Gladne oči ne vjeruju da hrane ne fali - "Vijesti" u Dječjem domu "Mladost" u Bijeloj
Cijeli mjesec je problem dijete nahraniti, ima potrebu da jede neprekidno, to nije potreba želuca, već duše, kaže direktorka Marela Savić. Na smještaju je osamdeset i četvoro djece, a četiri godine nijedno nije usvojeno...
Porodica se u Crnoj Gori promijenila. Nekad, o djetetu koje bi ostalo bez roditelja, brigu bi preuzeli stric, ujak… Dijete ne bi završilo u domu. Danas, to uglavnom nije slučaj - u Dječjem domu “Mladost” u Bijeloj većinom su djeca koja imaju roditelje i djeca sa smetnjama u razvoju.
“Četiri godine u Domu nije bilo usvojenja”, kaže u razgovoru za “Vijesti” direktorica Marela Savić.
Dječji dom “Mladost” ustanova je koja se bavi zbrinjavanjem djece lišene roditeljskog staranja i djece čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama. Jedina je ustanova tog tipa na teritoriji Crne Gore.
Savić je u Domu skoro tri decenije, od toga dvije posljednje, kako kaže, “prva među jednakima”.
U nedjelji pred kraj 2023. godine, u Domu je na smještaju bilo 84 djece, i još desetoro koja koriste dnevni boravak za djecu sa smetnjama u razvoju.
“To je desetoro djece iz bioloških porodica, ali svakodnevno su nam tu, osim vikenda. Djeca koja su na smještaju, uglavnom dolaze iz nasilnih porodica. Ona su u porodicama doživljavala sve ono što ne bi smjelo u porodici da se dešava. Porodica bi trebalo da je mjesto gdje se dijete osjeća bezbjedno. Nažalost, kad su u pitanju naša djeca, to nije tako”, kaže Savić.
Neka su djeca u dom smještena direktno sa ulice, gdje su natjerana da prosjače, neka napune 10, 12 godina, a da nisu imala priliku da pohađaju školu. Neka djeca u dom stignu gladna i vrijeme je potrebno da razumiju da hrane ima dovoljno i da nema potrebe da se prejedaju.
“Jer imamo i takve situacije u početku. Cijeli mjesec imate problem da dijete nahranite, u smislu da ono ima potrebu da jede neprekidno. To nije, naravno, potreba želuca, to je potreba duše”, kaže Savić.
Zadatak zaposlenih koji rade sa djecom u Bijeloj je da im pomognu da shvate da su u domu bezbjedna, da im ne prijeti opasnost od bilo koje vrste nasilja, da povrate povjerenje u odrasle, da se djetetu pomogne da se suoči sa prošlošću - i da krene dalje.
“To je najteži posao i za to treba najviše vremena, jako puno truda, strpljenja i jako puno ljubavi, da dijete shvati šta mu se dešavalo, da treba da ide naprijed i da ima podršku odraslih”, kaže Savić.
Hraniteljstvo
Osim smještanja u instituciju poput ove u Bijeloj, djeca čije su porodične prilike poremećene, mogla bi biti smještena i kod hranitelja. Za većinu njih iz Doma “Mladost”, prema riječima Savić, ne postoje administrativne smetnje za tako nešto:
“Većina njih bi bila kandidati za hraniteljstvo, kad bi hraniteljstvo bilo na nekom idealnom nivou”.
U Crnoj Gori, dodaje direktorica Doma, razvijeno je srodničko hraniteljstvo, i to je, kaže, dio tradicije.
Još mnogo, ipak, mora da se radi na nesrodničkom, a ozbiljan rad, kako je kazala, predstoji tek na takozvanom “specijalizovanom” hraniteljstvu - onom za djecu sa smetnjama u razvoju.
Prema podacima iz jula, u Crnoj Gori licencu za hranitelja imale su 323 osobe. Od toga, samo je 62 onih koji nisu srodnici sa djecom koja su im povjerena na privremeni smještaj.
“Imate sve više djece sa smetnjama u razvoju koja nemaju roditeljsko staranje. Konkretno, u Domu u Bijeloj, od ukupnog broja djece, njih 50 odsto ima smetnje u razvoju”, kaže Savić.
