Nikolina i Miloš su treneri koji stvaraju šampione

Odavno sam zapazio da uspješni ljudi rijetko sjede i čekaju da im se stvari dešavaju. Oni izađu i dese se stvarima”, govorio je Leonardo da Vinči. Zna to odlično mladi bračni par iz Nikšića Nikolina i Miloš Adžić, treneri koji žive ples. U oktobru su sa plesačicama koje godinama treniraju odlučili da stanu na podijum zajedno sa igračicama iz zemalja koje su neprikosnovene u plesu. Priznaju da nijesu očekivali da će desetogodišnjicu kluba koga vode, “Royal”, proslaviti sa tri svjetske medalje.

Njihove djevojčice, kako ih zovu Adžići, postale su svjetske šampionke - Sofija Burić u hip hopu u kategoriji do 12 godina, a Arijana Kovačević u juniorskoj kategoriji u hip hopu i u poppingu. U oktobru 2023. godine Crna Gora se upisala u listu svjetskih plesnih sila.

“Predsjednik Svjetske plesne organizacije prof. dr Velibor Srdić, koji je iz Bosne i Hercegovine, rekao je da ništa neće biti isto poslije našeg uspjeha i da je Crna Gora sada visoko pozicionirana na plesnoj ljestvici u svijetu. Na takmičenju su učestvovali plesači iz 33 zemlje sa svih kontinenata, njih 5.000. Crna Gora je imala devet reprezentativki i po broju osvojenih medalja bili smo šesti. To je za nas i za Crnu Goru možda i najznačajniji rezultat - biti šesti među takvim plesnim silama”, sa ponosom priča Miloš.

Nakon Sofijinog i Arijaninog uspjeha ples je u novembru bio glavna tema. Pričalo se o vanserijskim talentovanim djevojčicama, a Adžići su bili presrećni što se za dvije mlade plesačice zainteresovao veliki broj novinara.

Od plesnog podijuma do matičara

Nikolina je, priča, kao dijete bila “glavna zvijezda” na svim proslavama - imala je svoje plesne tačke pa je otac, kada je imala devet godina upisao u Kulturno kreativni centar “Akord”. Sa 17 godina, kada su oni koji se profesionalno bave plesom počeli hvaliti njen talenat, a Nikolina krenula da niže uspjehe, shvatila je da je ples postao nešto više od hobija.

“Prvo sam se bavila orijentalnim plesom. Bilo je to dopadljivo, ali ne i dovoljno senzualno. Onda sam se okrenula modernim plesovima i shvatila da je to ono čime želim da se bavim”.

Miloš je još ranije ušao u plesačke vode, kao šestogodišnji dječak, i nikada se nije pokajao zbog toga. Putevi su im se ukrstili tek 2013. kada je Nikolina došla u plesni klub “Royal” koji su tada vodili Miloš i njegova sestra Vladica, koja je nakon upisa na fakultet prestala da se bavi plesom.

Iako Miloš, kako kaže Nikolina, ima tu karakternu crtu da misli da je u svemu najbolji, kada je ona u pitanju pokazao je i drugu stranu - priznao da je bolja od njega.

“Uvijek sam realan bio. Znao sam da sam bio dosta dobar i nikad me nečiji talenat nije toliko iznenadio, kao Ninin. To je prva osoba u Crnoj Gori koja me iznenadila plesom. Pitao sam je da li je učestvovala na evropskim ili svjetskim takmičenjima i kada sam saznao da nije, rekao sam joj da obavezno mora da pokuša, da vidi gdje je. I tako je počela naša zajednička priča”, kaže Miloš, dok Nikolina uz osmijeh dobacuje da je uspjela da ga “uvuče” u moderne plesove.

“Miloš se bavi latino i standardnim plesovima, ali sam izgleda bolje ja njega motivisala, nego on mene, pošto sam počela da ga učim modernom plesu i krenuli smo zajedno da nastupamo. Tu je stvarno bio fantastičan”.

“Uz Nikolinu sam otkrio i hip hop i u toj disciplini sam na raznim takmičenjima ostvario mnogo bolje rezultate nego u latino i standardnim plesovima”.

