Legendarni Rivera za "Vijesti": Crna Gora ima sve, treba vam samo veliki rad

Slavna Barselona - jedan od najboljih i najpopularnijih fudbalskih klubova na svijetu - ukupno je pet puta bila prvak Evrope. Samo jedan čovjek, međutim, Barsi je donio šest trofeja evropskog šampiona, a prvu titulu osvojio je godinu prije fudbalera, samo u drugom sportu.

Ako se tome doda da je riječ o čovjeku koji u svojoj riznici ima preko 80 trofeja, među kojima su zlato, srebro i bronza sa svjetskih prvenstava, te da važi za najboljeg trenera u svom sportu u istoriji, nije teško pogoditi o kome se radi - rukometni mag Valero Rivera!

Upravo čovjek koji je pojam za rukomet proveo je nekoliko dana odmora u zemlji kojoj je rukomet donio takođe puno radosti. Na poziv Duška Ivanovića, Rivera je došao u Crnu Goru i bio gost naše košarkaške legende...

Jeste li prvi put u Crnoj Gori?

"Da. Ne! Ne, ne, ne... Prije otpilike 40 godina bio sam ovdje! Bilo je to kada sam završio Univerzitet za sport, bio sam u tadašnjem Titogradu, a današnjoj Podgorici. Tada je organizovan rukometni turnir na kojem je igrala Španija, te A i B selekcije Jugoslavije. Četvorica nas sa fakulteta smo bili u Crnoj Gori, i evo sada sam opet tu, ovog puta na odmoru. Duško Ivanović je pozvao mene i suprugu, mi smo dugogodišnji prijatelji, još otkad je on bio trener Barselone. Mi smo zaista veliki prijatelji".

Počeli ste da trenirate u Barseloni sa 13 godina, zaigrali za prvi tim sa 18, s uspjehom igrali do 30, a onda počeli trenersku karijeru. Teško je i pobrojati sve trofeje koje ste isvojili, šest puta ste bili prvaci Evrope sa Barselonom, imate zlato, srebro i bronzu sa svjetskih prvenstava... Kako se osjećate poslije svega?

"Ja sam srećan čovjek, jer uživam u poslu koji radim. Kada sam osvojio zlato sa reprezentacijom Španije na Svjetskom prvenstvu u Barseloni, stigla je ponuda Katara. Do tada nikada nisam napustio dio Barselone koji se zove Les Corts. Odluka da odem u Katar je bila prvenstveno sportska. Vrlo sam srećan tamo, počeo sam da radim 2013. i imam ugovor do Olimpijskih igara, ali nakon narednog Svjetskog prvenstva odlučiću šta dalje. Zaista sam vrlo srećan tamo, ljudi su sjajni, predsjednik federacije je izvanredna osoba".

U Crnoj Gori se dosta spelulisalo da Katar želi crnogorske igrače Vuka Borozana i Nebojšu Simića...

"Ne, ne, ne. Nikada nisam razgovarao sa Borozanom! Sa Simićem sam razgovarao, ali važno je da ljudi žele da igraju za Katar. Mislim da su ljudi slobodni i da imaju pravo da odlučuju. Ima puno igrača koji su promijenili reprezentaciju, nije tu u pitanju samo Katar. Ne volim da govorim puno o tim stvarima. Katar se samo pridržava pravila Svjetske rukometne federacije (IHF), kao što to rade i Austrija, Njemačka ili Španija. Španija je dovodila najbolje igrače na svijetu - Arpada Šterbika, Talanta Dujšebajeva, Andreja Šćepkina... Zašto se govori samo o Kataru, a ne i o Španiji, Njemačkoj, ili Austriji? Mislim da su ljudi ljubomorni..."

U reprezentaciji Katara koja je osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu u toj zemlji 2015. godine, igrao je i Žarko Marković. Međutim, niste ga zvali za posljednje akcije reprezentacije...

"Žarko Marković je igrao veoma dobro na tom Svjetskom prvenstvu. Nakon šampionata odlučio sam da promijenim nekoliko starijih igrača, da uradim ono što je najbolje za tim. Zahvalan sam mu za učinak na SP u Kataru, ali nakon Olimpijskih igara odlučio sam da promijenim nekoliko igrača, ne samo Žarka. Uostalom, ko je prije Svjetskog prvenstva u Kataru prepoznao da Marković može da igra na tom nivou? Žarko Marković je pomogao Kataru, Katar je pomogao Žarku Markoviću, a ja sam smatrao da poslije Olimpijskih igara treba podmladiti reprezentaciju. I veoma sam srećan zbog rezultata koji smo napravili na posljednjem Svjetskom prvenstvu. Dobili smo Njemačku u osmini finala, to je navjerovatno. Poslije Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru, krenuli smo u novi projekt, sa novim igračima. Uvijek promijenim nekoliko igrača poslije velikih takmičenja, mislim da je to neophodno da bi ekipa nastavila da igra na određenom nivou".

