INTERVJU Vida Ognjenović: Ničemu se ovdje tako ne vjeruje kao lažima

Ničemu se ovdje tako ne vjeruje kao lažima..., a laž i manipulacija mogu da budu sredstva unosnog zanimanja.

To u razgovoru za “Vijesti” konstatuje umjetnica, intelektualka, rediteljka, (dramska) spisateljica Vida Ognjenović, uvijek spremna da podijeli misao i viđenje različitih dešavanja...

Sveprisutna i uvijek rado viđena na crnogorskoj kulturno-umjetničkoj sceni, prije nešto više od godinu dana postala je inostrana članica Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU). Samim članstvom doprinosi akademskoj zajednici Crne Gore, iako je i ranije gostovala u CANU.

Rođena je u okolini Nikšića 1941. godine, odrastala je u Vojvodini, osnovnu školu završila u Vrbasu, gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a diplomirala u Beogradu na Katedri za svjetsku književnost Filološkog fakulteta, ali i na Akademiji za pozorište, film i televiziju, odsjek za režiju. Postdiplomske studije započela je na Sorboni u Parizu, magistrirala na Univerzitetu u Minesoti, u Sjedinjenim Američkim Državama 1972. Njen stvaralački opus širokog opsega sve je bogatiji zahvaljujući nepresušnoj stvaralačkoj inspiraciji, umjetničkom zanosu, ljudskoj želji i potrebi, ali prije svega usljed ljubavi prema profesiji, kreaciji i životu, a kakva se rijetko viđa.

Publika je prošle godine imala priliku da u CANU čuje njeno predavanje na temu kiča, a u razgovoru za “Vijesti” Vida Ognjenović kaže da kič raste poput korova, svuda, u svim uslovima i sferama, te dalje dovodi u vezu kič, modu, politiku... U takvim okolnostima, nerijetko, trpi kultura...

“Osim nekog političkog nasilja i tradicijskih usporavanja, kultura i umjetnost su globalno u istoj nevolji. Zabava guši umjetnost bukom, politika bijesom, a svakidašnji život oskudicom”, priča ona i dalje komentariše javnost, način na koji funkcioniše, odnos publike, umjetnika, političara, ali i promjena koje su same po sebi neophodne i koje uvijek podržava.

Graciozna Vida Ognjenović za “Vijesti” govori i o svojoj drami “Poetesa” koja je relativno skoro objavljena, nakon postavljene istoimene predstave, a izuzetno je važna na različitim nivoima. Rediteljka priznaje i da je uzbuđena i radosna zbog novog angažmana u Crnoj Gori, ne samo u CANU, već i u Gradskom pozorištu Podgorica gdje je u pripremi njena nova predstava, “Natpop Kojović”, u koprodukciji sa Budva Grad teatrom.

Krajem 2022. godine imenovani ste za inostranu članicu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. S obzirom na to da ste i ranije često gostovali u CANU, da li se ovim imenovanjem i priznanjem nešto mijenja u Vašem dojmu svoje uloge u učešću u crnogorskim akademskim tokovima?

Ne bih rekla da je u pitanju neka vidljiva promjena, ako bi je i bilo ne bi se očitovala smanjenjem treme i napora da što ubjedljivije zastupam ono što tvrdim. Noam Čomski je jednom rekao da najbrže misli kad mu ko protivurječi. U stvari, uvijek kad se obraćamo skupu, svjesni smo da nastojimo da na ovaj, ili onaj način oborimo ruku onima koji nam protivurječe. Naravno, riječima, ne silom.

Na osnovu dosadašnjeg iskustva, kako vidite djelovanje i angažman Akademije i šta je njen osnovni zadatak, te da li je ispunjen? U kom pravcu bi trebalo CANU da se razvija?

Rano je da procjenjujem, tek sam pristigla. Iz dosadašnjeg iskustva, mogu reći da je to ozbiljno vođena ustanova zanimljivih učenih i darovitih ljudi. Dobro sad, neću o tremi. Kažu da ne treba vjerovati onima koji stalno govore da nemaju nikakvu tremu. Dobro, nek im ne vjeruje ko neće, ja im svejedno zavidim.

Iako ste odrastali, obrazovali se, usavršavali i karijeru izgradili u Srbiji, prisutni ste u javnom životu Crne Gore, odakle vučete porijeklo. Kako osjećate Crnu Goru danas u kontekstu Vaše postojbine, a kako gledate na nju iz ugla profesorice, kulturne djelatnice, intelektualke?

