Neriješeni problemi svjetske ekonomije

Tokom 2023. godine globalna ekonomska agenda bila je prilično pretrpana. U julu je održan Politički forum UN na visokom nivou posvećen praćenju napretka u postizanju Ciljeva održivog razvoja (SDG). U septembru je održan drugi samit SDG, kao i samit G20 u Nju Delhiju; u oktobru - godišnji sastanci Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda u Marakešu. Ujedinjene nacije su u novembru donijele važnu odluku o međunarodnoj poreskoj saradnji. A sastali su se i svjetski lideri u Dubaiju na godišnjoj konferenciji UN o klimatskim promenama (COP28).

Već sada, jedna od očiglednih lekcija sa ovih sastanaka jeste da je svijet daleko od postizanja Ciljeva održivog razvoja (ovo se posebno odnosi na iskorjenjivanje siromaštva i obezbjeđivanje bezbjednosti hrane), a takođe i od značajnog napretka u borbi protiv klimatskih promjena. Može se izvući još jedan zaključak: globalna ekonomija suočava vlade sa mnogim rizicima. Porast inflacije u 2022. doveo je do naglog povećanja kamatnih stopa u mnogim zemljama, što je, uz brz rast javnog duga, ograničilo sposobnost vlada da koriste ekspanzivnu fiskalnu politiku kako bi se suprotstavili usporavanju rasta. Iako se inflacija smirila, visoke kamatne stope i nizak privredni rast i dalje su tu.

Među mjerama koje su ove godine predložene na raznim sastancima, a i na marginama, mogu se izdvojiti tri.

Prvo, potrebno je značajno povećanje međunarodnog finansiranja razvoja. Drugo, zemljama u razvoju je potrebna veća pomoć kako bi im se omogućilo da doprinesu globalnim javnim dobrima (naročito u borbi protiv globalnih pandemija i klimatskih promjena) i da se izbore sa uticajem globalnih ekonomskih poremećaja. Treće, zemljama sa visokim rizikom od dugovanja, a ova grupa obuhvata najmanje trećinu svih zemalja u razvoju, treba na ovaj ili onaj način olakšati taj teret.

Bilo je vrlo malo konkretnih rješenja koja bi pomogla u postizanju ovih ciljeva, ali izgleda da počinje da se stvara konsenzus oko nekih ideja. Naročito, multilateralne razvojne banke treba da prevaziđu svoju tradicionalnu ulogu podrške društvenim razvojnim i infrastrukturnim projektima zemalja u razvoju i počnu da pomažu u obezbjeđivanju globalnih javnih dobara. Ovo posljednje zahtijeva koncesiono finansiranje, i za zemlje sa srednjim dohotkom, kao i za investicije privatnog sektora koje su dobile podršku ovih finansijskih institucija.

Pored toga, zemljama sa veoma visokim nivoom duga potreban je pristup novim oblicima kreditnih linija i, gdje je moguće, pauza u servisiranju duga ili čak smanjenje njihovih dužničkih obaveza u vremenima krize. Zajedno sa multilateralnim razvojnim bankama (MDBs), MMF bi trebalo da doprinese kroz posebne mehanizme finansiranja, kao što su Resilience and Sustainability Trust i Poverty Reduction and Growth Trust. Ovi fondovi su stvoreni za finansiranje zemalja u razvoju korišćenjem specijalnih prava vučenja (skraćeno SDR, što je rezervna imovina MMF-a), koja razvijene zemlje ne koriste. Slična sredstva bi se mogla stvoriti za kanalisanje neiskorišćenih SDR-a u zemlje u razvoju preko MDBs.

Možda se najzanimljiviji predlozi tiču reforme Svjetske banke. Ključna komponenta Mape puta za evoluciju banke je proširenje njenih finansijskih kapaciteta kroz postojeći kapital, eventualno dopunjen sredstvima iz privatnih institucija i većim korišćenjem kreditnih garancija.

