Bole katanci na propalim firmama
Nikšićanin Dušan Martinović je doktor metalurgije i magistar ekonomije, radni vijek je proveo na rukovodećim mjestima u brojnim crnogorskim kolektivima, bavio se sportom i kaže da može sve da bude, sem političar
Nikšićanina Dušana Martinovića, koji narednog mjeseca puni 74 godine, teško je jednom rečenicom predstaviti. “Okićen” je brojnim titulama, uspješan na mnogim poljima, raspoložen za razgovor na razne teme.
Ima doktorat iz metalurgije, magistarski iz ekonomije i bio je na korak da i u toj oblasti pored svog imena stavi - dr. Bio je na rukovodećim mjestima u brojnim crnogorskim kolektivima i danas mu teško pada što na pojedinim kapijama preduzeća u kojima je službovao stoje “lanci i katanci”.
Više od pola vijeka trenira džudo i ima majstorski pojas šesti dan, takmičio se i u višeboju i sportskoj rekreaciji, bio uspješan sportski radnik. Vitrina mu je puna pehara, medalja, diploma, plaketa...
Pčelarstvom se bavi skoro četvrt vijeka, voćarstvo mu je davno “ušlo” pod kožu, a ni pisanje mu nije strano. Objavio je “Autobiografske zapise”, a sa dvojicom bratstvenika, Jovanom i Petrom, i knjigu “Bratstvo Martinović ogranak Dragović”.
Trenutno se bavi sakupljanjem narodnih pjesama koje su se nekada u selu gdje je rođen, u nikšićkoj Dugi, pjevale na svadbama i sijelima.
Za sebe kaže da može sve da bude, osim jednog - političar.
“Ne mogu jedno da pričam, drugo da radim. I nikada nijesam htio nekome da budem ‘podupirač’, zato mi je vjetar uvijek duvao u prsa, a ne u leđa”, sa osmijehom kaže Dušan.
Na jedan “doktorat” je, ističe, posebno ponosan i on se ne može mjeriti sa svim titulama, diplomama i zvanjima koje ima, to je njegova porodica.
“Kad sebi dam neki zadatak, to mi je izgleda u prirodi, ja to moram da završim. I skoro sve sam završio, osim doktorata iz ekonomije. Završio sam srednju tehničku školu i odmah počeo da radim, a vanredno sam upisao Metalurški fakultet u Podgorici, tadašnjem Titogradu, i prvi sam diplomirao u generaciji. Magistrirao sam i doktorirao na Metalurškom fakultetu u Ljubljani. Isto u roku. Potom sam položio razliku ispita na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, gdje sam i magistrirao. Uzeo sam i doktorat iz ekonomije i skoro priveo kraju, ali su, nažalost, mentori, Boško Gluščević i Čedo Lakić, preminuli. Za moju temu nijesu mogli da nađu mentora, pa su mi, nakon nekoliko godina, predložili da uzmem nešto drugo. Rekao sam im da je i ovo što sam završio mnogo i da drugu tezu neću uzimati”, priča čovjek koji je objavio više od stotinu naučnih i stručnih radova i ima zvanje višeg naučnog saradnika u oblasti tehničkih nauka.
Željezara, FEP I “Oobod” mogli su da opstanu
U nekadašnjem nikšićkom i crnogorskom industrijskom gigantu, Željezari “Boris Kidrič”, radio je 12 godina, zatim u Službi društvenog knjigovodstva (SDK), u Institutu za crnu metalurgiju, Fabrici elektroda “Piva” (FEP), u cetinjskom “Obodu”, u nikšićkoj filijali Centralne banke Crne Gore. Obavljao je razne poslove - kontrolora, programera, vodećeg istraživača, pomoćnika direktora, tehničkog, izvršnog i generalnog direktora...
Penzionisao se prije 13 godina sa pozicije izvršnog direktora AD “Ljetopis”.