Rekli ste da sam prisutna u kulturnom životu Crne Gore, što znači da nemam neko odnjegovano rastojanje za tačku motrišta s kojeg bih mogla nadmoćno da posmatram šta se gdje zbiva. Donedavo smo od istih bolesti svi bili pelcovani, kako kaže pjesnikinja, pripadam toj generaciji. Mi nismo toliko vrebali razlike, a i nema ih baš mnogo, pravo rečeno. Osim nekog političkog nasilja i tradicijskih usporavanja, kultura i umjetnost su globalno u istoj nevolji. Zabava guši umjetnost bukom, politika bijesom, a svakidašnji život oskudicom. Tako i ovdje i tu preko puta gdje živim i manje više svuda. No, eto, mi smo, valjda, već stekli neki imunitet na nedaće, čak u tome i našli razloga za opstanak i otpor...

Predavanje koje ste održali, u formi tribine, nazvano je “Kič kao vitalni činilac globalizma”. Reklo bi se da je kič sveprisutan i da je neizostavni činilac globalizma... Možete li objasniti kako Vi gledate na kič, na odnos pojedinca, ali i grupe prema onome što se svrstava pod tim terminom i kako korespondira sa globalizmom?

Da, moje predavanje je zapravo esej o kiču koji je gradivni činilac globalizma. U njemu sam govorila o tome da je kič najlakše manipulativno oruđe u svim sferama. Smatram da nas je kič globalizovao, nažalost, uspješnije nego humanizam.

Koliko je kič prisutan u kulturi i umjetnosti danas, u regionu, ali i svijetu? Da li je i koliko opasan ili loš po društvo, državu, sistem, narode i kulture širom svijeta, a možda ponajviše za one manje ili pak siromašnije, poput naših?

Kič uspijeva i te kako. Raste kao korov, svuda u svim uslovima i sferama. Uspijeva zato što je lako prijemčiv, ne suprotstavlja se, ne diže bunu, ako protivurječi, čini to blago i bezbolno, jednostavno plasira se kao nešto blago i ugodno. On ima bensedinska svojstva. Kao umjetnost djeluje pomoću umirujućih šablona, kao umilan i lagodan doživljaj. Politička kič načela su puna opštih mjesta i bleskastog populizma. To ih čini lako prihvatljivim, pa i ne vidimo da su jalova skroz naskroz.

Evo, uzmimo, recimo, modu. To je danas primijenjena umjetnost, odnosno primijenjena manipulacima modne industrije. Moda nudi lažne novitete, a u stvari proizvoljnim budalaštinama pospješava lažnu individualnost. I šta još da kaže. Borba protiv kiča je puna izgubljenih bitaka. Tržni centar kao tvrđava globalizma, ujedno je i sistem toplih leja kiča. Tržni centar čini sve da se kič lako rasprostire i u tome uspijeva. Kič je lagan u svakom pogledu, uz to se bazira na obilju posjedovanih dobara, a obilje u svemu je ideal kič-čovjeka. Današnji moderni kič čovjek nije zadovoljan ni dobrim, ni dovoljnim, treba da je svega premnogo i da je sve predobro... To su ti današnji augmentativi koji znače više od trećeg stepena u poređenju. Njima mi izražavamo svoje kič zadovoljstvo...

Kazali ste u našem prethodnom razgovoru da je Vaš životni poziv svojom prirodom okrenut javnosti, pa stoga dodatno imate potrebu da javnost aktivno promišljate, ali i svoje stavove dijelite... Koliko je ta uloga i pozicija koju “javni poslovi” podrazumijevaju odgovorna, važna i zahtjevna? Sa druge strane, koliko je danas javnost otvorena za određenu interakciju ili pak samo slušanje, s obzirom na sve novitete ovog vremena?

