Praznična priča: „Badnje veče”

Badnji dan je prošao. Došla je vedra zimska noć. Zvijezde su se pojavile. Mjesec se veličanstveno uzdigao na nebu da zasija dobrim ljudima i čitavom svijetu, da se svi zabavljaju koledajući i slaveći Isusa.

(Koledati je naš običaj da se uoči Božića pod prozorom pjevaju pjesme koje se zovu kolede. Domaćin ili domaćica kuće pred čijim se prozorima pjeva bacaju u torbe koledara kobasice ili hljeb, ili bakarni novčić, svako prema svojim mogućnostima. Priča se da je nekad živio neki glupak Koleda koga su smatrali za boga, te otud nastadoše kolede. Ko bi ga znao? Nije to za nas proste ljude da o tome raspravljamo. Prošle godine otac Osip zabranio je u našem selu da se Koleda čak i pominje. Pjeva se često o Hristovom rođenju; na kraju se domaćinu, domaćici, njihovoj djeci i cijeloj familiji poželi dobro zdravlje; prim. N. V. Gogolja)

Mraz je stezao jače nego što je to bilo u jutro, ali je zato bilo tako tiho da se škripanje snijega pod čizmama čulo na pola vrste. Pod prozorima koliba još se nije pojavila nijedna gomila mladića; mjesec je sam krišom zavirivao u njih, kao da poziva dotjerane djevojke da što prije istrče u škriputavi snijeg. U taj mah se iz dimnjaka jedne kuće izvi stub dima i u vidu oblaka krenu preko nebesa, a sa dimom podiže se i vještica na metli.

Ako je u to vrijeme prolazio procjenitelj Soročinski na triju filistarskih konja, u šeširu sa jagnjećom trakom, napravljenom na način ulana, u plavom kaputu od ovčje kože, postavljenim crnim kaputima od astrahana, sa đavolski ispletenim trepavicama, na šta ima običaj da nagovara svog vozača, onda bi je on, zar ne, primijetio, jer nijedna vještica na svijetu ne bi pobjegla od procjene Soročinskog. Pouzdano zna koliko svaka žena ima svinja, a koliko platna u škrinji, i šta će tačno od njene haljine i domaćinstva dobar čovjek položiti u nedjelju u kafani. Ali, procjenitelj Soročinski nije prošao, a šta ga briga za strance, ima on svoju župu.

A u međuvremenu se vještica uzdigla tako visoko da je samo crna mrlja zatreperila iznad. I gdje god se pojavila mrlja, tamo bi zvijezde, jedna za drugom, nestajale na nebu. Za tili čas vještica ih je nakupila pun rukav. Tri ili četiri su i dalje sijale. Odjednom, sa suprotne strane, pojavila se još jedna mrlja, povećala se, počela se rastezati i to više nije bila mrlja. Kratkovidi čovjek, pa makar na nos umjesto naočara stavio točkove komesarovih kola, ne bi razaznao šta je to. Sprijeda potpuno liči na Njemca (kod nas svakog stranca - bio to Francuz, Austrijanac ili Šveđanin - zovu Njemcem; prim. N. V. Gogolja): šiljasta njuška, koja se stalno vrti i miriše sve oko sebe, završava se okruglastim rilom kao u naših svinja; noge su mu toliko tanke da kad bi takve imao jereskovski kmet, polomio bi ih čim bi počeo da igra kazačok (ukrajinski ili ruski brzi narodni ples za parove koji potiče od Kozaka u 16. vijeku). Otpozadi gledano, bio je to pravi gubernijski činovnik u mundiru, jer mu je šiljat i dugačak rep visio kao skutovi sadašnjih mundira. Jedino se po kozjoj bradi ispod njuške, po malim rogovima što su virili na glavi, kao i po tome što je bio crn kao odžačar, moglo zaključiti da to nije ni Njemac, niti činovnik, već jednostavno, đavo kome je preostala još ova noć kad može da skita po bijelome svijetu i dobre ljude navodi na grijeh. Sjutra će, sa prvim zvonima za jutrenje, trčati, ne osvrćući se, s repom među nogama, u svoju jazbinu.