U Bijeloj, djeca borave do punoljetstva. Za onu sa smetnjama u razvoju, ako nema porodice koja želi da o njima brine, put je “Komanski most”. To je put iz jedne ustanove u drugu.
“To je ono što je teško za sve nas koji radimo sa njima. Kao društvo moramo da, pogotovo na lokalnom nivou, razvijamo servise za pomoć i podršku porodicama u riziku i ranjivim kategorijama. A gdje ćete ranjivije kategorije od djece koje imaju smetnje u razvoju”, kaže Savić.
Kao dobar primjer podrške navodi iskustvo iz kafića u Beogradu, u Srbiji, u kojem rade samo osobe sa Daunovim sindromom.
“Rijetko gdje sam dobila tako besprekornu uslugu. Higijena, uređenje prostora, ljubaznost, usluga, sve je bilo fantastično. To pokazuje da sve može. Zašto ne bi moglo biti tako i u Crnoj Gori? Naravno da bi moglo. Osobe sa Daunovim sindromom mogu gotovo samostalno da žive, naravno, uz monitoring i podršku. Nema razloga da to Crna Gora nema. A da ne govorimo o drugim aspektima. Predstoji nam kao sistemu mnogo rada”, kaže Savić.
Direktorica Doma “Mladost” kaže da je konačan cilj da se broj djece koja su smještena u ustanove smanji, ali dodaje i da ustanove u nekom obliku moraju da postoje.
Nada se da će jednom u Crnoj Gori biti razvijeno i specijalizovano hraniteljstvo, da će ti hranitelji imati punu podršku i zdravstvenog sistema.
Do tada, kako bi djeca sa smetnjama u razvoju, a koja nemaju roditeljsko staranje, bila zbrinuta, morala bi da postoji jedna socijalno-zdravstvena ustanova.
“Bolnice nisu smještaj, ne može dijete da boravi u bolnici godinama, neophodna je takva institucija. Iako stalno govorimo o deinstitucionalizaciji, naravno da je to pravi put, ali uvijek će postojati jedan broj djece za koju nemamo drugo rješenje. Barem u dogledno vrijeme. Ja se nadam da će doći trenutak kad ćemo imati specijalizovane hraniteljske porodice, koje će biti u stanju da prihvate takvo dijete i o njemu brinu. Ali, to će moći samo u uslovima kad i naš zdravstveni sistem bude funkcionisao besprekorno, da nemate problem da pregled kod neurologa zakazujemo mjesec, dva…”, rekla je Savić.
Usvajanje
U Dječjem domu “Mladost” u posljednje četiri godine nije bilo usvojenja.
“Usvojenje je odluka koja treba da sazri u svakom čovjeku. Kada se odlučimo na to, ovakvi kakvi mi jesmo, uglavnom želimo zdravu i malu djecu. I to je potpuno legitimno. To je vaše pravo da želite muško ili žensko dijete, tog uzrasta, da je zdravo. Da budem iskrena, nekad se i ne čudim što taj potencijalni usvojitelj kaže, ‘želim zdravo dijete’, jer, vraćam se opet na sistem zdravstva, taj sistem nije na onom nivou da može da pruži podršku koja je vama potrebna”, kaže Savić.
Kad govori o razlozima zbog kojih u Domu “Mladost” već četiri godine nije bilo usvojenja, kaže da je jedan od njih jer tu u najvećem procentu borave djeca tinejdžerskog uzrasta.
“To je jedno. Drugo, to je 50 odsto djece sa smetnjama u razvoju. Osim toga, preko 90 odsto djece ovdje ima roditelje, malom broju njih je oduzeto roditeljsko pravo, što je jedna od smetnji za usvojenje”, kaže Savić.
Roditeljsko pravo ograničava se ili oduzima pokretanjem postupka pred sudom, na predlog organa starateljstva, odnosno nadležnog centra za socijalni rad.
“Ako imate roditelja koji na najgori način zlostavlja, zloupotrebljava svoje dijete, onda svakako postoje uslovi da se protiv takvog roditelja pokrene postupak”, kaže Savić.