Jeste, govorile smo prošli put o javnosti. Javnost, javnost, ta Gargantua koja je nezasita, zato su joj vazda razjapljene čeljusti, tako je barem ja doživljavam. Kao čeljust koja je vazda spremna da rikne ono ‘Ham’! I progutani ste. Naša balkanska javnost se zaista nagutala dobrih ljudi i dobrih misli, meni se čini više, mnogo više, no igdje drugdje. A možda je to zato što naše prilike najbolje poznajem. No, srećom, misaoni tragovi progutanih žrtava su ipak opstali i ostali kao nasljeđe, uprkos svemu. Ne uveličavam svoju ulogu u susretu s javnošću, ali se plašim izvitoperivanja i izmišljotina kojima je naša javnost zatrovana. Truju je mali i impotentni jadovi koji na drugi način ne mogu da dođu do reči. Začas se nađete u nekom njihovom grotlu lažnih priča i tvrdnji. Dok se iz toga iščupate prođe dosta vremena i energije. I nikad ne uspijete do kraja. Ničemu se ovdje tako ne veruje kao lažima. To smo vjerovatno naslijedili od metafora u narodnim pjesmama gdje su nas pjevači hrabrili junaštvom nepobjedivih junaka, koji poznaju jezik vila, čiju zaštitu uživaju, čije sablje imaju oči, a konji moć govora... Sve su to pretjerivanja kojima se na ovaj ili onaj način savremeni pjevač i danas služi, ali više ne samo on, narodni pjevač, nego, nažalost i narodni tribun i odgovorni vaspitač i, što je prirodno, povlašćeni narodni spletkaroš, zaposlen kao promotor, a nažalost često i samozvani arbitar. Drugim riječima, javnost je opasno kontaminirana. Ne samo lažnim vijestima, nego dvoličnim isprikama. Nekad je pjesnička metafora hrabrila i blažila bezbolnim poetizovanim pretjerivanjem, a danas laž i manipulacija mogu da budu sredstva unosnog zanimanja... To su, kako kažete, noviteti našeg vremena u kojem će carovati vještačka inteligencija...

Nedavno je objavljena i Vaša nova knjiga, “Poetesa”, u izdanju “Arhipelaga”, a po kojoj ste režirali i predstavu. Očigledno, to je i dokaz da među publikom postoji potreba za time - i za predstavom i za knjigom. O čemu nam “Poetesa” govori?

Da. “Poetesa” je drama o prvoj pjesnikinji na srpskom jeziku, koja se pojavila sredinom 19. vijeka, kao, što je rekao jedan njen savremenik, kao iznenadna kometa na nebu. Tako je i prošla. Pojavila se, zablistala i prošla kao što komete prolaze, ostavljajući trag samo prolaznim tragom svoje pojave. Njena sudbina je zaista dramatična i ne znam da li sam uspjela da izrazim prirodu tragike onih koji su protagonisti u svojoj oblasti i sredini...

Koliko Vam je važan odnos sa publikom i šta ste željeli ovom prilikom da iskomunicirate i oživite?

Da, veoma mi je važan odnos prema publici. Publika je, kao što sam mnogo puta do sada rekla, aktivan činilac predstave. Bez publike predstava je siroče, uzaludni ljubavni trud, da citiram Šekspira. Iskustvo sa ovom predstavom je dobro, gledalište je prati s nekom, nama dragocjenom, pažnjom.

Knjiga je opisana kao biografska drama o sudbini i poeziji Milice Stojadinović Srpkinje, pjesnikinje iz doba srpskog romantizma, koja je prvo slavljena i hvaljena, da bi potom bila zaboravljena i odbačena, postala prosjakinja. Usudiću se da kažem da ima sličnih primjera oko nas... Zbog čega nam je “Poetesa” važna danas i kakva je ona kao junakinja?

Ne bih rekla da je “Poetesa” baš biografska drama u punom značenju žanra. Služila sam se njenom biografijom, zapravo odlično istraženim materijalom koji je u nekoliko knjiga objavila književnica i književna istoričarka Radmila Gikić Petrović, ali ja sam taj materijal upotrijebila kao temelj dramske radnje, koja se ne icrpljuje u dokazima istinitosti, nego poziva na razmišljanje dubinom i okolnostima tragizma. Da, nisu nam nažalost ni danas strani primjeri previđanja pravih vrijednosti, u nepravednoj utakmici sa šarenilom drečave pomodne nametljivosti ispraznih novotarija. O tome sam, nadam se, otvorila razgovor sa ovim našim nervoznim i izluđenim vremenom...

U knjizi se pojavljuju i druge poznate istorijske ličnosti iz kulturnog i društvenog života epohe, a sa kojima ona dolazi u kontakt. Koje su njihove uloge u Miličinom životu, u ovoj drami, ali i u službi književnosti i pozorišta?

