Sve veći broj mladih u Budvi podiže ruku na sebe: Ćutanje i nebriga stigli na naplatu

Prošla godina ostaće upisana crnim slovima u istoriji Budve, kada je sebi život oduzelo devet mladih ljudi. Broj samoubistava minule godine uznemirio je zajednicu i upalio alarm cijeloj, godinama unazad uspavanoj društvenoj zajednici i institucijama, da se probudi i počne otvoreno da govori o tom problemu, koji sve više postaje alarmantan.

Budva koja je u protekle dvije godine udvostručila broj svojih građana, grad je koji i dalje važi za onaj u koji ljudi dolaze kako bi došli do lake zarade. Nažalost, sve više mladih ljudi ne može da se izbori sa iskušenjima i izazovima koje nose društvena previranja, te gubi bitku sa problemima i preprekama sa kojima se suočavaju.

Prema statistici Ministarstva unutrašnjih poslova koja je dostavljena “Vijestima”, broj samoubistava prošle godine utrostručen u odnosu na period prije toga. Prema izvještaju Odjeljenja bezbjednosti Budva tokom 2022. bilo dva samoubistva, a godinu ranije tri.

Tim povodom, prva se oglasila neformalna grupa građana, koja je u postupku formiranja, NVO “Sačuvajmo život” koja je ukazala na rastući problem suicida u gradu.

“Trend koji liči na epidemiju zahvatio je grad, a grad ćuti, izostaje odgovor institucija i adekvatna sistemska podrška”, poručili je tada grupa građana koja je potom organizovala i nekoliko radionica o mentalnom zdravlju

Pored depresije, osobu do suicida dovode i lične okolnosti.

Primarijus dr Jovo Đedović, specijalista psihijatrije, za “ Vijesti” kaže da je potrebno da se skrene pažnja koliko je važno pričati o mentalnom zdravlju i raditi na sopstvenom mentalnom zdravlju.

“Definicija Svjetske zdravstvene organizacije upravo kaže da je zdravlje ne samo odsustvo bolesti, nego stanje potpunog fizičkog i duševnog blagostanja. Ono što treba pomenuti je uticaj stresa, negativnih životnih događaja, mehanizama borbe sa stresom, jer obično se smatra da je stres neka kapisla koja preliva čašu da bi kasnije došlo do mentalnog oboljenja. Suicidologija, posebna grana psihijatrije ili psihologije koja se bavi izučavanjem suicida, otprilike postavlja sledeći koncept - glavnu ulogu u genezi nekog samoubistva pored mentalnog zdravlja, depresije ili prisustva određenog psihijatrijskog oboljenja, svakako ima lična, socijalna, životna situacija te osobe. Ukoliko ta lična situacija u sadejstvu sa depresijom dovde do toga da osoba u jednom određenom trenutku pomisli da je samoubistvo jedini mogući logičan izbor rješenja situacije u kojoj se nalazi, onda u tim okolnostima, nažalost, dođe do toga. Zbog toga je vrlo važno kada se radi o samoubistvu ili kod pacijenta kod koga postoji mogućnost samoubistva pored tretmana duševnog obljenja svoj rad fokusirati upravo na te lične okolnosti u kojima se oni nalaze”, naveo je dr Đedović.

Psihička bol

On je naveo da je jedan od najvažnijih suicidologa u Sjevernoj Americi Edvin Šnajdman došao do zaključka da je nešto što se zove psihička bol najvažnija karakteristika.

“Ukoliko lične životne okolnosti dovedu do izuzetno jakog osjećaja povrijeđenosti te osobe, pojave jada, muke, srama, nekada i stida, ubistveno ubilačkog bijesa u njemu, osjećaja usamljenosti, što svakako može biti pojačano depresivnim simptomima, cijeli konglomerat svega toga što se izdešavalo će u nekom trenutku fluktuirajući tokom vremena dovesti do situacije da ta osoba više ne može tako nešto da izdrži. To je generalno teoretski koncept šta je nešto što neku osobu vuče ka samoubistvu. Koje su to lične okolnosti u našem vremenu, tranzicionom kako ga obično nazivamo, i šta je sve to uticalo u Budvi da se povećan broj ljudi u jednom trenutku odluči na suicid, vjerovatno bi neki sociolog bolje rekao nego ja. Sticajem okolnosti radim u bolnici u Dobroti i ne znam nijednog od pacijenata koji je u prethodnom periodu izvršio samoubistvo. Postoji mnogo stvari o kojima bi vjerovatno mogli pričati, mogli bi nagađati, ali to su svakako osjetljive teme koje treba sa dosta opreza doticati, pogotovo tamo gdje je svježe gdje se to desilo”, istakao je Đedović.