Šta mislite o crnogorskim igračima, pretpostavljam da znate gotovo sve o njima?

"U istoriji je bilo puno velikih igrača iz Crne Gore. Veselin Vujović je jedan od njih, ja sam mu bio trener u Barsi. On je jedan od najboljih igrača u istoriji, u tom trenutku bio je najbolji na svijetu. Uvijek je u Crnoj Gori, odnosno u bivšoj Jugoslaviji bilo velikih igrača. Sada je tako i u svim zemljama bivše Jugoslavije. Ljudi vole sport. Uz to su visoki, snažni, imaju veoma čvrst karakter. Sa takvim igračima uvijek možete napraviti dobar tim. Samo je potreban veliki rad. U ovom trenutku Borozan je jedan od najboljih mladih igrača na svijetu, bio je vrlo značajan igrač Vardara prilikom osvajanja Lige šampiona. Iako ima 23 godine, za mene je bez premca u svijetu kada su u pitanju igrači do 26 godina. Naravno, Hrvatska je fenomenalna, Srbija ima takođe nevjerovatan potencijal".

Šta nam treba da budemo još bolji?

"Rad! Samo tako igrači postaju bolji. Zašto je Katar napravio rezultat? Zato što smo kao tim radili više nego drugi. Jednostavno, bili smo u mogućnosti da to radimo. Tri mjeseca trenirali smo zajedno, druge reprezentacije nemaju mogućnost za tako nešto. To je, jednostavno, nemoguće. Kada smo se skupili u Dohi, niko nije bio zvijezda izuzev golmana Danijela Šarića. Ko je čuo za Rafaela Kapotea prije nego što je zaigrao za Katar? Ko je mogao da pretpostavi da će Žarko igrati na tom niou? To je rad! Uz rad je sve moguće. Naravno, potrebno je imati dobre igrače, a Crna Gora ih ima".

Nije čest slučaj da u jednoj porodici i otac i sin igraju na vrhunskom nivou, ali 32-godišnji Valero Rivera Folć je takođe reprezentativac Španije i vrlo je uspješan. Mora da ste jako ponosni na njega...

"Da, jako sam ponosan jer je dobar igrač, ali prije svega jer je dobar čovjek. Najvažniji trenutak u mom životu bio je na Svjetskom prvenstvu u Barseloni, kada smo osvojili zlato, a moj sin i ja se našli u zagrljaju. Imam tu fotografiju, to je najljepši trenutak u mojoj trenerskoj karijeri".

Na tom prvenstvu u finalu ste protiv Danske vodili i sa svih 18 golova razlike, na kraju završili sa 16 golova viška (35:19). Mnogi smatraju da je to najbolje izdanje jedne reprezentacije u istoriji. Da li i vi to mislite, je li to vaša najbolja utakmica u karijeri?

"Bilo je zaista nevjerovatno, taj rezultat zaista jeste nevjerovatan. Ali, Španija je imala vrhunske igrače u timu, bili su tu Šterbik, Alberto Entrerios, Dani Sarmiento, Đoan Kanjeljas, Đulen Aginagalde, moj sin, Viktor Tomas, Horhe Makeda... Svih 12 igrača bili su zvijezde. Zbog toga je pobjeda nad Njemačkom, koju sam ostvario sa Katarom u osmini finala ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva, za mene veći uspjeh! Na drugoj strani, tačno je da rezultat finala u Barseloni nije „normalan”, da nije baš normalno u finalu trijumfovati sa 16 golova razlike".

Koliko se rukomet promijenio u posljednje vrijeme, čini se da je to potpuno drugi sport u odnosu na prije, recimo, 20-ak godina?

"Da zaista se puno promijenio. Postao je vrlo značajan sport. Sada je neuporedivo brži, igrači su neuporedivo fizički spremniji, a pri tom je rukomet atraktivniji i znatno čistiji. I prije 20 godina rukomet je bio lijep, ali sada je puno atraktivniji. Ja volim i fudbal, i rukomet, i košarku, sve sportove, ali mislim da je u ovom trenutku rukomet puno atraktivniji nego košarka. Ne govorim ovo kao rukometni trener, siguran sam da bi neko ko prvi put pođe na utakmice rukometa i košarke poslije dva meča odabrao rukomet. U rukometu se uvijek nešto dešava - golovi, ako nema golova kontranapadi, isključenja, promjene golmana... Sada je zaista puno atraktivniji nego kad sam ja igrao".

