"Svjetska istorija filozofije" Karla Jaspersa: S druge strane granice iskustva

Knjiga “Svjetska istorija filozofije” (preveo s njemačkog Božidar Zec) je značajno kako filozofsko tako i književno djelo njemačkog filozofa i psihijatra Karla Jaspersa, koji slovi za jednog od utemeljivača egzistencijalizma, tako da su u ovoj knjizi sadržana mnoga njegova razmišljanja, koja inače karakterišu egzistencijaliste. Zapravo, on je bio predstavnik hrišćanskog egzistencijalizma, tako da je svojim izučavanjem ostvario veliki uticaj na teologiju, psihijatriju i filozofiju.

U ovoj su knjizi razrađena njegova razna tumačenja o čovjeku kao biću, o njegovoj krivici, odgovornosti, životu, smrti… Samim tim u središtu proučavanja Karla Jaspersa, egzistira čovjek. Svakako, ima i onih kritičara koji za Jaspersa kažu da se njegovo izučavanje fiozofije egzistencijalizma bazira velikim dijelom na egsistencijalističkim korijenima Ničea i Kjerkegora, mada ne spore da tema individualne slobode, negdje više, negdje manje, prožima znatan dio njegovog rada.

Počevši sa savremenom naukom i empirizmom Jaspers ukazuje da sve dok ispitujemo realnost mi se suprotstavljamo granicama koje neki empirijski ili naučni metod ne može da prevaziđe. Jaspers je primijetio činjenicu da se čovek ne odnosi prema svijetu prevashodno sa ciljem da ga u cjelosti spozna, možda i zato što je shvatao koliko to čovjeku, kao nedovoljno savršenom biću, nije moguće, već prije svega da se praktično orijentiše u njemu.

U knjizi “Svjetska istorija filozofije” Jasper se velikim dijelom bavi istorijom posmatranom sa aspekta egzistencijalnog pravca filozofije. U tom smislu kaže da sve što se događa na svijetu, mijenja se, da je sve neprekidno talasanje i strujanje, pa zato i sve ima svoj početak i kraj. Da ne postoji stanje beskonačnog trajanja. Da faktički sve ima svoju istoriju. Pa i pored takvog tumačenja, Jaspers je vrlo obazriv kada govori o čovjeku pa kaže da je istorija čovjeka nešto sasvim drugo, nešto što je naspram sveg prirodnog događanja novo.

Pod prirodnim događanjima Jaspers je podrazumijevao nesvjesno zbivanje, nenamjerno, zbog čega kaže da je čovjekovom posmatranju tih događanja dostupno i spolja samo u svojoj pojavi. Po njegovom tumačenju istorija je čovjeku dostupna iznutra samo do izvjesne granice pa je zato možemo razumjevati na razne načine, možemo je prisvajiti kao sopstvenu mogućnost. Jaspers kaže da je u postojanju prirode sve individualizovano. Da u istoriji individualno postaje neponovljivo, jedinstveno, nezamjenljivo. Istorija ima svoj smjer, ne postoji ponavljanje istog. Nijedno živo biće ne zna za svoju smrt, jedino čovjek zna da mora umrijeti.

U ovoj knjizi se takođe kaže da je istorija događanje nečeg što je zaista prolazno i u čemu se ispoljava biće vječnosti. Smisao istorije može da bude samo u cjelini njenog događanja, ali i u svakom posebnom i pojedinačnom.

Istorija filozofije ukazuje na to da je istorija: prolazno pojavljivanje vječnog. Zato autor samatra da je filozofija očiglednost vječne prisutnosti i da se u svakoj filozofiji pokazuje povezanost suprostavljenog, prolaznog i bivstvujućeg.

Istorija realnih sila nije što i istorija misli, književnosti, umjetnosti i filozofije. Najviše se razlikuju po pravom sadržaju. Pravi sadržaj stvarne istorije su razni događaji, politička zbivanja, promjene u društvu, dok se pravi sadržaj istorije umjetnosti i filozofije tiče čovjekove misli, njegovih osjećanja, znanja, samosvijesti, vjerovanja i njegovog pogeda na bivstvovanje. Ovdje ima riječi i o, istina sporadičnim, pokušajima obesmišljavanja ovakvih tumačenja. Naime, govorilo se da je duhovno - istorija sablasti. Da je nestvarni načini postojanja, niz iluzija i snova. Ipak, veći broj proučavaoca ove materije slažu se u tome da je istorija jedna cjelina. Podjele se vrše radi lakšeg razmatranja, odnosno cjelishodnijeg razumijevanja materije.