U međuvremenu, đavo se polako šunjao prema mjesecu i već je pružao ruku da ga zgrabi, kad se najednom trže i odskoči kao da se opekao, posisa prste, zaklati nogom i optrča ga s druge strane, pa opet odskoči i trže ruku. Međutim, i pored svih neuspjeha, lukavi đavo se nije hteo okaniti nestašluka. Pritrčavši ponovo, on iznenada zgrabi mjesec objema rukama, praveći grimasu i duvajući, bacajući ga iz jedne ruke u drugu, kao seljak koji golim rukama vadi žar za svoju lulu. Konačno ga je žurno stavio u džep i, kao da se ništa nije dogodilo, potrčao dalje.

U Dikanjki niko nije primijetio kad je đavo ukrao mjesec. Istina, kad je opštinski pisar četvoronoške izlazio iz krčme, vidio je kako mjesec ko zna zašto titra na nebu i svima se u selu kleo bogom da je to cijela istina; seljaci su na to samo odmahivali glavom i čak su mu se podsmijavali.

Ali, koji je bio razlog da se đavo odluči na takvo bezakono djelo? A evo šta: znao je da je bogatog kozaka Čuba pozvao đakon u kuću, gdje će biti: glava; rođak jednog đakona u plavoj frakciji, koji je dolazio iz vladičanske pjevačke sobe, uzeo je najniži bas; kozak Sverbiguz i još neko; gdje će, pored svega, biti varenukha (ukrajinsko nacionalno piće), votka destilovana za šafran i puno jestivih stvari. U međuvremenu će njegova ćerka, ljepotica cijelog sela, ostati kod kuće, a kovač, snažan čovjek i momak, koji je đavo bio odvratniji od propovijedi oca Kondrata, vjerovatno će doći njegovoj ćerki. U slobodno vrijeme kovač se bavio slikarstvom i bio je poznat kao najbolji slikar u cijelom kraju. Stotnik L, koji je tada još bio živ, namjerno ga je pozvao u Poltavu da farba drvenu ogradu kod njegove kuće. Sve činije iz kojih su dikanjski kozaci pili boršč, kovač je oslikao. Kovač je bio bogobojazan čovjek i često je slikao svete slike: a sada još uvijek možete pronaći njegovog jevanđelistu Luku u T. crkvi. Ali trijumf njegove umjetnosti bila je jedna slika, naslikana na zidu crkve u desnom predvorju, na kojoj je prikazao svetog Petra na dan Poslednjeg suda, sa ključevima u rukama, kako ga tjera iz pakla. Zli duh; uplašeni đavo je jurio na sve strane, sluteći njegovu smrt, a prethodno zatvoreni grešnici su ga tukli i tjerali bičevima, balvanima i svim ostalim. U vrijeme kada je slikar radio na ovoj slici i slikao je na velikoj drvenoj dasci, đavo je svim silama pokušavao da ga ometa: nevidljivo je gurao ispod ruke, dizao pepeo iz peći u kovačnici i posipao slika sa njim; ali, uprkos svemu, posao je završen, daska je unesena u crkvu i ugrađena u zid priprate i od tada se đavo zakleo da će se osvetiti kovaču.

Ostala mu je samo jedna noć da tetura po širokom svijetu; ali je čak i te noći tražio nešto čime bi svoj gnjev iskalio na kovaču. I zato je odlučio da ukrade mjesec, u nadi da je stari Čub bio lijen i da se nije lako popeti, ali đakon nije bio tako blizu kolibe: put je išao dalje od sela, pored mlinova, pored groblja, obišao jarugu. Čak i uz noć dugu mjesec dana, varenukha i votka natopljena šafranom mogli su privući Čuba. Ali u takvom mraku teško da bi ga iko mogao skinuti sa peći i pozvati iz kolibe. A kovač, koji je dugo bio u zavadi s njim, nikada se ne bi usudio da ode do kćeri u njegovom prisustvu, uprkos njegovoj snazi.

