Fudbal i umjetnost: Vrijednosti koje mogu da mijenjaju svijet i čine velike stvari

“Sigurno da je ta veza između umjetnosti i fudbala neraskidiva”, počinje razgovor za Vijesti jedan od legendarnih crnogorskih fudbalera Ljubomir Ljubo Radanović, iznoseći prve asocijacije na vezu ovih disciplina...

Sport i kultura prepliću se na svakojake načine u najrazličitijim vidovima i izdanjima, no rijetko se u direktnu vezu dovode fudbal i umjetnost, iako sa različitih društvenih aspekata postoji duboka, nedovoljno istražena, snažna bliskost između ovih romansiranih praksi koje su isprepletane na, mnogima nedokučive i neobjašnjive, ili pak nevidljive, načine.

Neopisiv osjećaj uzbuđenja, ljubavi, radosti, ljepote u posmatranju, a nerijetko i razočaranja, požrtvovanosti, uz konstantan rad, evoluiranje, transformacije i izazove, ali i srčanost i zanesenjačka predanost, karakteristični su i za fudbal i za umjetnost, a tu je i fascinantna primamljivost i elegancija performansa, taktike, stila, kreacije, izvedbe... Nerijetko je sport, odnosno fudbal, bio lajtmotiv za mnoge stvaraoce, dok je isto tako umjetnost prisutna u fudbalu, često kao autentična odrednica nekih imena...

Pored enormne strasti i emocija koje obje sfere izvlače iz pojedinca i zajednice, fudbal kao, takozvana, najvažnija sporedna stvar na svijetu i umjetnost koja oplemenjuje i uzdiže duh svakog bića, nesporna je njihova izgrađena tradicija koja se često oslikava i u kulturi neke zemlje, odolijevanje raznim okolnostima uprkos kojima opstaju, nerijetko i u najtežim vremenima kada predstavljaju snagu i radost, ali tu je i snažna, nerijetko iracionalna, privrženost, kojom ove sfere konstantno osvajaju milijarde ljudi širom svijeta - autora, stvaralaca, igrača, ljubitelja ili poštovalaca...

Koje su to tačke dodira ova dva svijeta, gdje se oni međusobno prepliću i poklapaju ili pak sudaraju, u čemu se sve to ogleda, objašnjavaju sagovornici Vijesti.

Sličnosti i spoj dviju disciplina

Umjetnost i sport u cjelini, konkretno i fudbal, svakako se međusobno inspirišu, ocjenjuje kustoskinja Narodnog muzeja Crne Gore Ana Ivanović.

“Ima mnogo umjetnika koji imaju sport kao jednu od svojih umjetničkih preokupacija, ali ima i sportista/fudbalera koji se bave umjetnošću. Možda ne mogu da govorim o konkretnim teorijama ili pristupima, ali svakako da se mogu povezati na filozofskom, antropološkom i sociološkom nivou”, objašnjava ona.

To potvrđuje i multimedijalni umjetnik Uroš Đurić, koji u svom radu često kombinuje umjetnost i sportsku kulturu, podsećajući na umjetničku vrijednost u sportskim aktivnostima.

“Sličnosti su mnogobrojne. U pitanju su oblasti u kojima se na putu ka punom ostvarenju individua suočava sa trnovitim razvojnim procesom koji uključuje svakodnevnu posvećenost i disciplinu, kreativnost i umijeće, a prije svega bazičnu darovitost kao uslov bez kog se ne može”, kaže Đurić.

Radanović, ipak, tvrdi da mnogo više umjetnika uživa u sportu i fudbalu, nego obrnuto, makar za vrijeme trajanja profesionalne karijere...

Za mladu Alisu Rujović Tudor fudbal i umjetnost, konkretno litografija, predstavljaju životni izbor, zov koji je davno osjetila i ljubav koja traje, ali i odricanje, posvećenost, predanost. Ona je, zato, možda pravi primjer da jedno ne negira drugo, već da je taj spoj moguć i živ i u najinteresantnijim izdanjima.

