U doba tišine i ćutanja

Ko god da tvrdi iz crkve da se ne miješa u poslove države taj laže. Neko to radi ispod žita, neko to radi javno. Ima nas svakako organizovanih. Kulturu laži u posljednjih trideset godina u javnosti izgradili su političari (vlast i opozicija) i crkva i popovi, te je tako ušla u naše živote i postala službena mantra kojom se neukom i neznavenom obraćaju kada traže političku moć i potporu da dođu do iste. Tako je dobila legitimitet. Obje strane su izvršile otimačinu i okupaciju javnog diskursa. Nasilnici i zlostavljači.

Šestog januara 2024. mediji su prenijeli intervju i izjavu mitropolita da se crkva ne miješa u pitanja države. Izjavu su prenijeli svi portali, štampani mediji iako se radi o notornoj neistini dajući mu tako besplatno prostora da promiče laži i dogme u javnom prostoru u koji najčešće urednici propuštaju samo ono što njihovi politički filteri traže da se propusti. Zamjenom teza da je zadatak crkve da reaguje na nepravde u društvu, želi se izbjeći to da ona sama čini nepravdu na svakom koraku. Da je vrlo militantna. Urušavajući sekularni karakter države i njenog ustava, javna je tajna da su njen službeni glas.

Zadatak svih nas je da reagujemo na nepravdu, slažem se. Međutim, više primjera govori u korist da crkva ne reaguje na svaku nepravdu posebno ne onu koja moralno i fizički ubija pojedince i grupe koje su različite od one koju štuje crkveni kanon. Nikada nisam čula da se crkva zauzela za bilo koju drugost, drugog, pa čak i u situaciji kada se radi o štrajku glađu, ukoliko ga sprovode neistomišljenici. Kako smo u eri religijskih praznika, nisam čula niti jednog popa da se oglasio i tražio od roditelja i porodica da se petarde zabrane, da se šenlučenje povodom religijskih datuma osudi, pojasni da se ne ugrožava sloboda drugog, nisam čula da su se oglasili povodom prebijanja albanskih građana, prije neki dan, dok su mladi pseudovjerski fanatici pijani od rane zore lunjali cestom dižući tri prsta. Bilo bi od koristi kada bi popovi pozvali svoje vjernike na mjeru i poniznost. Bilo bi od koristi da je mitropolit pozvao na okupljanje mirno u crkvenom dvorištu, ili da je pozvao državu da ono što su njegovi prethodnici gradili bespravno država vrati u pređašnje strane, praveći tako otklon od ranije zloupotrebe vlastite moći.

Još veći nemir izazivaju zarobljene institucije koje nisu u stanju da odbrane sekularno „sveto slovo“ (Ustav) tako da nam sveštenici rade upravo ono u što se rektor Univerziteta Crna Gore ne miješa a to je javni glas kojim opominje i upoznaje javnost koliko je svrha obrazovanja zbrisana, pokazujući prstom u politički uticaj kojim kasapi vitalnu snagu jedne zajednice, kojim se obesmišljava postojeći sistem ustanova koje su tu ne bi li nam pomogle da se donekle budućnost učini predvidljivom.

Politički uticaj i zloupotreba moći učinili su da su nam ministarstvo obrazovanja ili prosvjete, te ministarstvo kulture, izgubili ulogu i svrhu u razvoju društva. Izborom kadrova u ovim ministarstvima (koja su najznačajnija za zajednicu) ubili su svaki kvalitet. Postavljaju se oni koji nemaju kredibilitet niti integritet da se suoče sa zlokobnom emisijom političkog uticaja i pražnjenja sredstava kojim bi se mogle podržati postojeće institucije obrazovanja i „fabrike u kojima se proizvodi sunce“ - obrazovanje/znanje koje je neophodno za izlazak iz ovog sirotinjskog, ubilačkog i mrtvog stanja. Od devedesetih, svi koje znam da su u vlasti ili oko nje, nisu ništa izgradili, sve je od pređašnje zemlje. Sadašnje političke ekipe uspijevaju sve da satru do kraja.

Nisam u izjavi rektora Univerziteta čula ništa da ne bi konstatovala da je zakasnio otkrivajući nam post festum da će para biti samo za plate zaposlenih i da je Univerzitet osujećen da funkcioniše.

Trebali smo njegov glas i akciju, javnu, prije usvajanja budžeta. Moguće i prije usvajanja ovog budžeta... Trebali smo nastup sa ozbiljnom namjerom da aktuelnoj garnituri predoči da rasturaju i obesmišljavaju vitalnu granu. Morao je njima i nama pojasniti namjeru da će vlastito dvorište čuvati ili ga s dužnim poštovanjem napustiti kada političari nisu opredijelili novac u budžetu da se programi i sadržaji obrazovanja nadopune znanjima koja su nam neophodna da bismo mogli misliti i stvarati vlastito znanje koje je u funkciji razvoja našeg života. Velika je tišina. Ni on ni bilo koji profesor nije vrisnuo u javnosti da je planiran budžet koji ne podrazumijeva razvoj već naopako doprinosi njegovoj sahrani. Nisam čula da su viknuli da se dodatno destabilizuje i gubi trka pred polupismenim svijetom, neznavenim, zločestim, neiskusnim, željnim osvete... i da nas napušta svako ko ima veće ambicije i žeđ za znanjem. Za tom kolonom niko nije uzdahnuo.