Ovako, čim je đavo sakrio svoj mjesec u džep, odjednom se u cijelom svijetu tako smračilo da neće svi naći put do kafane, ne samo do činovnika. Vještica, ugledavši se iznenada u tami, povika. Ovdje ju je đavo, uzjahavši kao mali demon, zgrabio za ruku i krenuo da joj šapće na uho isto ono što se obično šapuće svima. Divno uređeno u našem svijetu! Sve što živi u njemu pokušava da oponaša jedno drugo. Ranije je bilo da su u Mirgorodu jedan sudija i gradonačelnik zimi šetali u ovčijim kaputima pokrivenim suknom, a svi sitni činovnici nosili su samo kožuhe bez presvlake. Sada su i porotnik i sudija napravili sebi nove bunde od rešetilovskih jagnjećih koža sa presvlakom od čoje. Kancelarijski činovnik i opštinski pisar kupili preprošle godine plavi šantung po šest grivenika za aršin, a crkvenjak sašio šalvare od nankinga i prsluk od prugaste vunene tkanine. Jednom riječju, svi se pogospodili! Kad li će već jednom ovi ljudi prestati da pate od taštine. Kladim se da će mnogima izgledati čudno što je i đavo pošao tim putem. Ali najviše od svega ljuti čovjeka to što on sebe, zbilja, smatra ljepotanom, a cijela mu je pojava takva da ju je gadno i pogledati. Kako kaže Foma Grigorijevič, gadost je gadost, ali on se i pored toga upušta u ljubavne veze. Postalo je tako mračno na nebu i pod nebom da se više nije moglo vidjeti šta se događa između njega i vještice.

- Pa ti, kume, još nisi bio kod đakona u novoj kući? - rekao je kozak Čub, izlazeći na vrata svoje kolibe i obraćajući se visokom suvonjavom, u kratkom kožuhu i zaraslom u bradu, seljaku, koja je govorila da je već više od sedmice nije dotaklo parče kose, kojim seljaci obično briju bradu u nedostatku brijača. - Tamo će biti dobra pijanka! - nastavi Čub i lice mu se razvuče u osmijeh. - Samo da ne zakasnimo!

Pritom je Čub zategnuo kaiš, koji je čvrsto presreo njegov ovčiji kaput, spustio šešir, stisnuo bič u ruci - strah i trepet dosadnih pasa, ali, podigavši ​​pogled, stao je...

- Kakav je ovo đavo! Pogledaj! Vidi, Panase!

- Šta? - upita kum i podiže glavu.

- Kako šta? Pa nema mjeseca!

- Dođavola! Zbilja ga nema.

- Upravo tako! - izustio je Čub sa malo ljutnje zbog konstantne ravnodušnosti svog kuma. - Tebi kao da mnogo ni ne smeta.

- Šta ja tu mogu?

I morao je baš sada da se umiješa neki đavo - nastavi Čub brišući rukavom brkove - Prokleto pseto, dabogda nikad više ujutru ne mogao popiti čašicu votke! Stvarno, kao da se ruga... Dok smo još bili u sobi, gledao sam kroz prozor: napolju je bila prava divota. Noć potpuno svijetla, snijeg se presijava na mjesečini. Vidi se kao usred dana. Nisam još ni čestito izašao napolje, a ono se ne vidi ni prst pred nosom.

Čub je dugo gunđao i grdio se, a u međuvremenu razmišljao na šta će se odlučiti. Umirao je od ćaskanja o svakojakim glupostima kod đakona, gdje su, bez ikakve sumnje, glava, i gostujući bas, i tar Mikita, koji je svake dvije nedjelje odlazio u Poltavu na aukciju i zbijao takve šale da su svi laici držali svoje stomake, valjali se od smijeha. Čub je već u mislima vidio varenukhu kako stoji na stolu. Sve je to bilo primamljivo, zaista; ali noćna tama ga je podsjetila na onu ljenost koja je tako draga svim Kozacima. Kako bi bilo lijepo ležati sada, podvučenih nogu, na kauču, mirno pušiti lulu i kroz zanosnu pospanost slušati pjesme i koledanje veselih momaka i djevojaka koji se sakupljaju pod prozorima. On bi se, bez sumnje, odlučio za ovo drugo da je bio sam, ali sada obojici nije toliko dosadno i plaše se da idu u tamnu noć, ali ne žele da ispadnu lijeni ili kukavice pred onim drugima. Završivši grdnju, ponovo se obrati svom kumu:

- Dakle, kume, nema mjeseca?