“Ja često volim da kažem da su lopta i papir moja dva najbolja saveznika u dosadašnjem periodu života. Fudbal i umjetnost su svojim zajedničkim snagama probudili ono najbolje u meni i pripremili me za ovaj svijet, ali mi i pomažu kad zatreba da pobjegnem od svega. Takođe, ove dvije oblasti su me naučile disciplini, a disciplina je ključ, barem mog, uspjeha”, priča Rujović Tudor koja je trenutno fudbalerka na pauzi i akademska grafičarka na doktorskim studijama u Rumuniji.

“Bukvalno sam spojila ove dvije discipline”, dodaje ona i nastavlja:

“Samo što mi je potrebno vrijeme da u praksi ustanovim same principe izrade, koncepte i to kako će se sve odvijati na nekom zavidnom nivou da bih mogla na najbolji način da predstavim publici, a i da bi svaki individualac mogao da uživa istovremeno u fudbalu i umjetnosti”, iskreno govori Rujović Tudor.

Radanović je već na početku konstatovao neraskidivu vezu u ovim sferama, a dalje objašnjava i zašto, ali iz svoje vizure i iskustva nekadašnjeg fudbalera.

“Često se koristi izraz ‘fudbalski umjetnik’, što znači da osim profesionalnih zadataka koje kao igrač ima za klub i reprezentaciju, postoji i nešto više. To su oni igrači koji su tehnički nadareni i koji šarmiraju svojom igrom, oduševljavaju i publiku i širu javnost. To je umjetnost u fudbalu, jer fudbal nije samo tehnika, već i fizička snaga, kreacija i još mnogo toga, a što posjeduju veliki majstori među kojima se ističe i naš Dejan Savićević, ali i mnogi drugi. Vjerovatno ima još mnogo veza između umjetnosti i fudbala, ali ja je vidim na terenu”, kaže on.

Savićević jeste čuveni “Genije”, a Rujović Tudor dodaje i još jedan primjer “umjetnika na terenu”...

“Konkretno što se tiče fudbala, ako ga dublje analiziramo i ako smo pažljivi na pokrete igrača, na finoću igranja vidjećemo da elegancija ne izostaje, da je kreativnost itekako prisutna... Uzeću za primjer jednog Ćavija, danas već trenera, a čiji pâs je bio umjetnost. Sad dolaze neke nove generacije, novi stil, mnogo atraktivniji, sa mnogo ljepote u fudbalu. Još jedna sličnost i karakterističnost jeste i da ne može svako imati tu vrstu kreativnosti čak iako upornim radom može igrati fudbal na nekim velikom nivou, a isto tako je i s umjetnošću”, naglašava ona.

Svako dalje nabrajanje bilo bi nezahvalno, jer kako spomenuti sva velika imena, dočarati magiju, nivo i klasu kojom opijaju nekadašnji, ali i brojni današnji fudbaleri, ali i umjetnici koji odišu ljepotom svoje prakse i sportskim duhom...

I nesumnjivo, ogromna pasija leži u fudbalu, ali i u zanesenjaštvu umjetnika, uz tehniku, talenat, trud i stil...

Emancipacija i refleksija društvenih tokova

Kustoskinja Ivanović dalje podsjeća i na druge nivoe i sfere u kojima se dodiruju i prepliću fudbal i umjetnost...

“Najprije po pitanju emancipatorske uloge koju obje discipline imaju, ali i po pitanju kontekstualizacije društvenih pojava, jer čini mi se da se nigdje kao kroz fudbal ne vide određena prelamanja i društvena gibanja u novijoj istoriji, i nijedna disciplina kao umjetnost ne služi više u korist skretanja pažnje na njih baveći se njima i pokušavajući da te procese razumije. S druge stane, njihove tačke dodira su i u formalnom smislu po pitanju percepcije i organizovanja prostora, kompozicije, svakako u određenom smislu i na estetskom nivou”, tvrdi Ivanović.

Pored tog sociološkog, ali i emancipatorakog momenta, Rujović Tudor za Vijesti govori i o onom pojedinačnom, unutrašnjem, iskustvenom... Smatra da svaki sport u sebi sadrži umjetnost, umjetnički izražaj i različite druge kriterijume po kojima se preklapa sa stvaralačkom praksom, dok i umjetnost ište mnogo sportskih karakteristika...