Dodaje da su pristupi centara za socijani rad u tom smislu različiti. A dijete voli roditelja. I kad radi neke stvari koje su nedopustive, dijete, kaže ona, pokušava da nađe opravdanje. Ili o roditeljima i ne govori.
“U radu sa djecom, ne dodirujemo tu temu, dok dijete samo ne počne da govori. Zadatak naših stručnjaka je da dijete samo dođe do nekih rješenja, da prepozna emocije, prepozna traumu”.
“Porodica”
Dom “Mladost” u Bijeloj osnovan je 1946. godine, i od tada radi bez prekida. Savić se sjeća dana kada je u domu bilo i preko 200 djece.
“Ali je struktura djece bila potpuno drugačija. Imali ste dva, tri, pet odsto djece koja imaju određene smetnje. Danas je potpuno druga situacija”, kaže.
U domu se pokušava imitirati porodica - djeca su smještena u tzv. porodične grupe - stanove u okviru institucije. Svaki stan ima 250 kvadrata i prostorije koje ima bilo koji porodični stan: spavaće sobe, kupatilo, trpezariju, kuhinju, dnevni boravak. Djeca su raspoređena prema polu i uzrastu. Jedino je najmlađa grupa mješovita.
Godinama ne postoji centralna trpezarija, već centralna kuhinja, odakle djeca uzimaju ručak i odnose u stanove, gdje ručaju zajedno sa vaspitačima.
“Cilj je učenje nekih osnovnih stvari kada je u pitanju objedovanje, upotreba pribora za jelo, razgovor za stolom, neki maniri… To je njima jedina prilika, jedini način da neke stvari nauče”, pojašnjava direktorica Doma.
Svaka kuhinja ima šporet, frižider, pa djeca mogu da jedu kad žele ili da neke obroke pripreme i sama.
“Žele nekad da spreme palačinke, isprže jaje, skuvaju viršle, spreme bakin kolač, to vole. Trudili smo se da nije večera u sedam i kraj, do ujutro nema ništa, to je nedopustivo”, kaže Savić.
Ekipa “Vijesti” bila je tu baš u vrijeme ručka. Prvo polugodište već je završeno i u jednom o stanova u kojem su djevojčice, njih nekoliko gledale su kratke video isječke sa Jutjub platforme, popularne “shortse”. Ništa što ne rade njihove vršnjakinje.
Druge iz istog stana donijele su u isto vrijeme ručak i sjele u trpezariju da ručaju.
Iako u domu postoji centralni vešeraj, svaki stan i porodica ima svoju mašinu za pranje i sušenje veša, gdje peru svoju garderobu.
Sve to je, kaže Savić, način da se djeca u domu osamostale.
“Kad izađu odavde, moraju imati neke životne vještine sa kojima će moći da taj njihov samostalan život ima određeni kvalitet. Porodicu niko ne može da nadomjesti, ali činimo sve”, kaže Savić.
Kako je rekla, u materijalnom smislu, djeca su dobro zbrinuta. Kaže i da su u domu najzahvalniji kada oni koji žele da pomognu njihov rad, pitaju šta treba.
“Materijalno, ova djeca imaju više nego djeca u prosječnoj crnogorskoj porodici, i treba tako da bude. Da se djetetu pokuša nadomjestiti onaj dio koji je teško nadomjestiti - da roditelj o njemu brine”, kaže Savić.
Tokom raspusta, za djecu organizuju izlete, putovanja.
U saradnji sa centrima za socijalni rad, kaže Savić, za svako dijete koje ima širu porodicu i postoje uslovi, da dijete boravi kod porodice nekoliko dana.
Nažalost, dodaje, iznova ukazujući na to koliko je struktura djece u domu danas drugačija nego ranije, to je sve manje slučaj.
“Pamtim vrijeme kada bi po 40-50 djece tokom raspusta odlazilo u porodice. Sada je to mnogo manje… Pitanje je i kompetencija tih porodica, njihove volje.”
Šta poslije...
Sve vrijeme dok je u domu, zadatak zaposlenih je da rade na pripremi svakog od djece za dan kad ide u samostalan život.