- Nema. Pravo je čudo. Daj da ušmrknem malo burmuta. Dobar ti je burmut, kume! Gdje ga nabavljaš?

- Đavola je dobar! - reče kum zatvarajući izrezbarenu brezovu burmuticu. - Taj ne može natjerati na kijanje ni staru kokošku!

- Sjećam se, - nastavi Čub - jednom mi je pokojni krčmar Zazulja donio duvan iz Nježina. Što je to bio burmut! Prvoklasno! Pa šta da radimo, kume? Napolju je mrak.

- Pa, ​​možda, da ostanemo kod kuće - rekao je kum, hvatajući se za kvaku. Da to kum nije rekao, Čub bi se svakako odlučio da ostane kod kuće, ali sada ga je nešto tjeralo na prkos.

- Ne, kume, hajdemo! Nema smisla da izostanemo, moramo ići!

Čim je to izgovorio, već mu je bilo krivo na samog sebe. Nije mu se sviđalo da tumara po takvoj noći, ali se utješio da je to i sam želio i da je postupio suprotno od onoga što mu je predlagano.

Kum, kao čovjek kome je svejedno da li sjedi kod kuće ili skita, ne pokaza na licu ni najmanjeg znaka ljutnje. Obazre se samo oko sebe, bičem počeša leđa i dva kuma kretoše.

Oksani još nije bilo sedamnaest godina, kao u skoro cijelom svijetu, i van sela i u njemu samo su govorili o njoj. Momci u krdu su izjavili da nikad nije bilo bolje djevojke i da nikada neće biti takve u selu. Oksana je znala i čula sve što se o njoj govori, i bila je hirovita, kao ljepotica. Momci su je jurili u gomilama, ali su je, izgubivši strpljenje, malo-pomalo ostavljali i okretali se drugima koje nisu bile tako razmažene. Jedino je kovač bio tvrdoglav i nije ostavio birokratiju, uprkos tome što s njim nije bilo bolje glumiti nego s drugima.

Nakon očevog odlaska, dugo se dotjerivala i nagovarala pred malim ogledalom u limenom okviru i nije mogla prestati da se divi sebi.

- Šta su ljudi uzeli u glavu da hvale, kao da sam dobra? - Rekla je, kao odsutno, samo da bi o nečemu pričala sama sa sobom. Ljudi lažu, ja uopšte nisam dobra - Ali, lice koje je bljesnulo u ogledalu, svježe, živo u djetinjoj mladosti, sa sjajnim crnim očima i neizrecivo prijatnim osmijehom koji je gorio u duši, odjednom je pokazalo suprotno.

- Jesu li moje crne obrve i moje oči? - Nastavila je ljepotica, ne puštajući ogledalo - Tako dobre da im nema ravnih na svijetu? Šta je tako dobro u tom podignutom nosu? U obrazima? A na usnama? Kao da moje crne pletenice izgledaju dobro? Vau! Uveče mogu djelovati strašno. Kao dugačke zmije, ispreplele su se i motale oko moje glave. Sad vidim da nisam tako dobra! - I, odgurnuvši ogledalo malo dalje od sebe, povika: - Ne, jesam! Ah, kako dobro! Čudo! Kakvu ću radost donijeti onome kome budem žena! Kako će mi se moj muž diviti! Neće se sjetiti sebe. Poljubiće me na smrt.

- Divna djevojka! - Šapnu kovač, koji je tiho ušao. A ona nema čime da se pohvali! Stoji sat vremena, gleda se u ogledalo, i ne gleda dovoljno, a i dalje se naglas hvali!