Primjera radi, kako je naveo, prije 15 do 20 godina u Kanadi su rađena veliki istraživanja na uzorku od osam miliona ljudi.

“Tri odsto je priznalo da je pokušalo sebi da oduzme život u nekom periodu životu, što je čak 240 hiljada ljudi, dok deset odsto da su imali suicidne ideje. Generalno, ta tendencija da u nekom trenutku izgubimo snagu, da želimo da završimo sa svim što se dešava, može da bude jaka i nezgodna. Hvala bogu što se u rijetkom broju slučajeva završava na najgori način, suicidom. Statistički podaci govore da kod nerealizovanih samoubistava, svega pet odsto njih je ponovo pokušalo ili izvršilo. Podatak da je njih 95 odsto odustalo govori osoba koja se našla u teškoj situaciji u jednom trenutku ima utisak da je to neizdrživo, da je bol je prejaka, osjećaj povrijeđenosti, poniženosti, svega što bi moglo da dovede da pokuša suicid. Već u kasnijem životnom momentu sve to fluktuira, svaka osoba koja ima suicidalne ideje, uvijek ima jedan stepen ambivalencije, nedoumice prema tim idejama. Zato se i kaže da neke mjere redukcije koje sprečavaju pristup mjestima sa kojih je lako izvršiti suicid, poput postavljanje ograda na visokim građevinama, imaju efekata jer na taj impulsivni trenutni čin i te kako mogu da djeluju”, naglasio je Đedović.

Prema njegovim riječima, pokušaj samoubistva je prilično širok pojam i on može da bude odraz čiste suicidalne želje, tendencije kod te osobe, ali isto tako može da bude ono što se u literaturi zove apel fenomenom - skretanje pažnje na problem u kojem se trenutno nalazi i alarm okolini da nešto nije u redu.

“To je parasuicidalni fenomen ili neko koristi, ja bih rekao da je to ružan izraz, pantomimom smrti”, istakao je Đedović.

Samopovređivanje djece

Govoreći o samopovređivanju kod mladih ljudi, psihoterapeutkinja Tatjana Mitrović navodi da vrlo često na terapijama djeca, adolescenti mogu biti prilično uznemireni kada hoće da objasne na koji način to rade.

“Uvijek tu treba sa jednim posebnim oprezom pristupiti. Roditelji treba širom da otvore oči, da vide kada djevojčica ili dječak u ljetnjem periodu nosi majice sa dugim rukavima, kada je dijete blijedo, kada ne izlazi vani, stalno zatvareno u sobi, ima stalno tendenciju da se povlači, što ukazuje na ozbiljan problem. Takvo dijete koje je neprimijećeno od roditelja koji su zaokupljeni zbog velikog posla, sadašnjeg načina života, od te dinamike kojom smo okruženi, to dijete ima posljednji vapaj prije nego što bi nešto uradilo. Najčešće njemu neko blizak zove terapeuta i nikada ili rijetko na početku terapije prizna, obično kada se stekne uzajamno povjerenje onda je dijete u stanju da otkrije svoje ožiljke ili povrede koje jedini kontakt sa sobom. Nanosi sebi bol kako bi na taj način nesvjesno kaznili roditelje što ga ne vide, ne primjećuju, ne uvažavaju, omalovažavaju sve ono što ga čini nesretnim. Vrlo često ta djeca pokažu rukom na grudi da ih duša boli”.

Mitrović kaže da treba obratiti pažnju na riječi koje se izgovaraju.

“Često ukućani znaju da kažu ubiću se, meni više nije do ovakvog života, meni ovakav život ne predstavlja ništa”, naglasila je Mitrović.

Nakon suicida člana, nerijetko porodica sebe okrivljuje.