Neke vještine djeca u domu stiču svakodnevno, u stanovima, porodičnim grupama, ali je, kaže Savić, prvi i osnovni zadatak da djeca završe školu i steknu zanimanje koje će im po izlasku omogućiti da rade. Za tržište rada neophodno je osposobiti i onu djecu koja su u dom stigla starija, sa 12, 13 godina, prethodno nisu išla u školu i za njih u tom uzrastu to više i nije opcija.
Ta djeca dobijala su priliku da završe neku sertifikovanu obuku - za krojače, pomoćne šankere, konobare, pomoćne radnike… zahvaljujući donatorima. Savić je kazala da će se, iako to nije obaveza Doma “Mladost”, truditi da ubuduće i sami obezbijede finansije kako bi se djeca obučila za određena zanimanja.
“Imate dijete koje je rođeno zdravo, ali nije imalo priliku za kognitivni razvoj, za učenje, ono je bilo na ulici. Vidite da je zdravo, ali je zakasnilo. To dijete mora biti usmjereno u smislu posebnog programa”, kazala je Savić.
Dom “Mladost” sarađuje sa brojnim kompanijama u Boki Kotorskoj, Herceg Novom, Tivtu.
“U maju, svu djecu stariju od 15 godina, uglavnom stariju od 16, koja po zakonu mogu da rade, imaju radnu knjižicu, intervjuišemo, u smislu da vaspitač u afirmativnom smislu govori o radu”, pojašnjava direktorica.
Za djecu koja prihvate da rade, razgovara se sa poslodavcima i potpisuje ugovor.
“To su ozbiljni ugovori, radna knjižica, staž, osiguranje i poseban monitoring. I to nam se pokazalo kao sjajno. Pogotovo kad su pitanju ova djeca koja kasne sa obrazovanjem”, kaže Savić i navodi primjer dječaka koji uskoro puni 18, a koji je završio sertifikovanu obuku i radi:
“Još nekoliko mjeseci je kod nas, ali njemu je obezbijeđena budućnost”.
Savić dodaje i da većina djece koja dolaze iz sjevernih opština ne želi da se vrati, i da su njihov izbor Podgorica ili primorje.
Kad izlaze iz doma, ti mladi ljudi u novi život ne idu samo sa koferom lične garderobe. Uprava doma obezbjeđuje posteljinu, ćebad, posuđe, namirnice, sredstva za ličnu i higijenu prostora.
“Djetetu se spakuje sve ono što se pakuje u biološkoj porodici, kada ide u novi život ili na studije u novi grad. Kombi to vozi”, kaže Savić.
Neki centri za socijalni rad, dodaje ona, imaju takozvane socijalne stanove za te mlade ljude.
“Prije nepunih mjesec imali smo djevojčicu koja je na takav način izašla, i onako baš osnažena, sa završenom školom, već se zaposlila. Njoj je njen centar obezbijedio stan”, kaže Savić.
U slučaju da nemaju posao, pet godina po izlasku iz doma djeca imaju pravo na materijalno obezbjeđenje porodice.
Savić pojašnjava i da svako dijete, dok je još u domu, ima svoj tekući račun, koji otvara centar za socijalni rad, a na koji se uplaćuje novac od dječjih dodataka, u slučaju smrti roditelja, to su i sredstva iz penzije…
“Ta sredstva ostaju na tekućem računu i kada mlada osoba izađe iz doma, ona raspolaže tim novcem. Plus, od doma dobije 350 eura, što je visina mjesečne cijene smještaja. Gledamo da stvarno budu osnaženi u materijalnom smislu”, kaže Savić.
Na komentar novinarke da tako nekako izgleda osamostaljivanje, nevezano za to da li mlada osoba izlazi iz doma ili iz porodice, Savić kaže da ipak postoji jedna bitna razlika:
“Mi kad odlazimo iz naših porodica, imamo gdje da se vratimo, vrata su nam uvijek otvorena. Ova djeca to nemaju, njihova su vrata zatvorena, ne mogu se vratiti u dom, na smještaj”.
( Damira Kalač )