- Da, momci, da li vam se sviđam? Pogledajte me - Nastavila je lijepa koketa - Kako fino idem naprijed. Imam košulju sašivenu od crvene svile. I kakve trake na glavi! Nikada nećete videti bogatiji galon! Moj otac mi je sve ovo kupio da bi me oženio najbolji momak na svijetu! - Osmjehujući se, okrenula se u drugom pravcu i ugledala kovača...

Vrisnula je i strogo se zaustavila ispred njega.

Kovač spusti ruke.

Teško je reći šta je ispoljavalo tamno lice čudesne djevojke: u njemu se vidjela i strogost, i kroz strogost neka vrsta podsmijeha postiđenog kovača, a jedva primijetna rumena ljutnja tanko joj se razlila po licu; sve je bilo tako pomiješano i bilo je tako neopisivo dobro da je poljubiti je milion puta bilo sve što se u tom trenutku moglo uraditi na najbolji mogući način.

- Zašto ste došli ovamo? - Oksana je počela da govori. - Hoćete da Vas izbace lopatom? Svi ste majstori da dođete do nas. Odmah nanjušite kada očevi nisu kod kuće. Oh, znam ja!

- Biće gotovo, draga moja, posle praznika će biti gotovo. Kad biste samo znali koliko ste se zezali oko njega: dvije noći nije izlazio iz kovačnice; ali nijedan sveštenik neće imati takav sanduk. Stavio je gvožđe na okove kao što nije stavio centurionovu brbljariju kada je otišao na posao u Poltavu. I kako će biti ofarbano! Čak i da cio komšiluk izađe sa vašim malim bijelim nogama, nećete naći tako nešto! Po cijelom terenu će biti razbacano crveno i plavo cvijeće. Goreće kao vatra. Ne ljuti se na mene! Pusti me bar da pričam, bar da te pogledam!

- Ko ti zabranjuje, govori i gledaj!

- Pusti me da sjednem pored tebe! - Rekao je kovač.

- Sjedi - rekla je Oksana, zadržavajući isti osjećaj na usnama i zadovoljnim očima.

- Divno, voljena Oksana, daj da te poljubim! - Rekao je ohrabreni kovač i pritisnuo je k sebi u namjeri da zgrabi poljubac; ali Oksana je okrenula svoje obraze, koji su već bili na neprimijetnoj udaljenosti od kovačevih usana, i odgurnula ga.

- Šta još želiš? Kad ima meda, treba mu kašika! Odlazi, tvoje su ruke tvrđe od gvožđa. Da, mirišeš na dim. Mislim da sam sva umazana čađu.

“Ona me ne voli”, pomislio je kovač u sebi, spustivši glavu - Ona je sve igračke; ali stojim pred njom kao budala i držim oči na njoj. I sve bi stajalo pred njom, i vijek ne bi skidao pogled s nje! Divna devojka! Šta ne bih dao da znam šta joj je na srcu, koga voli! Ali ne, njoj niko ne treba. Ona se divi sebi; muči mene, siromaha; i ne vidim svjetlo iza tuge; i volim je toliko koliko nijedna druga osoba na svijetu nije i nikada neće voljeti.

- Je li istina da je tvoja majka vještica? rekla je Oksana i nasmijala se; a kovač je osjetio da se sve u njemu smeje. Ovaj smijeh kao da je odjednom odjeknuo u njegovom srcu i u njegovim tiho uzdrhtalim venama, a iza svega toga mu je u dušu ušla muka što nije u moći da poljubi lice koje se tako prijatno smijalo.

- Šta me briga za moju majku? Ti si moja majka i otac i sve što je drago na svijetu. Kad bi me kralj pozvao i rekao: “Kovaču Vakula, traži od mene sve što je najbolje u mom kraljevstvu, sve ću ti dati. Narediću ti da napraviš zlatnu kovačnicu, a ti ćeš kovati srebrnim čekićima. “Ne želim”, rekao bih kralju, “ni skupo kamenje, ni kovačnicu zlata, ni cijelo tvoje kraljevstvo. Daj mi bolje moju Oksanu!”