Ipak, ove predloge prate dva problema. Prvo, zahtijevaju značajna sredstva. Ako međunarodne organizacije žele da povećaju podršku zemljama u razvoju i zemljama srednjeg dohotka u vremenima krize, uz promociju stvaranja globalnih javnih dobara, onda će neko morati da plati za to. Međutim, zemlje sa visokim dohotkom ne ispunjavaju ciljeve zvanične razvojne pomoći koje su UN postavile prije pola vijeka, i često nisu doprinosile posebnim fondovima onoliko koliko se od njih očekivalo. Ubijediti ih da finansiraju nove inicijative biće prilično teško.

Drugi problem je što će povećanje kapitalizacije MDB-a biti moguće samo uz podršku najvažnijih akcionara, uključujući i Sjedinjene Države. Već postoji mnogo sporova oko kapitala (tzv. “kvote”) u Svjetskoj banci i MMF-u. Pozivi da se povećaju kvote (a samim tim i uticaj) u zemljama u razvoju, posebno u Kini, nailaze na značajan otpor bogatih zemalja. Danas postoji predlog da se kvote MMF-a povećaju za 50 odsto, dok se istovremeno izvršnom odboru Fonda nalaže da radi na novim pristupima reformi kvota do 2025. godine.

U slučaju Svjetske banke još nema sporazuma o kapitalizaciji. Što se tiče duga, rješenja praktično nema. Sve što je dogovoreno na godišnjim sastancima MMF-a i Svjetske banke: potreba za dodatnim razgovorima. A Deklaracija lidera usvojena na samitu u Nju Delhiju ne sadrži gotovo ništa drugo osim potvrđe o posvećenosti G20 kroz “zajednički okvir” za dužničke akcije koje se preduzimaju izvan Inicijative za obustavljanje servisiranja duga (DSSI).

Pitanje bez odgovora bilo je da li nekim ranjivim zemljama sa srednjim dohotkom treba dati pristup Zajedničkom mehanizmu, stvorenom 2020. godine kako bi se zemljama sa niskim dohotkom sa neodrživim nivoom duga pomoglo da se izbore sa pandemijom kovida-19. U svakom slučaju, ovaj mehanizam se do sada pokazao neefikasnim zbog kašnjenja u pregovorima sa povjeriocima i zbog straha dužnika da bi njihov kreditni rejting mogao da trpi.

Što se tiče međunarodne poreske saradnje, sporazumi zaključeni 2021. u okviru Agende za inkluziju OECD-a još uvijek čekaju na implementaciju. Pošto se koristi od ovog programa za zemlje u razvoju smatraju niskim, Afrička grupa pri UN je podnijela nacrt rezolucije za uspostavljanje međuvladinog komiteta za pripremu opštih odredbi za Okvirnu konvenciju UN o poreskoj saradnji. Rezolucija je prelomno odobrena u novembru, ali će podjela između zemalja u razvoju i razvijenih (ove druge su glasale protiv, osim Norveške koja je bila uzdržana) postaviti kontekst za dalji razvoj događaja 2024. godine, kada započeti neophodni pregovori između dvije grupe zemlje treba da se održe.

Rješavanje izazova sa kojima se svijet danas suočava - od duga i klimatskih promjena do adekvatnog nivoa poreskih prihoda - bilo bi teško čak i u najboljim vremenima. A danas izgledi za globalnu ekonomiju ne izgledaju baš ružičasto. Prema prognozama MMF-a, globalne stope rasta će biti niske u 2023. (3%) i 2024. (2,9%) - u poređenju sa 3,7% godišnje u deceniji prije pandemije - sa problemima i u razvijenim i u zemaljama u razvoju. Iako se čini da inflacija popušta, MMF preporučuje centralnim bankama da oprezno pristupaju kamatnim stopama i snižavaju ih samo kada je inflacija u potpunosti pod kontrolom. Za ekonomski rast, ovo ne sluti na dobro.

Autor je profesor na Univerzitetu Kolumbija i član Komiteta UN za razvojnu politiku

Copyright: Project Syndicate, 2023. (prevod: N.R.)

( José Antonio Ocampo )