Dvije fotografije revolucionara: Pogled i smijeh koji se neukrotivi

Ernesto Če Gevara

Slikar crtežom i bojom “lako uhvati stvarnost ili iskaže nečiji karakter”, šaljivo je, pa čak i podrugljivo, govorio veliki argentinski fotograf Fredija Alborte sredinom ‘70-tih godina prošlog vijeka posmatrajući fotografiju kolege Alberta Korde Dijaza. Na toj fotografiji “uhvaćen” je i ovjekovječen veliki latino-američki revolucionar Ernesto Če Gevara. Na legendarnoj fotografiji Če Gevara je “uhvaćen” kako zamišljeno i zabrinuto posmatra (najvjerovatnije) svijet budućnosti i ljude u njemu.

Nekoliko godina kasnije posmatrajući Kordinu fotografiju Čea, Ž.P. Sartr je slikanog nazvao “najpotpunijim ljudskim bićem naše epohe”. Valjda je veliki mislilac želio iskazati da se u Čeovom liku na fotografiji može sabrati i vidjeti burni sukob ideologija u XX vijeku.

Istina je da veliki slikari, vajari pa sve do modernih performera, snagom svoje strasti, talentom, promisli, osjećaju, “vide” i iskazuju svijet iz svoje, čulne ili druge orbite. Oni su aktivni stvaraoci koji u svom umjetničkom zamahu kompresuju vrijeme i prostor ostavljaju svoj originalni estetski otisak zapisa o viđenju realnosti. Normalno, bez obzira što je predmet njihovog posmatranja.

Velikani umjetnosti viđenjem (individualne) realnosti uzdižu ljude na viši i poželjni nivo “spasonostva” kako je negdje spas čovjeka samo u ljepoti vidio Fjodor Mihailovič.

Za razliku od ovih umjetnika, kod velikih fotografa je obratno. Fotografi su pasivni stvaraoci. Polje njihovog djelovanja je znatno suženije, skraćenije i gotovo nimalo inventivno. I upravo u takvom suženom i skraćenom foto-radnom prostoru zna se stvoriti (“uhvatiti”) velika i važna slika realnosti i čovjeka u njoj.

Dakle, foto-predmet - kao realnost trenutka - treba znati vidjeti i “uhvatiti”. Ali i trenutak sreće je važan. Nije rijetkost da iz hiljadu - hiljada “škljocanja” fotoaparatom, ne ostane ni jedna značajna fotografija.

Ali je rijetkost da se u jednoj jedinoj fotografiji “uhvati” istorija i njena realnost. Takav je Čeov kultni lik na fotografiji Alberta Korde. (Če je slučajno upao u foto-kadar, kasnije je objašnjavao i branio se skromni A. Korda.)

Kultna i globalno slavna fotografija Ernesta Če Gevare, prikazuje markantno zgodnog, mačo-razbarušenog, neobrijanog revolucionara razdrljene košulje, bijelog i aristokratskog tena sa beretkom na glavi i crvenom petokrakarom nevješto ušivenom na njoj. Fotografija nosi prodornu misaonost i zastrašujuću hrabrost. Crne oči na fotografiji su ledene, mirne i sigurne u sebe.

Sreća je što fotografija nije koloritna. Dvije boje crna i bijala, daju fotografiji dinamiku i kontrast veći nego da je fotografija u koloru. Kolor bi fotografiju banalizovao.

Po porijeklu aristokrata a po profesiji ljekar, Če sažaljivo - a možda i znatiželjno - posmatra buduće ljude u umišljenoj orbiti “crvene” galaksije. Ali i van “crvene”, komunističke galaksije.

Možda, sa druge strane, ne bismo pogriješili ako oči Ernesta Če Gevare nazovemo “svetionicima” koji upozoravaju na mogući udes modernog čovjeka i dolazećeg doba. Bez obzira da li to doba dolazilo sa ideološkog i političkog Istoka (SSSR) ili Zapada (SAD). Stoga ne čudi da fotografiju podjednako baštine i propagandno koriste svi u svijetu računajući da je fotografija baš njihova.

Bilo jedno ili drugo tačno, u Čeovom liku i njegovom pogledu može se koncentrisati i vidjeti realnost jedne epohe i sumornost vremena u budućnosti.

Pa ipak, Čeov mirni pogled je ideološko-populistički. On je u ravni sa običnim čovjekom koji je odasvud stiješnjen, obespravljen, obezličen i osiromašen modernim dobom i napadnut “ribarima ljudskih duša” (Đ. Šušnjić) sa svih strana. Ne samo sa kubansko-bolivijskim ili latinoameričkim kapitalističkim “ribarima” već “ribarima” cijele Planete.

Sa druge strane tj. strane “receptora” Čeove fotografije, njegov pogled je pogled nade u običnog čovjeka i u “crvenu” ideologiju.