- Vidi, vidi! Samo moj otac nije greška. Vidjećeš kad se ne oženi tvojom majkom - Rekla je Oksana sa lukavim osmijehom - Međutim, djevojke ne dolaze... Šta bi to značilo? Krajnje je vrijeme za pjevanje. Dosađujem se.

- Bog s njima, ljepotice moja!

- Bez obzira kako! Sa njima, tačno, momci će doći. Ovdje dolaze muda. Zamišljam šta će reći smiješne priče!

- Pa da li se zabavljaš s njima?

- Da, zabavnije je nego sa tobom. ALI! - Neko je pokucao, tačno, djevojke sa momcima.

“Šta mogu očekivati ​​više? Reče kovač u sebi. “Ona mi se ruga. Ja sam joj drag kao zarđala potkovica. Ali ako je tako, neće doći barem do drugog da mi se smije. Samo da primijetim ko joj se više dopada od mene; Ja ću predavati…”

Kucanje na vratima i glas koji je oštro zvučao na hladnoći: “Otvori!” prekinuo je misli.

“Čekaj, otvoriću”, rekao je kovač i izašao u hodnik sa namjerom da odvoji bok prvom koji je iznervirano naišao.

Mraz se povećao, a na vrhu je postalo toliko hladno da je đavo skakao s kopita na kopito i puhao mu u šaku, želeći nekako da ugrije svoje smrznute ruke. Nije iznenađujuće, međutim, smrznuti se na smrt onome ko se gura od jutra do jutra u paklu, gdje, kao što znate, nije hladno kao što je zimi kod nas, i gdje, stavljajući kapu i stojeći ispred ognjišta, kao da je u stvari kuvar, pekao je grešnike s takvim zadovoljstvom, s kojim žena obično prži kobasicu za Božić.

I sama vještica je osjećala da je hladno, uprkos činjenici da je bila toplo odjevena; i stoga je, podižući ruke uvis, stavila nogu u stranu i, dovodeći se u položaj čovjeka koji leti na klizaljkama, ne pomjerajući ni jedan zglob, spustila se kroz zrak, kao niz ledenu kosinu planine i pravo u cijev.

Đavo ju je pratio istim redom. No, budući da je ova životinja spretnija od bilo kojeg kicoša u čarapama, ne čudi što je na samom ulazu u dimnjak naletio na vrat svojoj gospodarici, i oboje su se našli u prostranoj peći između lonaca.

Putnica je polako odgurnula kapak da vidi da li je njen sin Vakula pozvao goste u kolibu, ali, vidjevši da nema nikoga, isključivši samo torbe koje su ležale na sredini kolibe, izašla je iz šporeta, bacila toplo kućište, oporavila se i niko nije mogao da sazna da je samo prije minut jahala metlu.

Majka kovača Vakule nije imala više od četrdeset godina. Nije bila ni dobra ni loša. Teško je biti dobar u takvim godinama. Međutim, bila je toliko u stanju da očara najsmirenije kozake (koji se, inače, ne miješaju u primjedbe, nisu imali potrebe za ljepotom), da su joj i šef i činovnik Osip Nikiforovič otišli (naravno, ako činovnika nije bilo kod kuće), i kozaka Kornija Čuba, i kozaka Kasjana Sverbiguza. I, svaka joj čast, znala je vješto da se nosi s njima. Nikome od njih nije palo na pamet da ima rivala. Bilo da je pobožni seljak, ili plemić, kako sebe nazivaju kozaci, obučen u kobenjak sa šikarom, išao u crkvu u nedjelju ili, ako je vrijeme bilo loše, u kafanu - kako ne otići u Solohu, ne jesti masti knedle sa kiselim vrhnjem i ne ćaskati u toploj kolibi sa pričljivom i pokornom domaćicom. A vlastelin je namjerno dao veliki zaobilazni put za to, prije nego što je stigao do kafane, i pozvao je da ide putem.

Nikolaj Vasiljevič Gogolj

Priča je nastala u periodu između 1830. i 1832.

( Vijesti online )