“Sličnosti je tu mnogo, ali su ljepota pokreta i imaginacija, po mom mišljenju, najupečatljivije dodirne tačke ove dvije, samo naizgled različite discipline. Ljubav, emocije, nekad i frustracija, neizvjesnost..., u jednakoj mjeri su prisutne kako na terenu, tako i dok radim na grafičkoj presi. Nekada, koliko god se ti trudiš, može da se desi da baš ništa ne ide i koliko kod misliš da znaš, uvijek ima(š) prostora za nešto više, a što je najvažnije i što se tiče obje oblasti - nikad ne znaš finalni rezultat sve do završetka utakmice ili sve dok i posljednji milimetar matrice ne prođe kroz grafički valjak”, opisuje Rujović Tudor.

Đurić, koji je renomirani likovni umjetnik, istoričar umjetnosti, a kojeg javnost prepoznaje i kao glumca iz kultnog filma “Mi nismo anđeli”, opisuje kako su se u njegovom životu isprepleli fudbal i umjetnost, da li su zasebna polja u njegovom životu i koje su tačke presjeka ...

“U mom slučaju je priča nešto kompleksnija. Bio sam, kao i većina mladića moje generacije, zadojen fudbalom od malih nogu. Donekle je to i porodična tradicija, moj djed je prije Prvog svjetskog rata igrao za Ferencvaroš. Fudbal mi je devedesetih pod embargom pomagao da razumijem novonastale odnose i procese u svijetu. On u velikoj mjeri vrlo precizno reflektuje tokove u društvu, podjednako lokalno i globalno. Bio je izvanredno oruđe za konceptualne manevre u mojoj umjetničkoj praksi i u velikoj mjeri doprinio internacionalizaciji moje karijere, postavši integralni dio sveukupnog autorskog opusa”, objašnjava Đurić.

Ivanović podsjeća i da su sport i umjetnost “jednako integralni činioci kulture”.

“Ranije su uvijek isticani umjetnost, sport i kultura pri naglašavanju potrebe za stvaranjem obrazovanog, zdravog i odgovornog društva. A dodala bih i solidarnog, jer se upravo kroz ove oblasti zajedništvo i osjećaj kolektiviteta najbolje čitaju”, priča ona.

Ivanović dalje izdvaja kreativni proces kao ključan za obje oblasti.

“Svakako da umjetnost i sport dijele određene odnose i pristupe, povezuju ih disciplina, odricanje, posvećenost... U fudbalu imamo taktike i strategije s jasnim ciljem, a to je, kolokvijalno rečeno, da dovedete svoj tim do pobjede. Međutim, fudbal je mnogo više od toga, jer bez obzira na svo planiranje imamo i momenat koji je izvan i iza toga, a to je sinergija kreativnosti, procjene i odvažnosti da donesete pravu odluku u pravom trenutku. U umjetnosti kreativni proces je uporište, bez njega nema ni stvaranja, a svakako da određene umjetničke strategije kroz istoriju imaju svoje učinke koje su doprinijele mijenjanju svijesti, proizvođenju znanja i time kvalitetnijeg života. Performativnost umjetnosti i sporta/fudbala kao značajnih faktora u artikulisanju i usmjeravanju energije ka mijenjanju određenih poredaka i mehanizama čini proaktivni aspekt ove dvije oblasti”, poručuje Ivanović i zaključuje:

“Njihova moć je neizmjerna”.

Pravi san velikih prijatelja

Kustoskinja Narodnog muzeja bila je angažovana na izložbi koja je tokom jeseni privukla veliku pažnjnu posjetilaca iz svih oblasti, a Crnogorsku galeriju umjetnosti “Miodrag Dado Đurić” izdvojila i na regionalnoj sceni. Jedinstven dokumentarni, arhivski, umjetnički, izuzetno savremen i dinamičan projekat krenuo je sa Cetinja, kako i dolikuje. U pitanju je izložba “Pravi san velikih prijatelja - fudbal u Crnoj Gori” koja je na posebno zanimljiv način u Crnoj Gori otvorila temu bliskosti fudbala i umjetnosti...

