Stefan Đukić o knjizi "Partija pasijansa": Partija dijaloga sa sobom i svijetom

Svi tragamo za sopstvenim odgovorima na vječita životna pitanja, očekujući različite ili pak iste krajeve, pružajući naizgled autentična rješenja koja, iako i ranije izrečena, imaju jedinstvenu vrijednost. Filozof, književnik, politički analitičar, Stefan Đukić i sam se potrudio da u knjizi “Partija pasijansa” iz niza postojećih odgovora, stavova i tumačenja, pruži i svoje, suprotne ili drugačije, referišući na teme o kojima je promišljao i o kojima godinama piše, konstatuje on u razgovoru za “Vijesti”.

Odgovori na pitanja koja čovjek postavlja sebi umnogome zavise i od brojnih faktora, ali i vremena u kojem živimo i načina života, a upravo je “Partija pasijansa” polje dijaloga, spoznaje, propitivanja, pronalaženja sebe ili nečeg sopstvenog, pokazuje iskustvo čitalaca. Zbirka 52 eseja, poput rijeke teče i pred čitaoca donosi različite teme i pitanja, vodeći ga na neponovljivo putovanje, sabirajući odgovore i razmišljanja naših prethodnika i savremenika, otvarajući nove vizije života.

Knjiga je objavljena prošle godine u izdanju “Sumatre” iz Beograda, sami naslov predstavlja svojevrsnu metaforu i krije brojne poteze i varijante u kojima je moguće naslutiti sopstveno rješenje.

“Pasijans u sebi sadrži sav haos, ali i sav red koji nas može snaći na ovom svijetu do te mjere da čak i njegovo ime sugeriše neke istine o onom što spada u pitanja apstraktno kategorisana kao ‘smisao života’”, navodi se, između ostalog, u opisu knjige.

Autor “Partije pasijansa” Stefan Đukić, za “Vijesti” govori o svojoj knjizi i nekim od tema i pitanja koja pokreće...

Pasijans je (možda) jedina igra koju čovjek igra sam sa sobom, objasnili ste komentarišući metaforu naslova Vaše knjige. Kakva je simbolika (fenomena) igre i njena veza sa životom, te koliko je na različitim nivoima prisutna, posebno ako joj damo i filozofsku ili sociološku vrijednost?

Nije rijetkost da ljudi traže da život vide kao igru i da pokušavaju da se u njemu više igraju. To je, ja mislim, jedan lijep i prirodan motiv čovjeku... Ali, uvijek su to neke igre u kojima učestvuje više ljudi, bilo da je to šah, poker, društvene igre i slično. Pretežno sa njima identifikujemo život, jer smo društvena bića, to je jasno.

Pasijans je, s druge strane, malo izopšten i često se percipira kao način za gubljenje vremena, asocira nas na državne službenike i slično. Ja sam pokušao da ga opravdam i da u njemu pronađem određeni kvalitet, jer mislim da ima nešto bitno u samovanju, odnosno u provođenju vremena sa samim sobom. Važno je da se ta igra dešava u nama i da je vodimo sopstvenim unutrašnjim bićem, ali iz prvog lica, ne u sadejstvu...

Koliko to određuje ovu knjigu i provlači se kroz sabrane eseje, bilo kao vrsta introspekcije, unutaršnje komunikacije, kao monolog (pošto esej sam po sebi nije previše blizak dijalogu) ili je to razgovor sa nekim drugim kroz sopstvene misli?

Esej jeste monolog na određeni način. Esej je neka vrsta rijeke, ja volim tako da ga posmatram, kao i sve što pišem. Ta rijeka riječi, kada krene da teče, podliježe raznim prirodnim uticajima i pojavama: tu su pritoke, granje, brane koje naprave životinje i slično... Toj rijeci se dešava mnogo stvari, a ona kao takva predstavlja ljepotu rečenice koja ima moć i da prosvijetli.

Smatram da pisanje uvijek treba da nosi čitaoca, gdje god da ga povede. Stoga, mislim da pisanje, ma koje, nije nikada monolog, već, ipak, uvijek dijalog. Dijalog koji se vodi sa sobom, sa drugim, sa nepoznatim i poznatim, sa bližnjima, pa čak i sa onima koji se još nisu ni rodili. Moja želja u pisanju je da taj dijalog bude što bolji, a onda je i esej kvalitetniji.

