Stvaralaštvo ga spasilo od gorke ili licemjerne svakodnevice

Nije dobio Nobela, ali su mu “Nobelovci” obilježili 2023. godinu.

U stvaralaštvu voli gorski osmijeh, u životu zdrav smijeh. Teško bi se snašao u nekom od pozorišta koje stvaraocu pruža potpunu logistiku, jer je navikao da bude prepušten sebi. Njegova apokalipsa miriše na kraj Jugoslavije, a jedan od rijetkih trenutaka radosti u umjetnosti mu je bio kad je shvatitio da je otkrio identitet svog sirovog talenta iz mladosti.

Njegovo ime je Obrad Nenezić.

On je književnik, dramaturg, čovjek kome je drama obilježila karijeru, a život mu je daleko od drame i pastorale. Za “Vijesti” je govorio o svim ovim temama, ali i zbog čega njegova djela nijesu autobiografska, da li vjeruje u povratak knjige, zašto sebe smatra jednim od mnogobrojnih učenika Pitera Bruka, može li se govoriti o budućnosti, kada nam ni sadašnjost nije izvjesna.

Koji su događaji obilježili Vašu poslovnu 2023. godinu, a koji kulturu u Crnoj Gori?

Kod stvaralaca postoje vidljivi radovi i oni drugi, kojim smo jednako opčinjeni, jer se kao i teatar dešavaju “sad i ovdje” u našim životima, a završeni žive “svoj život” mimo nas. Od nevidljivih je dominantan mukotrpni rad na knjizi drama u stihovima “Sveti i prokleti”, koja se sastoji od nastavka rada na tri crnogorske legende prevedene u jezik teatra. No, o tom potom. A što se tiče vidljivog rada, nema dileme da je duhovita drama “Nobelovci” obilježila moju 2023. godinu. Taj projekat mi je važan iz više razloga. Prvi je što sam iskristalisao svoj dramaturški i autorski stil, koji će me pratiti do kraja života. A drugi je što smo, svi zajedno, u Bijelom Polju, gradu sa izuzetnom pozorišnom i književnom baštinom napravili jednu gerilsku pozorišnu ekipu koja se ostvarila u zemlji, regionu i šire, pa sad “Nobelovci” žanju što smo svi mi negdje posijali. Odnosno, rado ih i masovno dočekuju i u zemlji i u regionu.

U Crnoj Gori, pak, izuzetan utisak je na mene ostavila trotomna monografija “Istorija umjetnosti Crne Gore”, prof. Aleksandra Čilikova sa saradnicima.

Da li je kultura prošle godine godine mogla da dođe na red od politike?

Kultura u Crnoj Gori je bila i ostala puna čaša u drhtavoj ruci iz koje se više prosipa nego pije, bez obzira na okolnosti.

Šta mislite, da li je pozorišnu publiku lakše nasmijati ili rasplakati i da li se u životu više smijemo ili plačemo?

Ne znam za druge, ali je moj ideal gorki osmijeh, koji ne treba miješati sa crnim humorom. Pa čak ni sa cinizmom i sarkazmom, koji su trenuci. Gorki osmijeh je stvar dugog stvaranja ili stila, odnosno - obnovljiv je. Pošto već godinama uspijevam da gorko nasmijem gledaoca, “možda” sam izgradio svoj stil gorkog osmijeha ili duhovite drame, kako potpisujem neka od svojih djela. U životu sam drugačiji. Volim zdrav smijeh. On zavisi od toga koliko je zdrava okolina. Ako godinama ne pravite selekciju prijatelja i saradnika onda se gubi kompas. Zdrava okolina i zdrav smijeh se pažljivo grade, i ako sam sklon ekperimentisanju u umjetnosti, u životu nijesam, zato, između ostalog, moja djela nijesu autobiografska.

Iako mnogi govore da ne žele da budu dio tima, ipak je sve manje individualaca. Koliko je lako/teško biti individualac u pozorištu?

Individualac je uslovna kategorija… Stara koliko i pozorište. Teatrom su kao autori vjekovima dominirali pisci, pa glumci, pa mnogo manje reditelji, kao novo zanimanje u pozorištu. Razlika je u tome što individualac nema potrebu da se pošto-poto dopadne pojedincima, masovnoj publici i javnom mnjenju, dok ovi drugi imaju zahtjeve: investitora, mecena, donatora, medija i slično, i moraju da svoje stvaralaštvo podrede nekom od tih zahtjeva ili uslova. No, ni tu nema pravila. Nekad podrška izostane, nekad je polovična, a nekad imate potpunu podršku zajednice u kojoj djelate. Međutim, ja sam naučio na takav sistem rada, pa bih se možda teško snašao u nekom od pozorišta koje stvaraocu pruža potpunu logistiku. Takođe, slično radim i sa mojom prozom i poezijom. Nekako najviše postignem sa djelom koje sam sam objavio. Vjerovatno se ne oslanjam na druge, već na svoje ideje i sposobnosti, koje su, svakako, daleko manje od neke dobre i ugledne izdavačke kuće. No, tamo sam samo jedan od mnogih, a sam sa sobom sam - sam, i prepušten sebi.

Vaše stvaralaštvo je drama. A Vaš život?