“Izložba ‘Pravi san velikih prijatelja - fudbal u Crnoj Gori’ bila je pravi, da kažemo, pionirski poduhvat, budući da na našim prostorima nije bilo izložbe tog tipa. Ona je koncipirana kao arhivski, istorijski, dokumentarni i umjetnički projekat koji je pružio pregled i tokove razvoja fudbala od same pojave ovog sporta u Crnoj Gori do danas, kroz različite problemske cjeline, a u odnosu na preovladavajući pogled na svijet, istorijski, društveni i kulturni kontekst kroz vrijeme”, kaže Ivanović.

Kustos izložbe bio je i Slobodan Vušurović, a postavka je bila otvorena tokom jesenjih mjeseci.

Ona otkriva i oko čega su gradili priču i kako je i kada sve (zapravo) počelo, te koliko je sama izložba pokazatelj da pasije kao što su umjetnost i fudbal i te kako idu zajedno, međusobno se inspirišu i nadopunjuju.

“San i prijateljstvo su nam se nametnuli kako centralni motivi oko kojih su se razvijale nevjerovatne priče ovdašnjeg fudbala kroz zaista impresivan hod od 110 godina. Krenuli smo od zanimljive činjenice da je u osnivanju najstarijeg fudbalskog kluba u Crnoj Gori ‘Lovćen’ učestvovao naš čuveni umjetnik Milo Milunović, zajedno sa svojim bratom Lukom, koji su donijeli ideju o fudbalu na Cetinje. Po Milunovićevom nacrtu, obućar Mijat Bastać napravio je prvu loptu od kože i svinjske bešike, i oni su zajedno sa nekolicinom tadašnjih momaka 1913. godine organizovali prvi klub. I u ostale gradove u Crnoj Gori fudbal je došao preko učenika i studenata, zanatlija koji su se školovali ili obučavali u inostranstvu, i vrlo brzo je u međuratnom periodu uzeo zamah i postao jedan od najpopularnijih sportova”, objašnjava Ivanović.

Bogata i raznovrsna postavka realizovana je u partnerstvu sa Fudbalskim savezom Crne Gore i Prijestonicom Cetinje, prikazujući nevjerovatne priče, veliki broj protagonista koji su dijelili radost i tugu, san i veoma često surovu javu, kako na igralištu tako i van njega, često u ekstremno promjenljivim društvenim i političkim uslovima...

“Posebnu draž izložbe činili su zaista vrijedni predmeti, fudbalske memorabilije, fotografije, umjetnička dela, koji su prvi put izloženi javnosti i publika je fenomenalno reagovala. Čak nije bilo potrebno da budete ljubitelj fudbala da biste je posjetili, jer je izložba pružila prožimanje istorije, kulture, umjetnosti i sporta na jednom mjestu”, sumira kustoskinja.

Iako u svijetu odavno još postoje muzeji posvećeni fudbalu, klubovima, pa i pojedinačnim igračima, djeluje da se tek sada u Crnoj Gori otvorilo pitanje realizacije nečeg sličnog i kod nas. Crnogorski fudbal to zaslužuje, smatra Radanović.

“Zaista bih pohvalio organizatore te izložbe, jer je ovo prvi put da ja znam da se u takvoj razmjeri ova tema pokrenula i obradila u Crnoj Gori. Mnogi ljudi su dolazili donekle oprezno na izložbu i kad bi je vidjeli bili bi oduševljeni. Zato mislim da Crna Gora zaista zaslužuje da ima tako nešto i u stalnoj ponudi. Treba znati ko je sve potekao iz Crne Gore i dokle je došao, koliko je toga doprinio, a imamo velika imena koja su poznata ne samo u našim, nego i u svjetskim okvirima. Oni i naša istorija fudbala to zaslužuju”, poručuje nekadašnji fudbaler čije je prezime zapisano u analima jugoslovenskog fudbala kada je golom protiv Bugarske u posljednjim sekundama meča obezbijedio plasman reprezentaciji na Evropsko prvenstvo 1984. u Francuskoj. Sportski komentator tog meča Mladen Delić, dodatno je zaslužan za to svojim originalnim prenosom i riječima: “Pa ljudi, šta je ovo?! Šta je ovo?! Radanović, Radanović, Radanović, Radanović... Pa je li to moguće, ljudi moji, kakva sreća?!”, a sve nakon njegovog pogotka...

Ivanović je takođe potvrdila da je izložba, prvenstveno ukazala na činjenicu da fudbal u Crnoj Gori ima izuzetnu tradiciju, da je mnogo izvanrednih i individualnih i kolektivnih postignuća, mnogo ljudi koji su zadužili jugoslovenski i crnogorski sport, ali i na međunarodnom nivou, što je svakako vrijedno pažnje i nešto što treba čuvati od zaborava. Pored toga, tu su i drugi kvaliteti dostojni ulaska u galeriju ili muzej što nije rijedak slučaj u svijetu...

“Takođe je ukazala na to da vrijednosti koje ne samo fudbal, već svaki sport gaji, kao što su sportska čast, istrajnost, predanost, solidarnost mogu da mijenjaju svijet i čine velike stvari. Nekako, ukazala se potpuno nova i drugačija slika koja je bila nevidljiva ili malo poznata široj javnosti, a to je da je fudbal kroz istoriju imao značajnu ulogu u društveno-političkom kontekstu, opstajao u prilično izazovnim istorijskim trenucima i dao veliki doprinos u borbi za oslobođenje”, ističe Ivanović.

Ona podsjeća i na brojne fakte...

“S druge strane, mislim da je nevjerovatna činjenica da je reprezentacija Jugoslavije igrala četiri uzastopna finala na Olimpijskim igrama od 1948, da bi 1960. osvojila zlatnu medalju u Rimu, a potom i bronzanu 1984. sa Ljubom Radanovićem kao kapitenom na čelu. Ima toga još mnogo”, nabraja Ivanović.

Radanović kaže da je upravo zbog svega toga, organizovani program bio velika stvar i za fudbalsku i umjetničku, ali i sveukupnu društvenu scenu u Crnoj Gori, ne samo u 2023. godini. Nada se i da to neće biti izolovan slučaj...

“Organizacija zaista za svaku pohvalu, veliki su napor uložili i bilo je potrebno puno posla. Nadam se i da će to prerasti u neku češću praksu, manifestaciju, da će se sve više nadograđivati, ali i da će sve više ljudi biti svjesni svega što je urađeno i postignuto kroz istoriju, koji su individualni, finansijski, pravni i svakakvi drugi napori uloženi da bi sve to egzistiralo”, poručuje on.

Životna ukrštanja fudbala i umjetnosti

Ljubo Radanović ističe da mnogi umjetnici vole da gledaju fudbal, strastveni su uživaoci, dok je fudbalera koji praktikuju i vole umjetnost manje. Za Crnu Goru nesvakidašnji, ali u svijeti ne i rijetki, primjeri su fudbalera koji posvete svoj život umjetnosti. Jedan takav je i Nikšićanin Vukan Perović koji je nakon zavidne svjetske klupske i reprezentacijske karijere fudbalera “prešao” u galeriste... O tome je razgovarao sa novinarkom Sonjom Vujadinović, a objavljeno je u Novinama Nikšića u septembru 2022.

“Zahvaljujući fudbalu upoznao sam bardove iz svijeta umjetnosti kakav je na primjer bio Frenk Sinatra, Hoze Kareras ili tenor Plasido Domingo. Sa njim sam igrao fudbal… Ili, na primjer, uspio sam svojoj djeci, Milošu i Tini Kosari da zahvaljujući fudbalu omogućim školovanje na prestižnim svjetskim univerzitetima. Kada sve sumiram mogu da kažem - radio sam posao koji volim a koji je dobro plaćen. Fudbal mi je pružio mogućnosti o kojima sam mogao samo da sanjam. Nikada ne bih uspio da obiđem najveće svjetske muzeje i galerije, da uđem u jedan svijet koji bi za mene ostao vječita tajna da nije bilo fudbala. To je svijet umjetnosti. U nastavku moje priče su galerije. Otvorio sam galerije u Atini i Beču. Tamo me znaju kao ljubitelja slikarstva. Ta strana moje ličnosti ovdje je nepoznata”, rekao je Perović tom prilikom.

Nezaobilazno je spomenuti i Boža Koprivicu, dramaturga i pisca, fudbalera, ali i strastvenog ljubitelja igre nogama i loptom, a koju ne izostavlja u svojim pripovijedanjima...

To sve potkrepljuje konstataciju Rujović Tudor da postoje ljudi, a onda i nacije, kojima je fudbal - život, pitanje kulture...

“Fudbal itekako prestavlja kulturu jedne zemlje. U zemljama kao što su Argentina ili Brazil fudbal možemo poistovjetiti kulturom, to je nešto što ih predstavlja. To je njihov način izražavanja, a ja ću dozvoliti samoj sebi i da kažem da je to njihova umjetnost”, priča ona koja je i sama izabrala zanimljiv spoj.

“Što se tiče izbora, kako sporta tako i umjetničkih studija, ne znam da li sam ja bila ta koja je birala ili su mene ove dvije discipline nekako pronašle u periodu kada sam ja pokušavala da pronađem sebe. Što se tiče fudbala, sve je to na početku bila samo igra, a nakon toga je prešlo u profesionalno igranje, a tako se desilo i sa umjetnošću... Od malih nogu sam sa sobom imala blok i par drvenih bojica, što je takođe bila igra do određenog momenta, kada je baš umjetnost bila ta koja me je pustila da svoje misli i snove sanjam počevši na papiru, a nakon toga i pretvorivši ih u djela”, komentariše ona i dodaje da je umjetnost za nju neizbježna svakodnevnica, kao i fudbal.

Splet složenih procesa podsticaj za akademska istraživanja

Pored izložbene postavke “Pravi san velikih prijatelja” pratili su i drugi programi i aktivnosti. Tom prilikom je i Uroš Đurić posjetio Crnu Goru kada je, pored ostalog, u Nikšiću govorio na temu “Ukrštanja savremene umjetnosti i fudbala”, a gdje je sa njim predavač bio i prof. Džon Blekvud.

Jedan od Đurićević najuspješnijih uumjetničkih ciklusa, a koji i dalje traje, jeste “Populistički projekat” nastao krajem devedesetih. Obogaćen je tokom boravka u Crnoj Gori kada je nastao novi rad sa FK Lovćenom, najstarijim fudbalskim klubom u državi.

“Često su se i njegovi autoportreti dalje pojavljivali kroz različite segmente projekta, predstavljajući ga kao igrača vodećih evropskih fudbalskih klubova”, navedeno je u opštem opisu projekta.

Kustoskinja Ivanović naglašava da je često prisutna i pogrešna percepcija fudbala kao jedne mašine za proizvodnju novca, jer iza nekog vidljivog dijela koji je nekom dojmljiv, nekom ne, stoji čitav splet vrlo složenih procesa i različitih pristupa i disciplina, o čemu pričaju sagovornici Vijesti. Fudbal je, ističe Ivanović, postao interesantan predmet akademskih istraživanja nekoliko godina unazad, te sve više govorimo o njemu s aspekta nauke.

“Otkad postoji, ovaj sport je imao značajnu društvenu ulogu, što ga čini bitnim dijelom šire priče o izgradnji identiteta, emancipaciji, modernizaciji, formiranju veoma raznolike kulturne mape na globalnom nivou. Ta inspiracija izravno može polaziti i iz tih karakteristika - sposobnosti da svojom aktivnošću doprinosite kvalitetnijem životu. Naravno, ne treba zanemariti i negativne aspekte koji se akumuliraju i lome kroz sport, ali sve je to dio procesa koji je slika širih društvenih i političkih kretanja i uređenosti sistema”, kaže Ivanović...

Đurić za Vijesti otvara i druge pravce za istraživanja koja svjedoče pretapanjima fudbala i umjetnosti...

“Na prvi pogled, već je uočljiva fascinantna vizuelna komponenta fudbala kroz klupska obilježja, grbove i opreme timova i navijačkih grupa. Ako se vratimo u XIX vijek, kada je sve i započeto, očigledno je do koje je mjere fudbal bio nosilac modernizacije društva u odnosu na tadašnje klasne i socijalne odnose, modu, izgled i vizuelni identitet koji je bio pretežno kitnjast. Fudbalski dresovi izgledaju kao najava moderne i preteča apstrakcije, Maljeviča i Mondrijana. Polje na kojem se igra iscrtano je jasno i svedeno, poput njihovih slika. Stadioni su funkcionalni, jednostavnih linija, bez dekorativnih elemenata koji su bili dominantni u tadašnjoj arhitekturi. Mnogi umjetnici su se bavili fudbalom ili slikali utakmice od Andre Lota do Tabakovića, a Milo Milunović s bratom Lukom je faktički i doneo fudbal u Crnu Goru”, komentariše Đurić.

I kako se misli na ovu temu nižu, smjenjuju i teku, ideje i vizije se nagomilavaju, a novi prostori otvaraju, pa tako i za Alisu Rujović Tudor koja je dobila inspiraciju za svoj novi rad...

“Kako teče ovaj naš razgovor tako sve više razmišljam o performansu koji dozvoljava da baš ti kao umjetnik budeš fizički prisutan i da komuniciraš s publikom. Performansu možda možemo dati epitet ‘sporta’, jer u zavisnosti od koncepta samog umjetnika, može zahtijevati fizičku spremnost, izdržljivost… Tako se i u meni, upravo sada, budi jedna ideja za performans usko vezan za borbu na fudbalskom terenu sa borbom u svakodnevnom životu”, nagovještava umjetnica i ostavlja znatiželju.

Kompleksnost i opseg teme samo podstiču i šire radoznalost, ali i poriv za narednim sadržajima koji će pokrenuti ili uspostaviti određene paralele između ovih ili nekih drugih disciplina, a društvu ponuditi zdrav(ij)e teme za razmišljanje. U svemu tome, ostaje želja za nastavkom i ponovnim ili pak novim izdanjima “Pravog sna velikih prijatelja”...

Zajedničkim djelovanjem s vizijom o napretku

U manje razvijenim društvima sport i kultura često ispaštaju usljed lošeg opšteg stanja. Pitanje položaja ovih oblasti u Crnoj Gori je obimno, ali je odgovor uglavnom unaprijed poznat...

“Kao i u mnogo čemu u današnje vrijeme, položaj nije sjajan, što je svakako posljedica širih geopolitičkih i ekonomskih kretanja, jer da biste imali u potpunosti uređene ove oblasti potreban je u potpunosti uređen sistem”, kaže Ana Ivanović.

Rujović Tudor podsjeća da je već duže vremena odsutna iz Crne Gore, ali da pokušava da budem u toku sa dešavanjima, kako na sportskoj tako i na umjetničkoj sceni.

“Priznaću da me je umorilo sve ono što se dešava u Crnoj Gori, iako sam stotinama kilometara daleko. Ne znamo mi da cijenimo ni sport ni umjetnost, tonemo u kolaps… Trebalo bi promijeniti stvari iz korijena što je skoro pa nemoguće, po mom mišljenju... Ne znam da li postoji statistika onih koji se odluče da nastave putem umjetnosti negdje drugo, što nije ni odustajanje ni bježanje, već samo odlazak za nekim boljim sjutra. Tome svakako svjedoči odliv mozgova iz Crne Gore... A o sportistima da ne govorim - sve više je onih koji su primorani da možda u najboljim godinama odustanu od svojih snova”, tvrdi ona.

Ivanović ističe da nije zanemarljiv napor koji ulažu radnici u sportu i kulturi kako bi se taj položaj promijenio.

“I to je ono što je važno - da se ne odustaje. Na primjer, ženski fudbal postaje sve vidljiviji, a iza toga stoje entuzijazam i predan rad ljudi koji, upravo, ne odustaju. Tako je i sa vidljivošću savremene umjetnosti - bez zajedničkog djelovanja malo šta može da se postigne”, poručuje ona.

Radanović dodaje i da se u Crnoj Gori često miješaju profesionalizam i amaterizam, što je jedan od razloga usporavanja progresa.

“Amaterizam je kada vi igrate, trenirate, imate taktike, kontinuitet, ali se bavite nekim drugim poslovima i to je sporedno. Zabavljate se, što ide uspješno, ali nije uporedivo sa profesionalizmom koji znači ozbiljnost u pristupu profesiji. Mi smo to malo pomiješali i nemamo neka osmišljena rješenja, već povlačimo poteze u hodu”, priča on i podsjeća da profesionalnost u svakom sportu, a ponajviše u fudbalu znači pravu “vojnu formaciju i disciplinu”.

“Nema tu mnogo prostora za neke individualne ekskurzije. Vi možete sebe da prikažete na terenu, ali van terena je isti pristup i kriterijum za svakoga”, kaže Radanović.

Ana Ivanović zaključuje da je potrebna dugoročna vizija o progresu.

“Svakako smatram da bi trebalo da postoji više strateškog planiranja, s vizijom na duže staze, da sport i umjetnost budu prepoznati kao značajni faktori u razvoju društva i zemlje, čime će se njegovati i graditi njihova vrijednost, sačuvati kolektivno sjećanje i zaista dragocjeno nasljeđe”, poručuje kustoskinja.

Savremene tehnologije, novac i promjene

Vrijeme tehnologije je mač s dvije oštrice, kaže Alisa Rujović Tudor. Tako je za svaku oblast, pa i za dvije o kojima govori...

“Što se tiče fudbala, s jedne strane omogućava mnogo bolje infrastrukture, uslove za rad, dok i samim tim razvoj talenata s druge strane donosi i neke ‘nezdrave’ običaje sa sobom. Obično se kaže da sport na profesionalnom nivou nije zdrav, zato što se u tom slučaju često ne mari na potrebe igrača”, priča fudbalerka...

Slično je i u umjetnosti koja je, pak, pod više štetnih uticaja savremenih tokova.

“Kod umjetnosti vidim sve više lošijih strana u ovom vremenu tehnologije, jer neke tehnike poput litografije ‘izumiru’, ne može jedan pokret olovkom na tabletu zamijeniti jedan pokret krede na kamenu, ne može imati finoću, ne može biti bogat”, ističe ona.

Na pitanje kakva je situacija globalno, te koliko savremene tehnologije ali i novac koji uzimaju primat u svim djelatnostima, utiču na aktivnosti u sektorima fudbala i umjetnosti i da li ih u određenim okvirima i ugrožavaju, kustoskinja Ana Ivanović odgovara:

“Savremene tehnologije i novac u mnogo segmenata doprinose razvoju i unapređenju ovih oblasti, omogućuju globalno širenje i dostupnost u različitim društvima i kulturama, više mogućnosti za istraživanje, razmjenu iskustava i slično. Međutim, ta raznolikost koja se javlja globalnom difuzijom, sve više trpi usljed pretvaranja ovih oblasti samo u tržište i podređivanjem zahtjevima ekonomskog diktata. U toj trci za novcem gubi se taktilnost, da tako kažem, povezanost s onim što igru ili stvaranje čini imanentnim ljudskom postojanju”, objašnjava.

Ipak, Ivanović tvrdi i vjeruje da ih ništa od toga ne može ugroziti u potpunosti.

“Jer je potreba za igrom nešto što je van racionalnog, dio je unutarnje potrebe, i uvijek će biti prisutna, kao i potreba za umjetničkim, kreativnim izrazom. Samo je pitanje na koji način im se pruža sistemska podrška”, konstatuje Ivanović.

Rujović kaže da jednim dijelom prihvata razvoj tehnologije u umjetnosti, ali je istovremeno to i uzelo prevelikog maha “i onda neke mnogo veće vrijednosti budu ostavljene po strani”.

Ljubo Radanović kaže da se promjene u društvu generalno teško prihvataju... Tako je i u fudbalu. Novina je za ranije generacije bila izmjena da golman ne može da hvata rukama loptu koja je ka njegovom prostoru upućena od saigrača (osim ukoliko je to glavom). Druga velika promjena je uvođenje VAR-a, u međuvremenu i broj izmjena i slično...

“To su neke promjene koje su uticale ako ne na stil igre, onda na vremenski tok. Jedno je sigurno, a to je da je stalno i u svim sportovima, bez obzira da li je u njima prisutno malo umjetnosti ili manje, svi hoće brži tempo. A obično kad se radi brzo i pod pritiskom, gubi se na kreativnosti. Tako je i kad se pravi slika, piše knjiga, stvara predstava i tako dalje. Zato treba napraviti balans, jer se sve te promjene ipak dešavaju oko terena...”, priča Radanović i podsjeća:

“A onda, kada izađete na teren pred hiljadama ljudi, tu više nema ni novca, ni reklama, ni menadžera, ni predsjednika, ni mame, tate, nema nikoga. Tu ste sa svojim saigračima, sa protivnikom, tu ste vi ono što jeste i što možete biti”, zaključuje Radanović.

( Jelena Kontić )