvorenika, ali ona objašnjava da čine sve da se približe standardnu po kome na jednog realizatora tretmana dođe 30 osuđenih lica.

“Kada govorimo o tretmanu zatvorenika osuđenih na duge kazne, u prosjeku je između 40 i 50 zatvorenika na jednog službenika. Ipak, nisu svi kolektivi po težini jednaki, jer, recimo rad u odjeljenju visoke bezbjednosti, sa licima koja su rizičnija, jeste nešto gdje vam treba mnogo više angažovanja, znanja i stručnosti nego sa manje rizičnim licima, koja samo treba fino da usmjerite. Tako da, čini mi se, nije ispravno ni upoređivati na taj način prevaspitne kolektive, ali ova brojka je neki prosjek kod nas, ali u posljednje vrijeme idemo ka standardu od 30 zatvorenika po jednom realizatoru programa tretmana. Međutim, penzionisanje naših službenika dovelo je do zastoja na tom putu, ali računamo da će se kadrovskim planom za narednu godinu i otvaranjem i internih i javnih oblasti i ta mjesta popuniti”.

Ističe da većina zaposlenih u tom Sektoru izuzetno voli svoj posao i da ih upravo to vodi kroz čitav proces, uprkos otežanim i specifičnim uslovima u kojima rade.

“Mi smo tim koji ide u pozitivnom smjeru”, kaže ona i objašnjava kako se čuva granica između profesionalnog odgovora poslovnim zadacima i činjenja usluga zatvorenicima.

“Poštovanje naših propisa, pravila, internih procedura, etičkog kodeksa je nešto što nas zaista vodi u tom smjeru da mi u svakoj situaciji znamo kako da postupimo. Postoji rizik od, uslovno rečeno, zbližavanja sa zatvorenikom kada je neko proveo ogromnu količinu vremena sa njim, međutim, kada ste im jasni, kada jasno postavite pravila, držite se onoga što propisuje zakon i onoga što vam propisuje struka, njihov odgovor je u najvećem broju slučajeva izuzetno jasan. Kada prema svima postupate jednako i u skladu sa svojom strukom, kada vas kolege prate u tome, to je nešto što je, po mom mišljenju, recept za uspjeh i za odbranu od ovoga o čemu ste govorili”, kazala je ona.

Zatvorenici čitaju i slikaju

Iza spuških zidina, u svakoj organizacionoj jedinici, postoje i biblioteke u kojima su takođe angažovani osuđenici. Najveća je u Zatvoru za duge kazne, a Dragica Rajković objašnjava da su naslovi svakodnevno dostupni zatvorenicima.

“Periodično ih popunjavamo iz sopstvenih sredstava i donacija”, kaže ona.

Dodaje da se radi i u slikarskim radionicama, te da su zatvorenici dali značajan doprinos kada je u pitanju slikanje određenih dijelova zatvora.

“Ima određen broj njih koji pokazuju talenat u oblasti likovnog stvaralaštva i mi im omogućavamo da svoje vrijeme okupiraju na taj način”, kaže ona.

Za kolege radionice o prevazilaženju stresa

Zatvorska služba za tretman pomaže i kolegama zaduženim za bezbjednost, koji su po 12 sati u smjenama, a susreću se i sa problemom nedostatka kadra i preopterećenosti zbog toga, objašnjava načelnica Rajković.

“U UIKS-u su ranije organizovani periodični seminari na temu prevazilaženja stresa, sindroma sagorijevanja. Mi smo vrlo često jedni drugima na usluzi u toj oblasti. Prepoznamo kada je kolegama potrebna podrška i ponudimo je. Nekako se sopstvenim kapacitetima borimo protiv svega toga, iako, naravno, prepoznajemo i tu potrebu da imamo službu koja će se baviti samo zaposlenima”, poručuje.

( Jelena Jovanović )