Moj život nikad nije bio drama, ali ni pastorala. Vjerujem da me je upravo stvaralaštvo spasilo od gorke ili licemjerne svakodnevice, u kojima ne oskudijevamo, ni prije, ni sad, a teško da ćemo bez njih i sjutra, no vidjećemo.... Stvaralaštvo me načinilo čovjekom koji vjeruje u rad kojem vrijeme ne može nauditi. Kad živite na “periferiji” svakodnevice i društva, duboko zakopani u: istraživanje, rad, obrazovanje, stvaranje, čitanje, gledanje, slušanje umjetnosti… onda ni život ne može biti interesantan nikome osim onome kome je to suština. A to je moja suština.

Vjerujete li u povratak knjige?

Ako dobro razumijem, pratim i živim digitalnu revoluciju, čini mi se da knjigu sljeduje sudbina pozorišta. Prije ili kasnije će izgubiti status masovnog medija. Kada bi neko izvršio temeljno istraživanje, koje se ne bi baziralo samo na anketama, vjerujem da bi se dokazalo da je u Crnoj Gori knjiga kao masovni medij već izgubila taj status. Ne samo kad je beletristika u pitanju, nego i nauka i obrazovanje. Dovoljno je da se osvrnete oko sebe, skenirate svoje okruženje: ljubitelje lijepe književnosti, učenike… onda prevoze, biblioteke, knjižare, koje ako nijesu zatvorene, onda najveći dio zauzimaju školski pribori i lijepe stvari, a ne knjige. To su osnovni parametri po kojima možemo izvesti neke hipoteze. No, ipak to treba ostaviti naučnim radnicima. Po mom mišljenju, neku svjetliju budućnost imaju digitalna i elektronska izdanja (jer to nameće digitalno doba koje nije budućnost već današnjost). Eventualno i audio, zahvaljujući “protezama” digitalnog doba, odnosno aparatima. A to divno čudo od papira je postalo eksponat, kao što sam to odavno isticao, pa i moj sajt počiva na toj doktrini.

Šta pripremate novo, u pozorištu i književnosti?

Nije zahvalno govoriti o budućnosti nikad i nigdje, pa vam samo mogu reći da radim na nekoliko pozorišnih, filmskih i poetskih projekata. Vjerovatno će producenti početkom ove godine o tome početi da govore, pa da ne prejudiciram, iako nijesam sujevjeran, već korektan saradnik. Ono što mogu reći, a što se ne tiče producenata jeste da intenzivno radim na projektu “J-apokalipsa”. Radi se, zasad, o antiratnoj duhovitoj drami u tri forme/medija: teatar, TV i internet, koje istražujem, pa ćemo vidjeti šta će se prvo “otvoriti”. Mislim da dok ratovi plamte oko nas, a neka se vječna prijetnja ne gasi nad zapadnim Balkanom, dužni smo da se bavimo tim temama. Ne zaboravimo koliko su dokoni i lijeni teoretičari i kritičari, ovdje i drugdje, kukali nad ratnim temama, i prizivali dosadu u dosadnim umjetničkim djelima, jer nijesu bili dovoljno talentovani da osjete “novo”, a rat je kao vulkan - samo čeka svoj moment. Dakle, u “J-apokalipsi” sam ostao posvećen stilskom produbljivanju u estetskom i poetskom majdanu koji sam razradio sa “Nobelovcima”, a koji sam otkrio još devedesetih prošlog vijeka, pa ćemo vidjeti gdje će se završiti, a mislim da nikad neće.

Sadašnjost nam baš i nije reprezentativna, ali možete li za kraj reći gdje vidite sebe u budućnosti?

Ja sam jedan od mnogobrojnih učenika Pitera Bruka. Uvijek sam se pitao zašto je na vrhuncu svjetske slave napustio “dramsko pozorište” i otisnuo se u nesigurne vode eksperimenta i istraživanja. Iako sam sa iskustvom shvatio da je postao žrtva svojih teorija, kao recimo i Arto, ipak volim da mu se nostalgično vratim i otkrijem naivnog sebe u nekad nepredvidivom, a danas populističkom Bruku. Završavajući knjigu “Sveti i prokleti” i radom na “Nobelovcima”, u stvari sam spojio početak i kraj svog dosadašnjeg rada i djelanja. Krenuo sam davno istraživački u pozorište, a onda se baveći savremenim teatrom - izučio zanat, da bih to učenje pečatirao knjigom drama u stihu (koje su same po sebi drugačije jer se bave stihom i legendama, dakle nečim ontološkim i transcendentim u teatru, ali i modernim), i onda otkrio svoje početke. To je jedan od rijetkih trenutaka radosti u umjetnosti kad sam shvatitio da sam otkrio identitet svog sirovog talenta iz mladosti. A onda ga sa svim svojim znanjem i iskustvom primijenio u predstavi “Nobelovci”, projektu “J-apokalipsa” itd., i potom postao svjestan da sam svih ovih godina izbrusio i svoj stil, te da sam na početku koji je davno počeo. Upravo je moja budućnost građenje i eksploatisanje tog stila.

Kultura u Crnoj Gori je bila i ostala puna čaša u drhtavoj ruci iz koje se više prosipa nego pije, bez obzira na okolnosti

( Svetlana Mandić )