Da, u drami su njeni savremenici iz književnih krugova u kojima se ona kretala od Beograda, preko Novog Sada do Beča. Dramski sukob je zasnovan na tom čudnom odnosu kulturne sredine, odnosno kulturnih prvaka njenog vremena prema njoj. Ispostavilo se da su se oni prema njoj ponašali kao prema karanfilu u reveru, kao prema ukrasu u društvu, mnogo više nego kao prema pjesnikinji, stvarateljki, stihotvorki... Nisu očigledno bili spremni na taj izuzetak, mislim na žensku pojavu među pjesnicima.

Djeluje da se najlagodnije osjećate kada režirate sopstvenu dramu, vlastito djelo, ispravite me ako griješim. Šta Vas ponajviše podstiče na stvaranje i kreaciju i koliko su pozorište i književnost važni danas, autorima ili publici?

Da, nastojim da sama režiram praizvedbe svojih drama. Ipak, smatram da najbolje poznajem pravce radnje i ideje koje treba komunicirati sa publikom. Praizvedba je jedna vrsta veoma važne probe i potvrde za učinak i opstanak dramskog djela. Poslije drugi reditelji mogu da je iščitavaju na svoj način...

Posljednji put ste u Podgorici radili na “Kozocidu” u Gradskom pozorištu, sada je najavljena i predstava “Natpop Kojović”...

Da, da, upravo sam zbog tog posla ovdje. Zbog mog novog komada “Natpop Kojović” koji postavljam u koprodukciji Gradskog pozorišta Podgorica i festivala Budva Grad teatar, sa nekoliko gostujućih glumaca među kojima su Nebojša Dugalić i Mišo Obradović... Premijeru pripremamo za februar naredne godine. Brzo će to...

Publika (Vas) željno iščekuje! Sigurna sam da se i Vi radujete...

Jeste, to je za mene zaista divna vijest. Radujem se ponovnoj saradnji sa Gradskim pozorištem, divni su to glumci, dobra je radna atmosfera. A saradnja sa Budva Grad teatrom, šta da vam kažem... Osjećam se kao da se vraćam kući kad pomislim na ovu novu predstavu. Za taj odlični Festival sam se odavno ugradila svim srcem...

Političke promjene govore o zrelosti jednog društva

Naš prošli razgovor vodio se u karakterističnom društveno-političkom trenutku u Crnoj Gori. Od tada se ponešto značajno i promijenilo kod nas. Kako Vi gledate na sadašnju situaciju na tom polju politike i društvenih okolnosti u Crnoj Gori, a s obzirom na to da ste svojevremeno pozdravili smjenu Demokratske partije socijalista (DPS)?

Političke promjene su neophodne, one govore o zrelosti jednog društva. Zato sam uvijek za promjene, Nije, naravno, garantovano da je svaka promjena sama po sebi promjena nabolje. Međutim, ako je promjena prava, odnosno ako je rezultat sumiranog uskustva i planiranih pretpostavki, šanse su otvorene. To su klasični Grci formulisali izrekom: Hic uc Rodus, hic salta. Što znači: evo ti šansa, široko ti polje, ali, vodi računa, jer mogućnost promjene je permanentna...

Kako, prema Vašem mišljenju promjene djeluju/utiču na građane? Da li se građanin onda budi i stiče potvrdu o važnosti sopstvenog učešća u određenim procesima?

Iskustvo govori da je stagniranje opasno, čak i u besprekornim političkim uslovima, a znamo da je to utopijska pretpostavka. Opasno je zato što zatupljuje i uzalud troši društvenu energiju. I u promjenama je najvažnije da društvena energija ne preraste u pobjednički ponos i ne krene putem isprobavanja sopstvene sile, na način ne mnogo različit od prethodnika. Mi, građani, treba da čuvamo svoja prava, najviše od samih sebe, od ambicija da sami budemo besprekoran model svemu... Šaljivci kažu: Englezi se uče na Kembridžu, a mi na greškama...

Zabava guši umjetnost bukom, politika bijesom, a svakidašnji život oskudicom. Tako i ovdje i tu preko puta gdje živim i manje više svuda. No, eto, mi smo, valjda, već stekli neki imunitet na nedaće, čak u tome i našli razloga za opstanak i otpor...

Tržni centar kao tvrđava globalizma, ujedno je i sistem toplih leja kiča. Tržni centar čini sve da se kič lako rasprostire i u tome uspijeva. Kič je lagan u svakom pogledu, uz to se bazira na obilju posjedovanih dobara, a obilje u svemu je ideal kič-čovjeka. Današnji moderni kič čovjek nije zadovoljan ni dobrim, ni dovoljnim, treba da je svega premnogo i da je sve predobro...

( Jelena Kontić )