Dragoslav Žički

U kasno popodne se nebo iznad Ibra počelo razvedravati. Dok prelazimo most, iz kola se vidi rumeni sunčev trag na vodi. Neće nam trebati ni dvadesetak minuta vožnje od Kraljeva. Ulazimo u selo Žiča, skrećemo desno, prateći znak. Pred manastirom ima mjesta za automobile.

Penjemo se stepenicama - manastirske kapije su na uzvišenju. Pada mi na pamet sve to vrijeme koje dijeli ovaj trenutak od 1219. kada je prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani baš ovo mjesto izabrao da se na njemu krunišu njegovi potomci Nemanjići. “Stepenice do neba”, pomislim i kao da začujem Plantov bolećiv glas koji me bodri usponom.

Ulazimo kroz prvu kapiju i ne mogu da se otmem osjećaju da sam prvi put tu - mada znam da nisam. Mogla je biti 2008. kada sam prvi put bio ovdje. Ni u to više nisam siguran. Ali se sjećam sočnocrveno omalterisanih crkvenih zidova. Sada je sve od kamena, manastir se renovira. Ali to je približilo ovo zdanje mnogim drugim sakralnim građevinama iz mediteranskog kruga kojima malter i kreč i ne trebaju - tesani kamen je najljepši građevinski materijal. Raški stil je i ovdje rođen.

Razgovaram sa Vlatkom Martinovskim, drugarom i književnikom iz Skoplja, o izvjesnoj sličnosti ohridskih crkvenih i manastirskih zdanja sa ovom ljepoticom. Otkako je skinula svoje krvavocrvene halje pokazala je da njena suština dolazi sa juga.

Ljepota nema zemaljsku svrhu

Kod prodavnice svijeća zastanem i duže posmatram ovu crkvu. U ovakvim trenucima pomislim da su bogomolje slične pjesmama. Njih ne grade da bi nešto postigli na ovom svijetu. Hramovi nemaju finansijski smisao, teško ih je podvesti pod kulturu potrošnje i beskonačnog kiča. I zato su dragocjeniji sada nego u trenutku njihovog nastanka. Naročito ako u blizini nema sveštenika, pa postojite samo ti i hram. U takvim trenucima se divim ljudskim sakralnim građevinama jer su napravljene - upravo za takve trenutke, besmislene sa materijalnog stanovišta.

Malo je ljudi. Rijetko ko obilazi manastire nekoliko dana pred kraj godine. Ova pauza mi je dobrodošla da se prisjetim gdje sam sve ove godine bio. Stajao sam iznad Kuršumlije pred crkvom manastira Svetog Nikole. Tu je otac prvog srpskog kralja Stefan Nemanja započeo svoj uspon u prvoj prijestonici i uzidao se u kamen. Jug Bogdanova crkvica nad Prokupljem. Opet kameni rukopis. Kapela na Srpskom vojničkom groblju u Solunu, blistavog martovskog dana. Pred raskošnim sjedištem Eparhije temišvarske Srpske pravoslavne crkve osjetio sam da zgrade pamte i kada ljudi odu. Jednako lijepim mi se učinilo sjedište banatskog episkopa u Vršcu. Ali sjever daje baroknu, kitnjastu verziju svetog. Uvjerio sam se u to kada sam ponovo stao pred Katedralu Svetog Stefana u Beču, kelnsku katedralu, obilazeći crkve u šetnji kroz Regensburg, Pasau, Prag. Na grčkom Hiosu sam vidio džamiju koja je postala muzej, nešto dalje, na grčkoj obali to se desilo crkvama. U Izmiru me šarmirala Konak džamija, koju je poželjela žena moćnog paše, a on joj želju ispunio 1755. Izgleda da sam ove godine ušao više puta u sakralne građevine nego neki vjernici. Zavirio sam i u crkvu Svetog Arhanđela Mihaela u Andrijevici. A sada sam ovdje - u Žiči, da krunišem godinu posjetom manastiru u kojem je krunisano sedam srpskih kraljeva.

Crkva Svetog Spasa

Zapravo je Vaznesenje Hristovo zvanično ime glavne crkve. Ovdje je bilo prvo sjedište autokefalne srpske arhiepiskopije, ali je kraj 13. vijeka donio tatarsku provalu, manastir je popaljen, pa je, kada je opasnost prošla, donijeta odluka da se sjedište premjesti u Peć. Ali su i dalje Nemanjići krunisani u Žiči i ustoličavani episkopi - već je kralj Milutin obnovio manastir.

Ulazim u skoro praznu crkvu. Otkud naša potreba da šapućemo u zvonkim odajama? Dva sloja živopisa, stariji, nastao oko 1220. i mlađi jedan vijek kasnije, vrijeme je dobro načelo. Ali upravo rukopis vremena na likovima koji nas posmatraju sa zidova, daje posebnu dimenziju susretu sa njima.

Ova crkva je zapravo - knjiga. I ja počinjem da sričem u njoj davnašnje vladarske povelje. Poznavaoci razvoja jezika vele da riječ “povelja” potiče od glagola “povelevati” - zapovijedati. To bi dakle bila neka vrsta srednjovjekovnog ukaza. Postoji svečanija vrsta povelje - hrisovulja, koja se na zapadu zvala “zlatna bula”. U dvije žičke povelje Stefan Prvovjenčani je obznanio svijetu svoju pokornost Bogu i svoju vladarsku volju. Papirus i hartija su trošni, zidovi su bolji. U Žiči su na Sjevernom zidu bili ispisani djelovi Povelje: “Ovom presvetom hramu Spasa našega Isusa Hrista, po neizrecivoj milosti njegovoj, koju satvori sa nama, ja Stefan, po Božjoj milosti venčani prvi kralj sve srpske zemlje, Dioklitije i Travunije i Dalmacije i Zahumlja…”

Susret sa sopstvenim imenom

Proučavajući sadržaj ovog dragocjenog dokumenta, koji je izložen i posjetiocima na jednoj tabli prekrivenoj staklom u samoj crkvi, nisu me toliko zaokupile vladarske formule obraćanja, ceremonijalni ton ili naglašena bogobojaznost vladara.