Mislim da je svako ko piše proizvod svega što je čitao. Naravno, i proizvod okruženja, odrastanja, karaktera, ali i onoga što je pročitao, pogledao, slušao, vidio, sve to negdje čuči unutar korica. Trudio sam se da ne spominjem mnogo drugih ljudi, ali ih ima u knjizi, od Boba Dilana do “Aerosmitha”, tu ima i Platona i Sofokla, ali i nekih savremenih autora, od onih koji su navodno najpoetičniji do onih koji su prozaični, od književnika do, recimo, komedijaša. Sve to ima svoje mjesto i svako je odgovorio na nešto što sam se ja zapitao, a onda sam se ja potrudio da iz tog odgovora pružim i svoj, pa možda i drugačiji ili suprotan.

Svi mi dajemo različite odgovore i imamo različite poglede, što umnogome zavisi i od vremena u kojem živimo i načina života. Razgovaram sa tim ljudima kroz stranice svoje knjige, i to nakon desetina, stotina, pa hiljada godina od njihovog djelovanja... Mislim da svi mi tragamo za istim krajevima i dajemo ista ili drugačija rješenja, a sve ima svoju vrijednost. Sve njih koje pominjem izuzetno cijenim, i niko od njih nije u mojoj knjizi slučajno.

S obzirom na to da Vas predstavljaju i kao političkog analitičara, može li ova knjiga da komunicira sa čitaocima i društvom i na temu/e (aktuelnog) trenutka u kojem se nalazimo?

Cilj koji sam sebi zadao je da pokušam da ostvarim što više dijaloga sa ljudima. Vraćajući se tekstovima koji datiraju iz 2008. godine kao da sam putovao kroz vrijeme razgovarajući sa sobom iz 2008. I oni su aktuelni i danas. Korigovao sam te zapise, ali zaključio i da sam napredovao u pisanju. Pored razgovora sa samim sobom, sadašnjim ili nekadašnjim, iznio sam i neku ideju za koju mislim da ja vrijedna razmišljanja o njoj.

Volio bih da svi ljudi kojima se dopadne knjiga, porazgovaraju sa sobom, sa mnom, da mi jave šta su tu našli, jer može biti da pronađu nešto o čemu ja nisam ni sanjao. Cilj mi je bio da ova knjiga bude aktuelna u smislu da ne može biti prevaziđena, jer mi i sada kada čitamo neka značajna djela iz bilo kog perioda ljudske istorije, vidimo da smo se suočavali sa istim problemima. I ja se opet suočavam sa istim tim problemima i dajem možda i ista rješenja koja je neko prije mene dao, ali ih dajem na svoj način.

Svako treba da pruži svoje rješenje za vječne probleme ljudskog roda i negdje ćemo ih i primijeniti. Svakako, kroz razgovor će nam, nadam se, biti bolje.

Kao neko koja je završio filozofiju, rekla bih i kao filozov, koliko se bavite tim vječnim ili univerzalnim pitanjima čovjeka, a onda i njihovom neprolaznošću, cikličnošću, apstraktnošću?

To su ona pitanja koja se stalno postavljaju, a za koja nemamo odgovore. U njemačkoj filozofiji 18. i 19. vijeka je to možda najbolje predstavljeno, suštinski mi našim racionalnim čulom, odnosno razumom, ne možemo dobiti zadovoljavajuće odgovore na sve to...

Da li je svijet ograničen ili nije, da li vrijeme postoji, šta je vječnost, da li postoji Bog, ništa od toga ne možemo da odgonetnemo, pa samim tim ne možemo ni dati neko definitivan odgovor na ono pitanje šta je smisao života. Ali, možemo da naslutimo, možemo da pružimo neke svoje odgovore, svoje načine, spoznaje, načela i tako da živimo, radimo, suočavamo se.

Kod Kanta je rečeno da naš um na ta pitanja kreativno daje sebi odgovore i rješenja. Ono što ne možemo racionalno, analitički da sredimo, jer razum upada u paradokse, um može da odgovori sebi... Ja sam kroz ovu knjigu želio da otvorim neke od tih pitanja i da, tragajući za njima kroz matematiku, jezik, društveno-politička zbivanja, otkrijem da tu i nema odgovora, ali da ih zapravo i ima, ali na neki drugi način - kroz igru, življenje, umjetnost, sport...