“I Željezara, i FEP, i ‘Obod’, su mogli da rade. Međutim, neko mišljenje je vladalo da Crnoj Gori ne treba industrija, već da može da živi od poljoprivrede, što je bilo sasvim pogrešno. O privatizacijama ne bih govorio, jer svi znamo kako su se završile. Željezara je mogla da radi sa hiljadu i po radnika. FEP je bio dobra fabrika koja je imala dobar proizvod i koju su namjerno uništili. I ‘Obod’ su uništili, a sjećam se da sam bio sklopio dogovor sa ‘Elektroluksom’, svjetskom firmom za bijelu tehniku iz Švedske, koja je bila zainteresovana za ‘Obod’. Šta bi danas značilo za Crnu Goru, a ne za Cetinje, da 1.200 radnika, a možda i više, radi tamo. Ali, nijesu htjeli...”, sa sjetom priča Martinović.
Džudo - filozofija života
Nijesu mu samo metalurgija i ekonomija išli od ruke. Bio je dobar i u sportu.
“Bavio sam se džudom i imam majstorski pojas šesti dan. Više puta sam bio prvak Crne Gore, osvajao sam medalje na međunarodnim turnirima, bio sam reprezentativac Crne Gore”.
Bio je i trener, ali i obavljao razne funkcije u džudou na svim nivoima: klupskim, opštinskim, republičkim i saveznim.
Takmičio se i u višeboju i sportskoj rekreaciji, pomalo se bavio i fudbalom i atletikom.
“Moj glavni sport bio je džudo. A džudo nije samo sport, nego i filozofija življenja koja ti daje norme ponašanja koje ti koriste i u životu. Do skoro sam išao i na treninge, ali sam prekinuo kada je počela korona. Razmišljam da se možda ponovo aktiviram. Sredinom godine održava se evropsko prvenstvo za veterane u džudu, pa ću razmisliti da li ću se pripremiti da u tome učestvujem”.
Za džudo kažu da je više od sporta - da je to filozofija koja se zasniva na nizu principa koji podstiču razvoj karaktera, moralnosti i harmonije sa okolinom. Dušan to odlično zna jer su mu svi ti principi odavno postali smjernice kojih se pridržava.
Porodična sloga poput pčelinje
Prije skoro 25 godina odlučio je da počne da se bavi pčelarstvom i računajući godine rada i iskustva, kao i stečeno znanje, moglo bi se reći da je i u toj oblasti doktorirao.
“Pčelarstvo je u mojoj porodici tradicija. Počeo sam sa dvije košnice, da bi danas imao oko 60 društava. Na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu sam završio školu za pčelara - sedam mjeseci sam išao u tu školu i dobio sertifikat kao profesionalni pčelar. Naučio sam da što god radim, ili radim ili ne radim”.
Ljubav prema pčelama, tradicija i znanje, dovoljni su razlozi da Dušan penzionerske dane provodi u uljaniku. Priznaje da bi volio da može da organizovanost pčela prenese i na društvo.
“Kod pčela se tačno zna šta ko radi i ljudi bi od njih trebalo da uče kako da se organizuju, budu vrijedni i složni. Međutim, ljudi misle više na sebe, nego na opšti interes”.
U Gornjem Polju je posadio oko 300 stabala raznog voća i godinama se bavi proizvodnjom voćnih rakija.
“Pčelarstvo i voćarstvo su dva hobija kojima sam se potpuno predao. Imamo i malu baštu, i plastenik, i trudim se da na kvalitetan način upotpunim slobodno vrijeme”.
U tome nije sam. Pomažu mu supruga Milena, kćerka Milica, sinovi Miodrag i Miloš, snaha Ana, unuci Andrija i Nađa. Svi zajedni i svi složno. Poput pčela.
“Svi mi pomažu i uz mene su. Oni su moje najveće bogatstvo, najvrijedniji doktorat koji imam”, sa ponosom kaže Dušan koji jedva čeka da dobije zeta i još jednu snahu, ali i da broj unučadi bude veći.
( Svetlana Mandić )