Da li pratite ženski rukomet, u kojem Crna Gora pravi vrhunske rezultate?

"Naravno. Ne znam imena djevojaka, ali volim ženski rukomet. Moja supruga je igrala rukomet za Švedsku. Mađarski trener Ambroš je moj prijatelj. A rezultati koje postiže ženska reprezentacija Crne Gore samo potvrđuju moje riječi da ovdje imate ljude koji su stvoreni da igraju rukomet. I djevojke i muškarce. Ovdje su ljudi visoki, snažni, idealni za rukomet. Potreban je samo veliki rad!"

Da li je to i vaša poruka trenerima, rukometašicama i rukometašima u Crnoj Gori?

"To je moja poruka ne samo ovdje. Svuda. Bez velikog rada, nigdje nema uspjeha. Moj moto uvijek je bio: „Moramo da radimo!”

Vaš prijatelj, a naš slavni košarkaški trener ima identično razmišljanje, identičnu poruku...

"Da, zato smo i drugovi", uz osmijeh ističe Rivera i nastavlja: "Kada je Duško bio trener jednog tima iz Francuske, Limoža, ja ga nisam poznavao. Tada je dobio Boža Maljkovića koji je vodio Unikahu, a on mi je bio prijatelj. U tom trenutku navijao sam za Boža, ali nije pomoglo. Mislim da su svi treneri iz bivše Jugoslavije veoma radni. Sjećam se kada je u Barsi bio trener Ranko Žeravica, košarkaški trening u „Palau Blaugrani” počinjao je u 17 časova, a naš tukometni u 19. Ja sam bio igrač, ali uvijek sam dolazio između 17 i 17.30 časova da bih gledao Žeravicin trening. Uvijek je najvažniji rad. Naravno, treba imati dobre ideje, pripremiti individalnu i timsku taktiku, tehniku, ali sve to se postiže kroz veliki rad. A kada pobijedite, treba raditi još više. Uvijek kažem da je najteže ponoviti uspjeh. Jer, treba stalno biti uspješan. A poslije svakog novog uspjeha, treba još više rada. I treba promijeniti neke igrače. Sa istim igračima vrlo je komplikovano ostati na istom, vrhunskom nivou. Sve ekipe napreduju, pa ako ne mijenjate nešto - igrače i taktiku - gubite korak".

Još ste gladni pobjeda?

"Da nije tako, završio bih karijeru nakon zlata sa Španijom. Zašto bih išao u Katar? Uživam u svom poslu, uživam da radim, a znam da ako napravim uspjeh - uživaću još više. Zato se i trudim da pobjeđujem".

Da li uživate u Crnoj Gori?

"O, puno! Četiri dana sa Duškom i Ljiljom su bila zaista nevjerovatna, vidjeli smo predivna mjesta, bili u najboljim restoranima... Čuo sam dosta stvari o Crnoj Gori od Duška, kao i od mog trenera golmana Veroljuba Kosovca kojeg sam trenirao u Barsi, a sada je sa mnom u Kataru. I on mi je rekao da je Crna Gora vrlo lijepa. To je istina! Hvala Dušku i Ljilji što su me pozvali".

Ne mogu da se odlučim ko je najbolji igrač kojeg sam trenirao

Ko je najbolji igrač sa kim ste radili, pomenuli ste Veselina Vujovića kao jednog od najboljih u istoriji...

"Bio sam trener Barse i trenirao sam mnogo zaista velikih igrača. U reprezentaciji Španije veoma značajan bio je Alberto Entrerios, pa Arpad Šterbik, u Barsi je Zlatko Portner bio navjerovatan igrač i veoma, veoma dobra osoba... Bio je otpilike na istom nivou igre kao Veselin Vujović, iako nije bio toliko popularan. Mogao je da postigne gol iz ničega. Teško je izabrati jednog. Želim da govorim o više igrača. Kristijan Švarcer je takođe igrao jako dobro, pa Andrej Šćepkin, Enrik Masip, Tomas Svenson, Lorenco Riko, Bogdan Venta, Đulen Aginagalde... Srećan sam, jer sam radio sa veoma dobrim igračima".

Veselin Vujović je bio broj 1, bio je specijalan

Da li je moguće u nekoliko riječi opisati Veselina Vujovića?

"Bio je broj 1! Uvijek je bio borac, bio je specijalan".

Sada je uspješan i kao trener...

"Da, osvojio je bronzu sa Slovenijom na Svjetskom prvenstvu. Slovenija ima sjajnu školu rukometa, sviđa mi se kako rade sa mladim igračima i kako napreduju".

Galerija

( Aleksandar Vučković )