U svemu tome nalazimo i nailazimo na različite fenomene koje bih povezala sa pripadnošću, donekle i relativitetom. Govorite o vjeri, jeziku, naciji, identitetu koji su danas često i zloupotrijebljeni u svakodnevici...

Čini mi se da su i to sve one stvari koje nanovo proživljavamo... To je jednostavno identitet pojedinca u društvu ili kolektivu, u zajednici ili sa samim sobom, neka vrsta samodređenih identiteta. Što se tiče vjere, zanimljivo je koliko je to apstraktan pojam koji se nalazi u suštini mnogih naših stvari. U filozofiji postoji definicija koja kaže da je znanje istinito opravdano vjerovanje. Odnosno, da svako znanje počinje prije svega kao vjerovanje ili kao uvjerenje, te da mnoge stvari za koje smo mislili da su znanja, zapravo predstavljaju uvjerenja i na kraju kreiraju neke naučne istine. Ja volim da se vraćam na to. Mi kada govorimo o vjeri uglavnom govorimo u formi vjeroispovijesti, ali je vjera zapravo u svemu: i u tome da je danas lijep dan, ali i da ne mora da bude.

Što se tiče tih određenja, dva teksta su baš tome posvećena. Jedan se zove “Pripadanje”, a drugi “Identitetska pitanja”. U “Identitetskim pitanjima” imamo negativan odnos prema tome. Odnosno, pokušavam da objasnim da, opet filozofski, identitetsko pitanje uopšte nije pitanje koje se tiče vjere, nacije, jezika i slično... Iskaz identiteta je A jednako A. Tautologija. Samim tim, ako je naše identitetsko pitanje to, onda, na primjer, Stefan treba da bude jednakost nečemu što ga najbolje opisuje (a to rijetko može biti nacija ili vjera, jer previše stvari čini čovjeka). Istovremeno, mi težimo pripadanju i to treba prihvatiti. Imamo potrebu da kažemo da smo jedinstveni - svoja nacija, svoja vjera, svoj jezik, tradicija..., a opet - nismo.

Treba razumjeti zašto ljudi teže da se identifikuju, zašto žele biti nešto veće od sebe. Da li je toliko teško živjeti tako da prosto prihvatamo svoju ulicu, grad, svoju državu, svoj fudbalski klub i slične stvari? Ima li ljepote u tome? Ja mislim da ima i pokušavam da napišem nešto o tome, iako istovremeno imam i negativan i pozitivan pristup.

Kako sve to korespondira sa pitanjem organizovanja, upravljanja ili samoorganizacije, na kraju krajeva u političkom kontekstu, ili generalno u građanskom?

Kod nas funkcioniše tako što se na ta pitanja daju pogrešni odgovori, kontra onoga o čemu sam govorio, propagira se da je identitetsko određenje najvažnije. Ako smo mi neka nacionalna struja, vrlo je važno da afirmišemo svoj identitet i da radimo na njemu, te da ga zasnivamo na negaciji tuđeg. A onda, imamo i taj neki građanski koncept koji nerijetko pokušava da kaže da je svako pripadanje loše i da je u pitanju namjera koja vodi u ratove, sukobe i slično, a ni to nije baš tačno.

Mislim da bi u nekom građanskom konceptu bilo idealno da osvijestimo te termine, njihovo značenje i onda na taj način prihvatimo svakoga ko se identifikuje na ovaj ili onaj način, da afirmišemo njegovo identitetsko identifikovanje, ali i da radimo na izgradnji različitih identiteta. Mislim da to možemo upravo tako što ćemo biti svjesni šta je zapravo čežnja za pripadanjem, zašto težimo pripadanju, zašto mi je važno da nedjeljom da pobijedi “Vest hem junajted” ili, u tvom slučaju, AC “Milan”, šta to meni znači i koja je to potreba u mom biću...

Da li prihvatanje, tolerancija, pa i razumijevanje, generalno kreću od samospoznaje i samoprihvatanja - odnosno prihvatanja samoga sebe?