Pažnju su mi privukla imena “Vlaha” koje vladar daruje manastiru. Tada su vlasi - piše se malim slovom kada se odnosi na društveni stalež, a ne na etničku grupu - bili i etnički Vlasi, potomci romanizovanog stanovništva koje se pred Slovenima povuklo u planine, i Srbi i Grci i Albanci koji su živjeli nomadsko-pastirskim životom.

Čitam da je srpski kralj bio velikodušan: “A ovo su vlasi koje smo dali ovoj crkvi - ovo su imena: Grd knez s decom, Radota, Vlkoslav, Tihomir, Stanimir, Vojihna, Dragšan, Njegoslav, Zlina, Miroš, Brajen, Njeguš, Njegota, Sina, Radomir, Dragan, Bratin, Vojilo, Držihna, Pačemil, Batina, Bratmir, Draguš, Tihomir, Brateš, Grdoš, Gostilo, Pop, Pačen, Bun, Stan, Dragoman…” I tako oko 200 imena. Živi ljudi od kojih je ostao samo zapis.

Izgovaram u sebi ta imena ne bih li im vratio život. Imena koja nikada nisam čuo, a zvuče domaće: Desislav, Mužilo, Predilo, Bunilo, Božaja, Crnomuž, Bežan, Skoromir, Tihoslav… Potom zastajem na imenima koje su vjekovi učinili čudnim, čak bizarnim: Poligrad, Brapa, Čuč, Buta, Njeg, Mrgela, Bukor, Čvrnjega, Kupljen, Hodiša, Nerad…

I onda se susretnem sa - samim sobom od prije više od osam vjekova: Dragoslav. Da nije ovog zapisa ne bih znao da je to ime jako staro. Šta li je radio taj Dragoslav? Kako je živio?

U jednom drugom izvoru pročitao sam da je Stefan Nemanjić ovom manastiru poklonio i 200 vlaških porodica sa Prokletija. Kako god, moji su po ocu iz jezgra nemanjićkih zemalja koje su se protezale duž Ibra i Lima. Odavde sam i imenom i prezimenom.

Trpezarija

Monahinja obilazi crkvu i udara nečim u drvenu zdjelu. Znak za večeru? Ili prije za molitvu? Izlazimo iz crkve, na jedini ulaz koji sam mogao uočiti. Crkvu zovu sedmovrata. Po predanju svaki kralj bi ušao na krunisanje kroz vrata posebno napravljena za njega. Kada bi krunisana glava izašla ta vrata bi zazidali. Prilazimo natkrivenom mjestu gdje se pale svijeće za žive i za mrtve. Dok palim jednu od njih pitam se ima li to smisla. Onda se sjetim anegdote kada je austrijski fizičar i nobelovac Volfgang Pauli posjetio danskog fizičara i nobelovca Nilsa Bora u njegovoj kući za odmor. Iznad vrata je bila potkovica koja po vjerovanju donosi sreću. Pauli je začuđeno upitao Bora: “Profesore? Potkovica? Stvarno vjerujete u to?”. Bor je odgovorio: “Naravno da ne vjerujem, gospodine Pauli. Ali su mi rekli da donosi sreću i onima koji u to ne vjeruju”. Tako je i sa mojim svijećama. Iako ne vjerujem da mogu da pomognu mojim živim i mrtvim, ipak ih zapalim. Možda djeluje i kada neko ne vjeruje.

Slijedi obilazak trpezarije. Velika, oslikana prostorija je prazna. Zamišljam monahinje, zvuk molitve, zvuk kašika. I zvuk smijeha, zašto da ne? Kroz vjekove manastir je bio rušen, spaljivan, zapustio bi, pa bi se našli ljudi koji bi ugradili sebe u obnovu. Ni zemljotresi nisu štedjeli ovo mjesto. To me ne čudi. Začudna je ljudska volja da stalno obnavlja zapustjele i srušene hramove.

Bogojavljenska voda

Kada sam dolazio ovamo pomislio sam da je riječ o krstionici. Ali nije. Ova agijazma - posuda za čuvanje osvećene vode na Bogojavljenje - tu je od avgusta 1938. kada je podignuta kao spomen patrijarhu Varnavi. Bogojavljenje je u širim narodnim masama poznato po plivanju za časni krst i po vjerovanju da se u ponoć otvaraju nebesa te se svaka želja ispunjava.

Za mene je ovo česma sa baldahinom, koja ne sakriva svoje istočno porijeklo. Plavi krov usred sumraka. Ovo mjesto ima takvu estetsku i mističnu vibrantnost, da bih najradije tu proveo vrijeme sve dok noć ne baci svoj veo preko njega.

Ali vrijeme je da krenemo. Nismo obišli sve. Ni crkvu Svetog Save koju je između dva svjetska rata projektovao Aleksandar de Roko, ni urezanih stotinu šajkača u zidu, u spomen srpskim vojnicima koji su pali u ratovima za slobodu. Vidjećemo se opet.

Silazimo prema automobilu parkiranom na ivici manastirskog imanja. Decembarski dan se zadnjim rumenim tragovima opraštao od naših očiju. Šta je bila Žiča u decembru? Mjesto na kojem sam pronašao imenjaka u zapisu starom preko osam stotina godina. Mjesto u kojem sam osjetio da agijazma može biti ravna psalmu što slavi život.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )