Potraga za pjesmom: Tačka proviđenja

Ako ljudska misao prati osjećanja, kako se vjeruje, onda stvaralac (pjesnik) mora uočiti zajedničku tačku u kojoj čami sjeme buduće pjesme. Trenutak proviđenja jeste onaj dodir u kojem se senzualnost vezuje za riječ i uobličava pjesmu.

Linija jeste beskrajna sloboda kretanja u jednom ili drugom pravcu. Prividno! Ne kaže se uzalud da je neko “na liniji”. To je ona misao okupljena oko ideje; u politici, oko nekog interesa (pravca). Tek ravan je krupan korak naprijed, na njemu se može kretati u bilo kojem pravcu. To se, napokon, može nazvati slobodom. Ali i sa ravni se može skrenuti dolje ili gore. Može se propasti ili uznijeti. Čovjek, uglavnom, živi u ravni i ako sklize dolje, kaže se da je propao i njime se niko ne bavi. Bilo se držati ravni kao ostali! Кada se uznese gore, u izvjesnom smislu takođe je “propao”. On živi za vrijednosti višeg reda, ali ga nema u ravni gdje procjene imaju više “glasova” i gdje je misao prosjeka dominantna. Izgubljen, kažu. Izgubljen kao Dostojevski, Gete, Toletoj, Njagoš... jednostavno izgubljen u trci za brašnom.

Biti na liniji, živjeti u ravni jeste prozni univerzum kojim se valja baviti u debelim knjigama u kojima je, u interesu fabule, dobro zalutati, propasti, uzdići se, pasti u grotlo tragedije, možda komedije. Tačka je, međutim, mjesto iz kojeg se ne može pobjeći. Tu nema smislene nade pa iz nje nije moguće izaći osim u pjesmu. Tačka je savršena tjeskoba iz koje nema bjekstva. Bježanje je, međutim, trajan usud, nadmudrivanje sudbine i tačke.

Jedan od elemenata iz kojih je, po predsokratovcima, nastao čovjek jeste voda. Кasnije dokazano - gdje nema vode, nema života. Pa logično je tumačiti kako se voda ponaša u prirodi, kako u čovjekovom organizmu. Ako bi voda u čovjeku stalno ključala, živjeti bi bilo neizdrživo. Neizdrživo za onoga koji nosi takvu vodu, ma i za one oko njega. E pa iskustvo govori da je iskusan čojek onaj koji spozna svoju tačku ključanja te sebe i druge čuva od pregrijavanja. Ne samo od loših posljedica koje se tiču komunikacije, već, prije svega, da čovjek (stvaralac) funkcioniše unutar sebe, naročito u stvaralačkom činu. A, kako čovjek, tako ni razne tvari nemaju iste tačke ključanja. Voda, alkohol, nafta... posebno krv, različito reaguju, različito pokreću tačku vrenja. Svaka tvar koja ima ambiciju da se u vatri pokrene mora osjećati blizinu vrenja i ključanja. Za radnim stolom treba znati kad počinje ona tačka kad duša (recimo da je tečna) počinje isparavati iz dubine. Dakle, vrenje je predvorje ključanja ponekad kažemo - komešanje. Tu nastaje kratak spoj dvije mobilne tvari koje se prepoznaju i tvore riječ. Ono kad u neznanju kažemo - ovo je pisano iz srca. Iz srca koje nadgleda mozak.

Ima u prirodi, u čovjeku posebno, mnogo tačaka u kojima se događaju ključni fenomeni. Ako pokušamo da, uz pomoć lupe, zapalimo vatru, moramo imati tu vještinu da pronađemo optimalan fokus koji progorijeva tvar kojom se bavimo. Sve izvan tog fokusa je izvan vatre, izvan tačke kreativnog dodira. Ako bi htjeli da odredimo ključni glagol umjetničkog čina svakako bi to mogao biti glagol fokusirati. Tražeći fokus, dakle, tražimo trenutak sabirne tačke, tačke oslonca koju odavno već ima mrav. Mrav koji može da podigne teret teži od sebe. Zato je mrav stvaralac (“arhitekta”) koji prinosi građevinske slamčice i tvori podzemne hodnike, mravlje dvorce u kojima carski živi po mravljim zakonima na kojima mu čovjek može pozavidjeti.

Između dvije plećke postoji tačka (ne)dodira koju većina ljudi nikad ne može dotaći. To ponekad bude banalan problem koga mi ovdje pominjemo ne bi li se prisjetili da u mozgu postoji veliki prostor “sive mase” koji nikad ne probudimo (dotaknemo, aktiviramo). Ta sjenka sive mase je dovoljno gusta da, uglavnom, trajno zaklanja mnoge procese intelektualnog zrijevanja. Prosto funkcija egzistencijalnih fenomena ne provocira taj dio mozga kao što to čine potreba za ravnotežom, ukusom, mirisom itd... U poeziji je tačka (ne)dodira problem nad kojim se autor nadnosi kao nad trajnim zadatkom. Savladati tu tačku znači ući u oblast poezije, probiti opnu koja razdvaja suptilnost od profanosti. Svrha poezije bi, po tom osnovu, mogla biti u tome da razvije taj suptilitet i da kroz duže vrijeme (generacije) stvara čovjeka koji se nadnosi nad ostalim živim bićima.

Postoje tačke spajanja i razdvajanja. Npr. često čujemo: “Mit je nepostojeća, izmišljena kategorija.” Ah, možda! Za ateiste ne postoji ni Bog. Ah, možda! Ali ne postoji ni Poezija, naročito ne prije nego se napiše. Ne postoje mnoge stvari koje čovjek domišlja u svojoj nepotpunoj egzistenciji. No pjesnik vjeruje da će te “izmišljotine” ko zna kada uspostaviti novu realnost, usavršiti čovjekove senzore i okolnosti u kojima je dostojno i svrsishodno živjeti. Zato je poezija (simbolično) infrastruktura duhovne budućnosti, ostvarivanje slućenih puteva na kojima će se čovjek, valjda, nekada zateći.

Da, postoje ljudi koji se iz raznih poriva bave različitim poslovima. Neophodno! Poneko kaže da se određenim poslom bavi iz ljubavi. Ne tražeći precizniji izraz, oni svoj odgovor “otaljavaju” riječju “ljubav” znajući da je to pouzdan pojam. A to je ustvari središna tačka oko koje se okupljaju najintezivnija osjećanja. No pretjerano osjećanje izaziva odbrambeni mehanizam kojim pokušavamo da odgonetnemo svoju potrebu da definišemo porijeklo svojih intezivnih osjećanja. Za pjesnika je to početak potrage za Pjesmom. Ona za nas mora biti da postoji, kao što postoji i mit. Tako Pjesnik hoće pa hoće da ostvari to čega nema - Pjesmu.

Napokon, ono zbog čega se bavimo tačkom proviđenja, je trenutak nastanka pjesme, jeste onaj bljesak u kojem “ugledamo” svoju pjesmu i objedinimo je sa tekstom koji je manifestacija rezultata. Ta tačka je varijanta svih tačaka koje smo pominjali ovdje, ali samo ona govori o tome da li ste stvarno tvorac ili ne. To je ono kad zaboravite na sebe i Bog vam ko zna kako i otkud došapne rečenicu.

( Ilija Lakušić )