Rektor nam u javnosti nije rekao koliko je mladih ljudi otišlo da se školuje na nekom drugom mjestu želeći da dostigne granicu vlastitih mogućnosti. Kao da nikoga nije briga i kao da je većina u akademskoj zajednici zabrinuta samo za vlastitu poziciju. Nisam čula da su se on i njemu slični založili da oni takvi ostanu ovdje i da stvaraju ovdje. Nisam čula da ih je iko pomenuo da su se suprotstavili samovolji političara. Niti onih ranijih niti ovih sada koji su tek izašli ispod njihovih šinjela. Nisam čula da je izrazio žaljenje što je toliki broj napustio Crnu Goru. Nisam nikog od njih čula makar da se izvinio što nije ništa uradio sem slijegao ramenima nemoćno, ponizno pred onima koji su od strane političke elite imenovani na mjestima na kojima sjede i uništavaju sve pred sobom.

Nisam čula da su iz sistema progovorili i javno se suprotstavili takvom otvorenom ratu protiv pametnih i sposobnih i onih kod kojih se ima još malo kredibiliteta. Rame uz rame uz njih staju političari koji su dobro namješteni u sistemu, koji foliraju da nemaju politički uticaj (mislim da nemaju nešto drugo) i umjesto istinskog zalaganja i činjenja na okruglim stolovima govore što bi našem zapuštenom društvu trebalo glumeći podršku inicijativama. Konačno popovi su glasniji od naučnika. Nije čudo da nam se svaki drugi krsti i ustaje sa rečenicom daće Bog. Onom na nebu. Ovaj na zemlji nije uznemiren prozivkom.

Tako smo dobili glas nakon usvajanja budžeta, bez sukoba sa političarima i politikom, rektor se žalio da novaca neće biti za programe obrazovanja i tehničke stvari (tipa opravke po fakultetima...) Vjerska srednja škola ne pati od ovakvih problema. Velika tišina, ni rektor ni bilo ko, ništa se ne čuje. Nije dovoljno što se već na svakom mjestu nalazi nova bogomolja. Niko javno ne postavlja pitanje koja je toliko moćan finansijski pa toliko gradi. Možda bi važno popisati i pogledati koliko košta građenje bogomolja, koliki je udio u tome iz budžeta građana, koliko crkva kao institucija ulaže novaca (porijeklo novca neće tražiti niti jedna institucija sistema) u svu tu gradnju. Naravno došli smo do te tačke da nauka, da niko ne smije da pisne vjeri. Univerzitet je trebalo da bude najjači glas u javnosti posebno kada politika priznaje svaki put da obrazovanje i kultura (dva najvažnija resora u svakoj normalnoj državi) ništa ne znače na osnovu kadrova koje postavlja u tim resorima. Godinama je to tako i godinama se uvjeravamo da se ta dva resora prepuštaju najzločestijim, najneznavenijim, da se sa namjerom urušavaju dva vitalna punkta svakog društva. Po kapitalističkom i zakonu... Svaka vlast do sada nam je pokazala isto - zločin prema nama. Nijedno znanje koje je doneseno, čak i u deficitarnim oblastima, nema pristup Univerzitetu. Što još dodati ukoliko se odbija sve što se ima ponuditi?

U ovom tekstu spojena su dva glasa. Prvi zakašnjeli glas, i po datumu i po tišini koja traje predugo na tom mjestu, koji progovara o nemoći onih koji nam obrazuju kadar za budućnost, koja je predvidljiva do te mjere da se u svakoj familiji makar jedno mlado čeljade sprema na neko drugo mjesto zato što razumije da je izbor ili partijska smrt vlastitog integriteta ili samoubilački čin sa mosta jer je budućnost izgubljena. Drugi glas je glas koji se u kontinuitetu čuje kao glas žrtve (bezbožni ih napadaju, ne daju im mira!!!) i onda i sada, koji stalno kuka kako nečeg je malo ili nešto u crkvenim bagažima nedostaje. Njega tolerišu većinom svi. Progonitelj i zlostavljač koji je ogrnut tijelom žrtve, zlatnim runom, na istom mjestu se pohvalio da su oni institucija koja je najviše zaposlila radne snage. Što nedostaje?

Došli smo do mjesta ili aktuelne politike gdje je logično da je geslo da ne treba sjeći granu na kojoj sjediš ili udariti na onog koji te je tu postavio sa zaslugom ili sa nekim drugim razlogom. Ćutanje tu djeluje kao prva i jedina opcija. Oni koji ćute vlastitim nečinjenjem nam dokazuju da je bitka unaprijed izgubljena. Imam trideset posljednjih godina kao svjedoka za bitke koje su vođene uprkos znanju da su unaprijed izgubljene. Iskustvo prozivanja moći i traženja da se računi polože ima svoju cijenu, ali nas obavezuje. Neko znanje postoji, to što trenutno nije na cijeni, pokazuje dubina beskrupuloznosti politika. Što je u svemu najgore. Ostajemo sami izloženi, u kontinuitetu emisiji zlostavljača koji nam prodaju rog za svijeću u doba velikog ćutanja i tišine odakle se ne vidi ima li neko ko će dići glas kada dođu po nas. Dok je to tako mlade generacije nestaju jer smo im pojeli godine u neuspjelim bitkama zato što za njih nije i ne treba da bude dovoljno da su samo vođene. Ko se sjeti odgovornosti neka upali svjetlo!

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )