Prva violina Bečke filharmonije za "Vijesti": Platforma K+K je spoj nespojivih muzičkih svjetova

Cilj je muzika, kaže za “Vijesti” Kiril Kobančenko (Kirill Kobantschenko), prva violina eminentne Bečke filharmonije, osnivač i violinista neobičnog ansambla Bečka platforma K+K koji otkriva posve novu dimenziju muzike, a pored toga je ljubitelj elektronske muzike kojom se i bavi, pa se nerijetko nađe za DJ pultom.

Sa Platformom K+K prošlog ljeta Kobančenko je posjetio Crnu Goru gdje su bili gosti Međunarodnog festivala KotorArt i nastupali u sklopu prvog izdanja Rubix festivala u Tivtu gdje su izazvali oduševljenje publike.

Ono što K+K sastav čini posebnim jeste harizma, umijeće, ali i autentičan pristup muzici i izvođaštvu. U pitanju je dinamična grupa renomiranih i pasioniranih muzičara koji važe za jedan od najoriginalnijih kamernih ansambala iz Austrije.

“Pod uticajem širokog muzičkog horizonta u rasponu od klasične do džez i elektronske muzike, Kobančenko je 2009. godine oko sebe okupio prijatelje i kolege koji dijele njegovu strast prema muzici i kombinaciji različitih pravaca i žanrova. Ideja o osnivanju ansambla kao platforme izrasla je iz želje da se dosegne što veća umjetnička sloboda, ali i raznovrsnost. K+K simbolizuje kreativno jezgro koje iznenađuje publiku dinamičnom instrumentalima, a novine i inovativnost koju uvode ogledaju se u različitim aranžmanima, ali i saradnji sa istaknutim umjetnicima i solistima”, navodi se u opisu ovog sastava.

Svojim programom nerijetko oživljavaju zapostavljena djela, pretežno iz 20. vijeka, interpretiraju čuvene klasike na novi način i istražujući nove žanrove nerijetko ih kombinujući. Sa albumom “Vienna Calling!”, K+K platforma se zajedno sa svojom publikom upušta u fascinantno putovanje kroz svijet klasične muzike, tanga, džeza i gruva, a sve u izdanju “Dojče gramofona” (2018), koji su predstavili i u Crnoj Gori.

U razgovoru za “Vijesti”, Kobančenko najavljuje novi album “K+K Electronic” koji izlazi ove godine, a gdje kombinuju elektronsku muziku sa tri gudačka instrumenta: violinom, violom i violončelom.

Članovi sastava su, pored Kobančenka koji je ujedno i direktor platforme, violistkinja Aurora Nozomi Cani, violončelista Florijan Egner, kontrabasista Bartoš Siroski, pijanista Kristof Egner, kao i harmonikaš Kristijan Bakanič. K+K predstavlja svojevrstan omaž carskoj i kraljevskoj tradiciji svoje zemlje, a u isto vrijeme referiše i na osnivača, sagovornika “Vijesti”, Kirila Kobančenka.

Kritičari kažu da je uz ovu muzičku postavku, violinista Bečke filharmonije ispunio svoj san: inspirisan mnoštvom tradicija, nijednom od njih nije ograničen, širi postojeće granice svirajući i kombinujući muziku na način koji publika ranije nije čula.

Kobančenko je rođen 1978. u Odesi u Ukrajini u muzičkoj porodici. Njegova majka je pijanistkinja, a otac džez muzičar, što je uticalo na ljubav prema različitim muzičkim pravcima, kao i ranom entuzijazmu za bas, bubnjeve, a onda i violinu koju je počeo da svira sa pet godina kod prof. Aleksandra Pavlova. U Beč je došao 1991. kada je započeo studije na Bečkom konzervatorijumu. Od 2001. je postao prva violina orkestra Bečke državne opere, a od 2004. i član Bečke filharmonije, gdje je danas prva violina.

O svemu detaljnije, Kobančenko govori za “Vijesti”.

Kako je nastala Bečka platforma K+K i šta je u srži ideje Vašeg muzičkog projekta?

Ime i ideja platforme “K+K” nastala je 2009. godine, što je sada već veoma davno. To je dugo bila neka ideja, ideja koja bi mi omogućila da u sopstvenom muzičkom životu imam neko mjesto. To nije kao bilo koji drugi uobičajeni ansambl, to je mjesto za povezivanje različitih stvari, muzički različitih žanrova i ideja, ali i platforma za pronalaženje nekog mjesta za sebe. Takođe, uvijek sam se pitao postoji li mogućnost da sviram mnogo razne muzike, ne u tipičnom sastavu, klavirskom triju ili gudačkom kvartetu, nekom kamernom sastavu i slično, već nešt autentično što bi predstavljalo spoj mnogo različitosti, a što bi uključilo i muziku iz stvarnog života, pop, tehno i slično. Ono što želim je da uključimo mnogo različitih instrumenata, jednako one laičkoj javnosti bliske za muzičke sastave, ali na primjer i muzičare sa harfom, sa trubom, pa čak i pjevačima. Spoj svega toga je zapravo bila moja ideja, sa ciljem da pravimo programe i repertoare namjenski za neko određeno veče, da izvodimo onu muziku koja nije uobičajena u rasporedu kamernih sastava.

Izdvajate se i po programu koji izvodite, a koji kombinuje različite muzičke svjetove.

Ne želimo da sviramo i izvodimo uobičajeni repertoar koji jednom sastavimo i ponavljamo. Tako je, dakle, i naš program uvijek veoma različit, sa namjerom da upravo naj taj način pokaže publici šta sve postoji i šta je sve moguće, kakvi su sve domeni muzike i koliko je toga vani ili u vazduhu, postoji ili nije istraženo. Sva muzika koja nastaje i koja je ikada nastala može se svirati na drugačiji način u odnosu na predviđeni, bilo da je u pitanju kompozicija za simfonijski orkestar, neka pop balada ili nešto slično. To je bila ideja, želja, težnja i to je i danas cilj.

Kako publika reaguje na to što predstavljate?

Mislim da je publika posljednjih godina (zapravo ne mislim, jer sada već znam) željna svega. A kako to znam? Ovo je zapravo jedno posve drugačije stanje sada. Vrijeme nakon korona virusa i svih tih pošasti, učinilo je da ljudi, publika i generalno svaki pojedinac i zajednica vole i traže neku vrstu lijepih ojsećanja za dušu, što muzika i jeste. Zato mislim da je ta vrsta i ta ideja našeg programa koji predstavlja muzičko putovanje između različitih stvari, pravi način da se dotaknu duša i srca ljudi, da ih na neki način obradujemo i u koncertnoj sali da pokušamo da dotaknemo njihova duboka osjećanja, znate. Mislim da ljudi to vole i cijene dodatno nakon žeđi koju je korona proizvela a usljed strogih mjera kakve smo imali, na primjer u Austriji, koje su nam ograničavale i kretanje i nastupe i okupljanja... Nakon svega toga, publika je vidno zahvalna na prilici da uživa u koncertu i svi rado slušaju lijep program koji tokom jednog koncerta donosi raznovrsne muzičke žanrove.

Poznato je da uvijek izvodite nešto novo, neočekivano. Kako kreirate program i da li ga prilagođavate prilici i mjestu?

Možda na neki način uzimamo u obzir regiju i tradiciju, prostor gdje nastupamo, ali prije svega kreiramo program u kojem ćemo uživati, pa s tim u vezi, onaj koji smo izveli u Crnoj Gori prošloga ljeta jedan je od naših omiljenih i predstavlja pravi primjer povezivanja različitih stilova, ali ne na komplikovan način, već jednostavno repertoar koji teče sam od sebe. U klasičnoj muzici ne možete svirati gudače na harmonici ili klaviru, na primjer, a mi sve to spajamo. U svakom slučaju, ne razmišljam previše o programu, iako pomalo razmišljamo o mjestu i zemlji u kojoj sviramo, ali samo kako bismo pokušali da pronađemo i osjetimo ono što je muzički rezultat koji predstavljamo publici. Cilj sam po sebi isključivo jeste dobar zvuk, odlični komadi i lijepa muzika, a to je ono što želim da podijelim sa slušaocima.

Vi ste prva violina Bečke filharmonije, nastupate i u okviru K+K platforme, a pored toga i kao DJ. Kako balansirate sve to i da li možda tek sa svim ovim granama zapravo zadovoljavate svoju izvođačku muzičku potrebu?

Bečka filharmonija je možda najveći muzički projekat ili orkestar na svijetu koji ima dugu tradiciju i bogatu istoriju i nasljeđe. Ja sam u orkestru već 22 godine, tako da sada već i ne mogu dobro da objasnim kako sve to funkcioniše jer je to moj život, to je moj dan. Sviramo i u Bečkoj državnoj operi, tako da imamo nastupe u operi, održavamo simfonijske koncerte, a tu je i ovaj projekat K+K koji je posljednjih godina posebno u usponu. Tek sa time muzika postaje cjelodnevni život i veoma sam srećan što je tako.

Balans, to je veliki izazov! Ja ne umijem da karikiram, već se svemu predajem u potpunosti, mada jeste potrebno balansirati. Kada je u pitanju upravljanje vremenom, moram priznati da je veoma teško. Za mene uglavom nema slobodnih vikenda i uobičajenih praznika. Ipak, ponekad jednostavno morate uzeti slobodno vrijeme da biste se napunili novim idejama, inspiracijom i energijom, pa čak i da biste se dovoljno naspavali... (smijeh)

Nije lako sve to postići, ali se trudim. Moja energija, iako možda zvuči smiješno, dolazi iz ljubavi prema muzici. Postoje umjetnici koji pokušavaju i žele, ali ja ne pokušavam, već radim, uz veliku želju koja crpi energiju iz ljubavi i unutarnje potrebe.

Iako ste verzirani u klasičnu muziku, praktikujete i elektronsku. Za mnoge je to neobična kombinacija, ali šta Vi možete reći o tome?

Odrastao sam u muzičkoj porodici sa roditeljima muzičarima. Moji počeci su vezani za klasičnu muziku, muzičku školu, za violinu i za čitav onaj redosljed koji se prolazi u obrazovanju i tokom sazrijevanja. Takođe, možda je i za ovu platformu interesantno istaći upravo to da radim kao DJ, što znači da sam i u praksi povezan sa različitim vrstama muzike. Ja sam apsolutni zaljubljen u muziku, u najrazličitije žanrove i muzičke pojave i mogu slobodno da kažem da sam veoma otvoren prema svim muzičkim stilovima i pravcima.

U muzici se danas sve više praktikuje i korišćenje raznih alatki i vještačke inteligencije, a što je često u suprotnosti sa izvornom muzičkom kreacijom. Kako vidite sve te faktore u muzici danas?

Moram priznati da se ja još nisam dotakao ideje vještačke inteligencije, posebno ukoliko govorimo o klasičnoj muzici. Ipak, ako malo temeljnije razmislimo i ako za primjer uzmete vrijeme Mocarta ili Vivaldija, koje je bilo zaista davno, mislim da su i oni tada imali neke prilično pionirske ideje koje su ljudi gledali kao nove i za muziku i za društvo. Hoću da kažem da je prilično zanimljivo, ali i veoma emotivno isprobavati nove stvari. Ne treba se samo držati starih stvari, tipa slušanja i sviranja stare muzike. Naravno, klasici su vječni, bez obzira kada su nastali, ali najveća djela klasične muzike su uglavnom nastalo mnogo davno. No, bez obzira na to lijepo je i interesantno pronalaziti nove načine za njihovo izvođenje i praktikovanje. U tome leži energija i to je ono što volim, ali i što mi je zanimljivo.

S obzirom na to, praktikujete li možda nekada, u trenutku vođeni osjećanjima i violinom, da pribjegnete nekoj vrsti improvizacije?

To je veoma dobro pitanje, jer pokreće više tema, hvala Vam. Naravno, ne mogu da improvizujem u operi ili u orkestru, ali bez obzira na to postoji mnogo trenutaka u kojima se prepustim da me violina vodi i mnogo sam srećan zbog toga. Dešava se, na primjer, tokom izvođenja u operi, da izvodim neki program tokom kojeg čujem određenu ili neki trenutak u muzici koji, iako sam svirao tu kompoziciju ko zna koliko puta, baš u tom momentu može da mi zazvuči drugačije i donese mi određenu ideju kako da to inkorporiram u projekat K+K. Dakle, uvijek postoji mnogo načina kako nešto možemo da povežemo, a sviranje u orkestru, operi, ansamblu K+K i angažmani za DJ pultom mi omogućavaju da konstantno pronalazim nove ideje za sviranje...

Prethodna godina je za nama, imali ste intenzivan period, bili na turneji sa K+K sastavom, redovno nastupali i uz Bečku filharmoniju... Kako biste sumirali sve i imate li neke planove u najavi?

Da, planova uvijek ima, a u sklopu Platforme K+K radimo na novom albumu koji bi trebalo da izađe ove godine. Album se zove K+K Electric i kombinuje elektronsku muziku sa tri gudačka instrumenta: violinom, violom i violončelom. Prošle godine smo bili veoma srećni što smo na ljeto otvorili Salcburški festival, a nadamo se da ćemo i ove godine imati mogućnost da uradimo isto. Drago nam je i što smo bili u Crnoj Gori... Sve u svemu, veoma je jedinstveno, neobično je, ali volimo da isprobavamo i sviramo. Ključ za sve to je hrabrost koja je neophodna da izađete iz svoje zone udobnosti i komfora. Nije lako, ali je veoma interesantno. Ponekad se spotakneš, ali uvijek treba ustaneti. Ponekad se ne spotakneš već uspiješ i sve to je velika satisfakcija.

Univerzalni jezik muzike kojim se komunicira sa publikom

Obično se kaže da je muzika univerzalni jezik koji budi posebna osjećanja, nekada čak i ona za koja ne znamo da ih imamo u sebi. Da li je muzika u svim svojim žanrovima univerzalni jezik?

Tako je, to i jeste moja i naša ideja, da komuniciramo sa publikom. Može se desiti da su neki ljudi prvi put baš tada na nekom koncertu klasične muzike ili na nekoj vrsti džez koncerta. Pretpostavljam da postoji određena publika koja ne želi i ne praktikuje da ide na izričito koncerte klasične ili striktno džez ili tipične elektronske muzike, ali ako ih mi povedemo sa sobom i pokažemo šta je sve moguće povezati, koliko to može biti lijepo, onda smo postigli divnu stvar. Muzika jeste univerzalni jezik kojim se komunicira kako sa publikom, ali tako i među žanrovima.

( Jelena Kontić )