Suočavanje sa četiri najveća ekonomska izazova

Još jedna turbulentna godina potvrdila je da je globalna ekonomija na prekretnici. Pred nama su četiri velika izazova: klimatske promjene, problem dobrih poslova, ekonomsko-razvojna kriza i potraga za novim, zdravijim oblikom globalizacije. Da bismo se pozabavili svakim od njih, moramo napustiti ustaljene načine razmišljanja i tražiti kreativna, izvodljiva rješenja, istovremeno prepoznajući da će ovi napori nužno biti neusklađeni i eksperimentalni.

Klimatske promjene su najteži izazov i onaj koji se najduže ignoriše - uz veliku cijenu. Ako želimo da izbjegnemo osudu čovječanstva na distopijsku budućnost, moramo brzo raditi na dekarbonizaciji globalne ekonomije. Odavno znamo da se moramo osloboditi fosilnih goriva, razviti čistije alternative i ojačati našu odbranu od trajne štete po životnu sredinu koja je već prouzrokovana nečinjenjem iz prošlosti. Međutim, postalo je jasno da se malo toga može postići globalnom saradnjom ili politikama koje favorizuju ekonomisti.

Umjesto toga, pojedinačne zemlje će ići naprijed sa sopstvenim zelenim programima, primjenjujući politike koje najbolje odgovaraju njihovim određenim političkim ograničenjima, kao što to već čine Sjedinjene Države, Kina i Evropska unija. Rezultat će biti mješavina ograničenja emisija, poreskih podsticaja, podrške za istraživanje i razvoj i politike zelene industrije sa malo globalne koherentnosti i povremenih troškova za druge zemlje. Koliko god neuredno izgledalo, nekoordinisani pritisak na klimatske akcije može biti najbolje čemu se realno možemo nadati.

Ali naše fizičko okruženje nije jedina prijetnja sa kojom se suočavamo. Nejednakost, erozija srednje klase i polarizacija tržišta rada nanijeli su podjednako značajnu štetu našem društvenom okruženju. Do sada su posljedice toga veoma očigledne. Posljedice su sada veoma očigledne. Ekonomski, regionalni i kulturni jaz unutar zemalja se širi, a čini se da je liberalna demokratija (i vrijednosti koje je podržavaju) u opadanju, što je ogleda u rastućoj podršci ksenofobičnim, autoritarnim populistima i u takođe rastućim negativnim reakcijama na naučnu i tehnološku ekspertizu.

Socijalna davanja i država blagostanja mogu pomoći, ali ono što je najpotrebnije je povećanje ponude dobrih poslova za manje obrazovane radnike koji su im izgubili pristup. Potrebne su nam produktivnije i dobro plaćene mogućnosti zapošljavanja koje mogu pružiti dostojanstvo i društveno prihvatanje onima koji nemaju fakultetsku diplomu. Proširena ponuda ovakvih poslova zahtijevaće ne samo povećana ulaganja u obrazovanje i jaču zaštitu prava radnika, već i novi brend industrijske politike u sektoru usluga, gdje će se u budućnosti i otvarati većina radnih mjesta.

Nestanak radnih mjesta u proizvodnji tokom vremena odražava i porast automatizacije i povećanu globalnu konkurenciju. Zemlje u razvoju nisu imune ni na jedan od ovih faktora. Mnoge od njih se suočavaju sa „preuranjenom deindustrijalizacijom“: sada je vrlo malo radnika zaposlenih u formalnim, produktivnim proizvodnim kompanijama, što znači da nisu u stanju da slijede strategiju razvoja vođenu izvozom koja je bila tako efikasna u istočnoj Aziji i u nekim drugim zemljama. Zajedno sa izazovom klimatskih promjena, ova kriza strategije rasta u zemljama sa niskim prihodima zahtijeva potpuno novi model razvoja.

Kao i u razvijenim ekonomijama, usluge će postati glavni izvor otvaranja radnih mjesta u zemljama sa niskim i srednjim dohotkom. Međutim, većinom uslužnih sektora u ovim zemljama dominiraju veoma mala, neformalna preduzeća - često individualni preduzetnici - i u suštini ne postoje gotovi modeli razvoja zasnovani na uslugama. Vlade će morati da eksperimentišu sa kombinovanjem ulaganja u zelenu tranziciju i povećanjem produktivnosti u uslugama koje apsorbuju radnu snagu.

Konačno, samu globalizaciju treba ponovo izmisliti. Obrazac hiperglobalizacije poslije 1990. godine ustupio je mjesto povećanom geopolitičkom rivalstvu između SAD i Kine, kao i povećanom davanju prioriteta domaćim društvenim, ekonomskim, ekološkim i pitanjima javnog zdravlja. Globalizacija kakvu poznajemo više nije u skladu sa svrhom i na njeno mjesto mora doći novo shvatanje koje dovodi u ravnotežu nacionalne potrebe sa zahtjevima zdrave globalne ekonomije koja olakšava međunarodnu trgovinu i dugoročna strana ulaganja.

Vjerovatno je i da će novi model globalizacije biti manje nametljiv, uvažavajući potrebe svih zemalja (ne samo velikih sila) koje žele veću fleksibilnost politike za rešavanje domaćih problema i imperativa nacionalne bezbjednosti. Jedna od mogućnosti je da će SAD ili Kina svoje bezbjednosne potrebe posmatrati previše ekspanzivno, tražeći globalni primat (u slučaju SAD) ili regionalnu dominaciju (u slučaju Kine). Rezultat će biti „naoružavanje“ ekonomske međuzavisnosti i značajnog ekonomskog razdvajanja, pri čemu se trgovina i investicije vide kao igra sa nultom sumom.

Ali moguć je i povoljniji scenario, u kojem obje sile drže pod kontrolom svoje geopolitičke ambicije, uviđajući da se njihovi konkurentski ekonomski ciljevi bolje ostvaruju kompromisom i saradnjom. Takav scenario bi mogao dobro poslužiti globalnoj ekonomiji, čak i ako - ili možda zbog toga - ne odgovara hiperglobalizaciji. Kao što je era Breton Vudsa pokazala, značajne ekspanzije u globalnoj trgovini i investicijama su kompatibilne sa „tankim” modelom globalizacije u kojem zemlje zadržavaju značajnu političku autonomiju kako bi promovisale društvenu koheziju i ekonomski rast kod kuće. Najveći poklon koji velike sile mogu dati globalnoj ekonomiji je da dobro upravljaju svojim domaćim ekonomijama.

Svi ovi izazovi zahtijevaju nove ideje i strukture. Tradicionalnu ekonomiju ne treba da bacimo kroz prozor, ali ekonomisti, da bi ostali relevantni, moraju da nauče da primjenjuju alate svoje profesije na način koji odgovara ciljevima i ograničenjima današnjice. Oni moraju biti otvoreni za eksperimentisanje i podrže vladine akcije koje nisu u skladu sa uobičajenim scenarijima iz prošlosti.

Autor je profesor međunarodne političke ekonomije u Kenedi školi Univerziteta Harvard; predsjednik je Međunarodne ekonomske asocijacije

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)

( Dani Rodrik )