“Uvijek se porodica pita da li su mogli da spriječe, predvide. Taj osjećaj kajanja, patnje u kojima kasnije žive i generalno stida, nepričanja o tome i izbjegavanja okoline da ih pitaju, je dodatan teret koja porodice razara. U tim situacijama se predlaže sistemska porodična terapija”, naglasila je ona.

Potražiti pomoć je hrabrost, a ne kukavičluk

Predstavnik NVO “ Sačuvajmo život”, humanista Luka Vučković navodi da je za psihu čovjeka bitna interakcija sa prirodom.

“Bavim se plivanjem na otvorenim vodama, plivanje na rijekama, jezerima i morima. Moja ljubav je plivanja u moru. Ta simbioza čovjeka sa prirodom je osjećaj blagostanja. Taj osjećaj soli i morske struje to otvoreno more, samoća, dubina mora daje jedan potpuno uzvišen osjećaj. To je nešto što čovjek treba da doživi, ne treba da se učauri u neke društvene okvire koji su po mom mišljenju pogrešni… tu mislim na tehnologiju. Ne mogu za ovakvu situaciju da budu krive društvene mreže, televizijski programi, nego moramo da tražimo krivce u sebi, da li možemo i hoćemo da pomognemo sebi i pronađemo put da ojačamo. Da ojačamo zbog svoje porodice, prijatelja, društva u cjelini. Dosta mojih drugova, prijatelja je izvršilo samoubistva, neki zbog kockarskih dugova, neki zbog seksualne orijentacije, neki zbog tih nekih očekivanja koja su bila prema njima usmjeravana. Opet to nije razlog da sebi oduzmeš život”, naglasio je Vučković.

Ističe da su prošle godine organizovali humanitarne plivačke maratone, od kojih su jedna plivali pod zelenom vrpcom, kao podršku za mentalno oboljele ljude.

“Time smo dali podršku tim ljudima, i porodicama čiji članovi imaju mentalne probleme. Jer, ovdje u našem društvu je biti mentalno bolestan, biti ludak i biti etiketiran kao otpad. To je, nažalost, realnost ovog društva. I porodice koje se suočavaju imaju probleme i njima je potrebna pomoć stručnih lica, jer teško je kada gledate bliskog čovjeka kako vene.

Meni je nažalost otac preminuo od Alchajmerove bolesti. Sedam godina smo se maksimalno borili, imali psihijatra koji ga je pratio i nama pomagao. Uvijek postoji ta žal da li si mogao nešto više. Nažalost, nismo imali razumijevanje okoline, bilo je tu ružnih komentara. Kada si mlad, bole te komentari, tek kada prođete životni, trnovit put, jer svako od nas je imao takav put, oguglate, ali vam je krivo da se neko drugi suočava sa takvim stvarima kroz koje ste vi prošli. Pomoć psihijatra mnogo znači i moj apel je, potražiti pomoć je hrabrost, a ne kukavičluk”, kazao je Vučković.

Sastavni dio depresije je gubitak samopouzdanja, pesimizam

Psihijatar Đedović podsjeća da je čuveni bečki psihijatar Viktor Frankl, napisao napisao jednu kratku ali prilično dojmljivu knjigu “Zašto se niste ubili”.

“Nekada se čovjek nalazi u situaciji kada je samoubistvo najlogičniji izbor, pa se opet ne desi. Frenkl je Jevrej čija je cijela porodica stradala u koncentracionim logorima i u kojima je i sam bio nekoliko godina i samim čudom ostao živ. I ta krajnja deprivacija socijalnog dostojanstva, uslova života i svega ostalog sigurno nekim ljudima generiše suicidalne tendencije. Ono o čemu se priča u knjizi i nešto što ćete naći u romanima Dostojevskog je da nekada i čovjek smisao svoga života može da pronađe u patnji, nošenju sopstvenog krsta. Uopšte, egzistencijalna dilema, posebno u određenim životnim dobima, vrlo često može da bude jak motiv i pokretač i nešto što će rezultirati neraspoloženjem, padom radne dinamike i svim onim što mi psihijatri nazivamo depresijom. Ljudi se ne ubijaju samo zbog nevolja i problema u kojima se nalaze. Ti problemi koji dovode do depresije ili drugog psihičkog poremećaja dodatno boje cijelu situaciju i način na koji gledaju tu situaciju. Sastavni dio depresije je gubitak samopouzdanja, pesimizam. Ono što vidimo da realno može biti problem, još deset puta izgleda u depresivnim okolnostima. Tome doprinose i druge stvari, homoseksualna kriza, kockarski dugovi, propao posao, nevjera u braku, mnogo drugih stvari mogu biti okidač problema kod osoba kod koje inače postoji sklonost depresiji. Nažalost, kada sve te faktore uvedete zajedno, kada se dese na jednom mjestu onda imate tragičan ishod”, istakao je Đedović.