Osjenčenost lika na fotografiji daje duboku i mitsku sadržinu fotografiji. Stoga ne čudi što je fotografija vječiti brend, nada i zastava potlačenih i sirotih ljudi širom planete. Čeove fotografije ima posvuda od šolje za čaj do murala u metrou. O majicama, tetovažama, privjescima i brojnoj mizernoj komercijalizaciji fotografije i da ne pričamo.

***

Ima bezbroj fotografija raznih revolucionara. Ali je Čeova fotografija jedinstvena. Ona živi iznad i izvan istorije i van vremena. Čeov lični, revolucionarni život je daleko ispod legendarnosti fotografije. A legende se pamte i traju, bez obzira kako utiču na realnost ili je mijenjaju.

Zaključili bi iz fotografija da su ideologije društveni “patuljci”. Ali i moćna prevratnička strast i revolucionarna snaga koja se čak i fotografijom vidi, prenosi, opstaje i gradi novu, buduću nadu i realnost.

Ljubo Čupić

Jedna od “naših” legendarnih fotografija - ništa manje dramatična od Čeove - jeste fotografija sa strijeljanja Čedomira-Ljuba Čupića. Njegov leonardovski osmijh je “uhvaćen” par trenutaka prije njegove smrti aprila 1942. godine u Nikšiću. Prkosni “crveni” bundžija, crnogorski nepokornik, nadmenog i aristokratskog držanja i pogleda, zadivio je oficira okupatorke vojske Karla Ravniča. On je fotografisao strijeljanje Ljuba Čupića da bi se zaplašio pobunjeni nikšićki i crnogorski narod.

Za razliku od Čea koji je gledao svijet sa vrha revolucije, Ljubo Čupić je revoluciju gledao odozdo. Da podsjetim, Ljubo Čupić je bio komesar partizanske čete kakvih ima na hiljade. Ljubo je bio zarobljen na Koblenoj glavici 1942. g. sa mladom partizankom Jokom Baletić. (Ona nije ništa manji heroj od Ljuba, ali nije imala “sreću” da je ovjekovječi fotograf.)

Osuda profašista (nikšićkih četnika) je bila brza, ratna - smrt zarobljenicima. Joka Baletić je obješena ispod brda Trebjesa a Ljubo Čupić na rubu nikšićkog groblja.

Njihova držanja na gubilištima su bila herojska i gotovo identična. Kao da je iskoračila iz kakvog primjera čijstva i junaštva Marka Miljanova, Joka je sebi namakla omču na vrat i otisnila se u vječnost. Ljubo se smijao u lice dželatima. Klicao je Partiji, Titu, Staljinu, SSSR-u.

Ljubov osmijeh je “uhvaćen” fotoaparatom.

Za herojsko društvo kao što je bilo crnogorsko, osmijeh u našem slikarstvu nije bio poznat. Gotovo sva crnogorska lica na slikama su napeta, stroga i ozbiljna. Snaga i grč strogosti je svuda. Osmijeha nema. Oči i stisnutost usana su najizražajnije.

Lako je zaključiti da dnevni izazov smrti i dnevno hodanjem ivicom noža u Crnoj Gori ne može izazvati osmijeh. Ljubov lik i fotografija je bila izuzetak. Veličanstven, dakako.

Heroji kakav je bio Ljubo imaju neku vrstu “unutrašnjeg” smijeha. Baš kao što se u Ilijadi ili Gorskom vijencu junaci “grohotno smiju” svojoj sudbini ostavljajući strah i tišinu iza sebe...

Ljubov osmijeh je izazivački, nadmen, visinski, neustrašiv. To je osmijeh poruke i pouke, prkosa i slobodoljubivosti. Kao da se i danas ova fotografija smije svakom ljudskom zlu i napasti.

Interesantno je da je Ljuba Čupića predložio za Narodnog heroja Tito. Na velikoj izložbi iz NOB-a u Beogradu na Kalemegdanu 1952. godine, Titovo političko oko nije moglo a da ne primijeti fotografiju Ljuba Čupića. Zapanjen Ljubovim osmijehom upitao je pratnju o ovom borcu. Niko mu nije znao odgovoriti ko je anonimni borac? To je Titu bio dovoljan povod da “od sjutra” borac mora biti proglašen za Narodnog heroja.

***

Možda su velikani revolucija Če i Ljubo zaista nešto vidjeli iza sebe ili iznad sebe a Korde i Ravnič bili miljenici trenutka i sreće a fotoaparatom sreću zabilježili. Ko će znati?

Istoriju i prave heroji. Možda su u ljudskoj civilizaciji samo rijetki “vidoviti”. A bez takvih nema kretanja. Sve ostalo je privid, “prah i pepo” kako je još u biblijskim i Njegoševim vremenima označen čovjek.

Fotografije dvojice kultnih revolucionara XX vijeka Če Gevare i Ljuba Čupića izražavaju višu ideološku suštinu individualnog i kolektivnog nepokora i zanosa.

Ovim fotografijama “naslikan” je dublji odsjaj srčike civilizacije (Če Gevara) i jednog osobenog društva i njegove realnosti (Ljubo Čupić).

( Veselin Mitko Pavlićević )