Po Jaspersu istorija filozofije jeste ispoljavanje bivstvovanja, odnosno - ostvarivanje čovjeka u svom postojanju. Ispoljavanje vlastite suštine. Ona osvjetljava čovjeka kroz unutrašnje djelovanje misli. Istorija filozofije govori o nastajanju čovjeka u njegovom svijetu. Takođe, po ovom autoru, čovjek je stvarnost vlastitog odnosa prema Bogu, a da je njegova istorija niz pojava tog odnosa.

Osnovno pitanje filozofije, što je i temelj egzistencije, jeste pitanje - šta je biće. Jaspers, i ne samo on, smatra da se biće ne može saznati niti kao predmet izvan naše svijesti niti kao predmet unutrašnjeg iskustva - ni kao objekt, ni kao subjekt, već kao nešto što obuhvata i jedno i drugo. Jaspers to naziva transcendencijom, zapravo - onim što je s druge strane granice iskustva, onim što je faktički nesaznatljivo. Pojam transcendencije se može objasniti samo putem šifri i simbola, što prevazilazi saznajnu moć naučnih pojmova. Tako i egzistencija predstavlja pojavljivanje vječnog u vremenu, beskonačnog u konačnom, pa je i ona sama šifra transcendencije.

Pojedinačna egzistencija, tj. konkretni čovjek, uvijek živi u određenoj situaciji koja podrazumijeva i postojanje drugih ljudi. Zbog toga Jaspers smatra da je uzajamna komunikacija, kao borba za uzajamnu ljubav i solidarnost u društvu, izvor individualnosti i humanog života.

Kada je riječ o svijetu, Jaspers izdvaja tri vrste pogleda na svijet:

Prvi tip se odnosi na fizički svijet kao skup svih čulnih svari u prirodi, što je predmet prirodnih nauka.

Drugi tip se odnosi na samoposmatranje čovjeka kao subjekta i obuhvata duhovno - kulturno djelovanje, što je predmet duhovnih nauka.

Treći tip pogleda na svijet uočava rascjep između čovjeka i svijeta i teži da ih obuhvati u jedno. Takvo viđenje svijeta Jaspers naziva metafizikom, odnosno - filozofijom.

Jaspers ne odbacuje nauku već samo ukazuje na njene granice u pogledu razumijevanja egzistencije. Po Jaspersu, suštinu egzistencije izražavaju doživljaji nesigurnosti i konačnosti, koje čovjek upoznaje u graničnim situacijama, kao što su smrt, krivica, borba ili patnja. U takvim situacijama čovjek mora sam da se opredijeli i da sam izabere jednu od protivrječnih mogućnosti.

Čovjek je kroz istoriju razvio različite načine prevazilaženja egzistencijalne nesigurnosti. Na primjer, on potčinjava prirodu, ali ne može da ovlada njome jer ne može da je spozna u potpunosti.

Karl Jaspers rođen je u Oldenburgu 1883. godine. Rano je pokazao interesovanje za filozofiju, međutim, po očevoj želji, poslije mature upisuje pravo. U to vrijeme ljekari su mu otkrili neizlječivo oboljenje pluća i srca, zbog čega će Jaspers čitavog života morati da se kloni svakog fizičkog napora. On ubrzo shvata da ipak nije toliko zainteresovan za pravo i 1902. godine započinje studije medicine. Medicinu je završio 1909. godine i počinje da radi u psihijatriskoj bolnici u Hajdelbergu. Od 1916. godine radi kao vanredni profesor na Katedri za psihologiju u Hajdelbergu, a od 1921. kao redovni profesor na Katedri za filozofiju. Tokom vlasti nacionalsocijalista, Jaspers je bio primoran da napusti svoju nastavničku funkciju zbog toga što mu je žena bila Jevrejka. Od 1943. godine bilo mu je zabranjeno i da objavljuje radove. U poslijeratnom dobu bitno doprinosi obnovi Univerziteta u Hajdelbergu. Godine 1948. prihvata poziv na Katedri za filozofiju u Bazelu, a 1958. dobija Nagradu za mir. Umro je u Bazelu 26. februara 1969. godine.

( Vujica Ognjenović )