Neizbježna samoubistva, primjer Hemingvej?

Đedović ističe da je njemu zanimljivo pitanje da li postoje samoubistva koja su neizbježna, da kod te osobe nije bilo pomoći.

“Sigurno da u kliničkoj praksi imate situacije kada proanalizirate sve okolnosti koje su dovele do suicida, da se zapitate da li se išta moglo uraditi. Jedan primjer koji se često navodi kao tipičan primjer neizbježnog samoubistva je pisac Ernest Hemingvej. Imate porodice u kojima postoji jaka sklonost ili preopterećenost samoubistvima, kakav je slučaj sa Hemingvejevom, gdje su četiri člana porodice izvršila samoubistva (njegov otac, brat, sestra i unuka). Onda Ernest je na klinici prošao cijeli tretman depresije, uključujući elektrokonvulzivnu terapiju sa punim dozama, punom primjenom ljekova i šest dana nakon otpuštanja iz bolnice je izvršio samoubistvo pucajući iz lovčke puške. Pored toga je bilo prisutno kognitivno opadanje, prestao je da piše i ako pogledate sve te okolnosti u ovom konkretnom slučaju pitanje je da li je iko išta mogao drugačije da uraditi. Ono što ja srećem u kliničkoj praksi da ima ljudi koji imaju u svojim porodicama tri četiri slučaja koje su izvršila samoubistva i te okolnosti krajnje ozbiljno shvatamo i uvijek idemo sa maksimalno invazivnim tretmanima”, kazao je on.

Izostala nacionalna strategija za borbu protiv suicida

Policija je tokom prošle godine registrovala 116 samoubistava u Crnoj Gori, što kako su naveli iz Uprave policije učvršćuje zabrinjavajući bilans suicida u Crnoj Gori.

“Naime, tokom 2022. godine registrovano je 126 samoubistava, 2021. godine 111 samoubistava, 2020. godine 109 samoubistava, a 2019. godine 100 samoubistava. Za samo prethodnih pet godina 562 osobe su sebi oduzele život u Crnoj Gori”, saopšteno je iz policije.

Od toga broja je u Podgorici registrovano 29 samoubistava, u Nikšiću 11, u Pljevljima, Bijelom Polju i Budvi po devet, u Herceg Novom pet, u Kotoru i Beranama po četiri, u Danilovgradu, Andrijevici, Baru, Tivtu, Žabljaku i na Cetinju po tri, u Rožajama i Plužinama po dva, a u Tuzima, Mojkovcu, Petnjici, Kolašinu i Ulcinju po jedno.

Iz Uprave policije navode da je Crna Gora država koja i po podacima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) u posljednjoj deceniji prednjači po broju registrovanih samoubistava u odnosu na broj stanovnika.

“Uzroci ili pokretači su različiti, ali uglavnom je riječ o teškim zdravstvenim stanjima, socio-ekonomskim problemima, traumatičnim iskustvima, nesređenim porodičnim odnosima, itd. Iako na prvi pogled svako samoubistvo izgleda kao lični čin, uništavajući vlastiti život, osoba koja je sebi oduzima život dovodi u pitanje temeljnu vrijednost društva - ljudski život koji nije nadoknadiv, što ovu pojavu čini ozbiljnim društvenim problemom, posebno imajući u vidu razmjere koje uzima u crnogorskom društvu”, piše u saopštenju.

Iz policije je saopšteno da u slučajevima suicida, mogu samo da bilježe statistiku jer dolazi na svršen čin, te da Crna Gora, nažalost, nema nacionalnu strategiju za borbu protiv suicida niti nacionalno tijelo koje bi sinhronizovano preduzimalo korake u borbi protiv uzročnika suicida.

( Vuk Lajović )