“Hemija” sa podijuma, prenijela se na život i njih dvoje su, nakon nekoliko godina prijateljstva, shvatili da nije ples jedino što ih veže.

“Ta hemija u plesu je bila malo izraženija i poslije nekoliko godina smo shvatili da želimo ne samo zajednički ples, nego i život”, sa očima punim ljubavi priča Nikolina.

Ni Miloš joj ne ostaje “dužan”.

“Nekoliko godina smo bili jako dobri prijatelji, međutim naša svakodnevica, vrijeme provedeno zajedno što u klubu, što van kluba, dovela je do toga da smo postali nerazdvojni. I prosto je nekako prirodno ta ljubav trebalo da se desi”.

Sada imaju četvorogodišnjeg Davida koji često sa roditeljima putuje, tako da mu plesni podijum nije stran, a “plesnih” gena mu ne fali. Ali, kažu Nikolina i Miloš, David će sam birati put. Uostalom, i oni su sami izabrali ples. Ili je, možda, ples izabrao njih.

Najbolje svjetske plesačice, a među njima Sofija i Arijana

Iza Adžića su brojni nastupi, takmičenja, brojne medalje, ali i spotovi. Od oktobra su dodali i uspjeh više - njihove članice su svjetske prvakinje. Miloš ističe da to jeste Sofijin i Arijanin uspjeh, ali i uspjeh Nikoline koja ih godinama trenira i vjeruje da mogu postići vrhunske rezultate, čak i onda kada su djevojčice mislile, poput Sofije, da odustanu od plesa.

“Uvijek smo težili ka tim finalima, pa i da budemo posljednji u njima, jer to je za nas i za ljude iz regiona nevjerovatan rezultat. A tek medalje. To je bilo nešto nedostižno. Prvi put smo prošlog ljeta na evropskom prvenstvu stigli do finala. I onda oktobar, Poljska i svjetsko prvenstvo. Runda za rundom i u polufinalu smo imali tri naše takmičarke i matematičkom kalkulacijom očekivao sam da u finale uđe barem jedna. I Sofija je to ostvarila. Stvarno je bila fantastična. Nakon toga, dolazi Arijana i nekako mi je bio šok da imamo još jedno zlato. To je bilo tek nestvarno. Dva dana nakon toga imamo popping, disciplinu u kojoj je Arijana fantastična i koja je na evropskom bila peta. Ona ima baš taj robotik stil i nekako sam znao da će biti ili prva ili druga. Samo nam je, da tako kažem, ta medalja bila očekivana”, kaže Miloš i dodaje da mu i sada, kada pogleda snimke sa prvenstva oči zasuze, od sreće i ponosa.

Rad sa djecom i vrhunski rezultati traže dosta odricanja. Svjesna je toga Nikolina, ali njena motivacija su upravo djeca i ljubav prema plesu.

“Kad vidim koliko je njima stalo i koliko se tome posvete, onda moramo i Miloš i ja da damo 100 odsto sebe. Oktobar je definitivno bio naš mjesec. Još nijesmo svjesni kakav smo uspjeh postigli, a još manje su djevojčice svjesne. Sve kolege iz regiona su me zvale, čestitale, jer niko u regionu, osim Slovenije, nije osvojio taj rezultat. Moderni plesovi imaju najjaču konkurenciju, najveći broj takmičara, i među najboljima na svijetu našle su se naše Sofija i Arijana. To je vrhunac onoga što sam htjela da ostvarim sa njima, ali i rezultat kakav sam priželjkivala za naš Plesni savez, za našu državu. Njih dvije osim što su bile spremne fizički, bile su spremne i psihički. Toliko su bile raspoložene, ne samo one, već svi u timu, da su i druge zemlje primijetile našu dobru energiju. Svaki plesač koji dođe do finala je vrhunski i samo su nijanse u pitanju. Ali, ostali finalisti su bili nekako ‘sterilni’, nijesu pokazali tu ljubav prema plesu. A u stvari to pobjeđuje i najveće mi je zadovoljstvo što sam tu ljubav prema plesu uspjela da prenesem na njih. Nije mi toliko ta medalja bila bitna, koliko njihova sreća i ispunjenost nakon nastupa”, kaže Nikolina.

I Miloš dodaje da je ljubav djevojčica prema plesu najbitnija.

“Imate, na primjer, Šveđane i Dance koji igraju po nekom istom principu. Vrhunski su plesači, vrhunski tehničari, ali vi prosto u njima ne vidite neku dušu. Nekako, kad ih gledate, svi su isti. I onda izađu naše djevojčice sa stilom koji Nina forsira i pokažu posebnost, ličnost, dušu”.

Kada ples postane porodica

Adžići ističu da u klubu imaju dosta talentovanih djevojčica, tako da će medalje nastaviti da se nižu. Možda ih, kako kažu, ove godine zaobiđu svjetska odličja, ali njihov cilj su finala.

“Nama stvarno nijesu cilj medalje već finala, jer doći do finala, da se čuje tvoje ime i prezime, na video bimu vidi zastava tvoje zemlje, je poseban trenutak i najveća čast. A medalje, ako dođu - dođu, ako ne dođu opet smo zadovoljni i srećni jer smo stigli do finala”, kaže Miloš.

Nada se da će i dječake uspjeti više da zainteresuje za ples, jer trenutno ih u klubu imaju samo dvojicu. Izgleda da u Crnoj Gori i dalje važi “pravilo” - ples je za djevojčice, fudbal za dječake.

“Na takmičenjima vidite koliko su plesači iz drugih zemalja uspješni, talentovani i koliko se u tim zemljama dječaci bave plesom. Potrudiću se da više promovišem ples kod dječaka, da prosto ljudi u Crnoj Gori mogu da vide koliko je to popularno u drugim zemljama”.

Najviše djece u Crnoj Gori se, prema riječima Adžića, bavi tzv. uličnim plesovima, dok je najmanje interesovanje za latino plesove. U Crnoj Gori su 20 plesnih klubova registrovani kao sportske organizacije i svi su članovi Plesnog saveza Crne Gore. Nadaju se i da će država i resorno ministarstvo prepoznati značaj i uspjeh plesača iz Crne Gore i da neće biti jedni od posljednjih saveza na rang-listi kada je finansiranje u pitanju.

Za ovu godinu Nikolina i Miloš imaju brojne planove. Već sada znaju kakav će im biti kalendar takmičenja. I znaju da će sigurno i oni, a što je njima najvažnije, i njihovi plesači, uživati. A ples je uživanje, ljubav, emocija. Znaju to Adžići najbolje.

“Ples je za mene život, velika ljubav”, kaže Nikolina.

“Ples je za mene sve - porodica, ljubav, svakodnevica, zanimanje, baš sve”, dodaje Miloš.

Na pitanje koliko je teško bilo priznati da je Nikolina bolja od njega uz osmijeh kaže:

“Meni to nije teško priznati. Generalno sam to priznao te 2014. godine kad smo počeli, jer sam stvarno mnogo naučio od nje i od njenog pristupa prema djeci, prema tom kreativnom djelu. Dosta sam nekih njenih stvari implementirao u moju sferu plesa. I dan-danas učim od nje. Nju je priznao čitav region i Evropa, a ne ja da je ne priznam. Bila je pozvana na evropskom prvenstvu da drži radionice za svu djecu Evrope. Svakodnevno dobija takve pozive. Meni generalno smeta kad mi kažu – one tvoje su postale svjetske prvakinje. One jesu i moje, ali to su generalno njena djeca i njeni postignuti rezultati. Sad sam i ja sa mojim curicama učestvovao na svjetskom prvenstvu u latino plesovima. Stizale su do polufinala, imali smo čak jedno finale u kategoriji pasa doble, četvrto mjesto. Tek smo krenuli i tek ćemo da radimo na tome. Imam lakšu borbu na svjetskoj sceni, jer nam je konkurencija mnogo manja nego u sferi hip hopa gdje je teško ‘isplivati’ do vrha”.

( Svetlana Mandić )