To je odlično pitanje, po mom mišljenju. Teško je prihvatiti drugoga ako nismo prihvatili sebe, a sebe je najteže prihvatiti. Koliko god da je čovjek nježan prema sebi ili toleriše sebi sve, istovremeno, brojni neskladi i unutrašnji nemiri dolaze iz toga ukoliko same sebe ne prihvatamo. Prepoznajući to u drugima, mi drugoga još teže prihvatamo. Mi često vidimo sebe kroz druge i onda znamo da mrzimo drugoga, a zapravo mrzimo sebe kroz njega. Sa druge strane, prihvatajući sebe, svoje greške, ali i vrline, možemo lakše da prihvatimo cijeli svijet. Ima i onih koji sebi ne mogu ništa da opravdaju, a drugima mogu, ali ni to nije dobro, jer na neki način djeluje i ponižavajuće, te govorimo da je drugi gori od nas. Treba balansirati.

Nerijetko imamo i taj problem gdje pretjerano razumijemo naše prijatelje, sugrađane, kolege, ali tako ne možemo da idemo naprijed. Mislim da upravo to u velikoj mjeri utiče i na našu kulturno-umjetničku produkciju. Čak i mnogo više nego objektivna stvarnost i činjenica da su nam manji budžeti i da imamo manje ljudi. Kod nas, ukoliko neko pokušava da kritikuje, postaje izdajnik. Nesumnjivo je i da pojedini među nama, kritikuju iz samoljublja, iz toga da kritikom drugog sebe uzdignemo na neki viši nivo. Ne mora to da bude uvijek tako, ali nažalost često to tako shvatamo i vjerovatno iz nekih sopstvenih nesigurnosti, burno reagujemo na bilo kakav pokušaj korektiva. Možda i zato zaziremo od kritikovanja drugih kulturnih ravni, jer mislimo da ćemo time sebe otvoriti za neku kritiku koju ne možemo podnijeti.

Kritika je možda primjer sputavanja slobode, autocenzure. Koji su (stvarni) dometi slobode? Pritom, ukoliko ona ima domete, rekla bih da kao apsolutna i ne postoji... U tom kontekstu, imamo različite vrste uređenja slobode, sa etičkog, moralnog, pa i zakonskog, pravnog aspekta i slično. Možda je jedino književnost, odnosno umjetnost polje koje pruža širinu i slobodu?

Ne bih se usaglasio da postoji stvarno ograničenje, zato što, iako postoji, ono ne mora da bude ključno. Slobodu sami sebi ograničavamo - šta smijemo da mislimo, radimo, da (po)želimo, a to je ponekad vezano za naš odgoj, obrazovanje, za zakone koji postoje, ali i za to kakvu sliku o sebi želimo da projektujemo. Često je to razlog. Ako to činimo, o tome je na neki način Sartr pisao objašnjavajući termin loše vjere... Možemo da zapadnemo u lošu vjeru, odnosno u neautentičnost - da mi ne projektujemo sebe kakvim jesmo, da ne živimo onako kakvim jesmo, nego da ograničavajući svoju slobodu predstavljamo nekog tuđeg sebe.

Moramo da sagledamo šta smo mi i šta želimo biti, da ne ograničavamo sebi slobodu zato što će komšija misliti da sam nekulturan, već zato što to nisam ja. Ograničiti sebi slobodu ukoliko nešto ne prija i ne odgovara ličnosti, već je drugačije. S druge strane, isto je i kada je država u pitanju. Po toj nekoj teoriji smo odlučili da napravimo državu kao uređenje, odričući se navodno nekih sloboda zarad sigurnosti koju država pruža... Da li se ja zaista odričem sebe time što neću da kradem ili da tučem drugu osobu? Ukoliko je to moja želja - onda da, ali ako to nije moja želja, onda ja nisam u okovima u državi... Možda sam ja u okovima na neki drugi način, zato što nisam politički adekvatno predstavljen ili zato što osjećam da moja riječ nema vrijednost, a ne zato što ne mogu da kršim zakon.

Koliko sve to stvara neke obrasce ponašanja, bilo da je u pitanju društvo ili pojedinac u društvu?

Dobro si formulisala pitanje, jer imamo one koji su potpuno pod uticajem nečega. Tipa, ja sam konzervativni muškarac ili konzervativna žena, to podrazumijeva to, to, to i to... Ili, ja sam panker ili metalac i to treba da znači ovo i ovo... Mnogo češće je taj uticaj nesvjestan. Dakle, identifikujući sebe tako, vi pravite otklon od drugih ljudi u nekom pogledu ukusa, istovremeno često podrazumijevajući da ste bolji, zato što je vaš ukus prefinjeniji ili stav pravilniji, prema vašem mišljenju. Vremenom, to postaje dio identiteta i treba dugo da prihvatite nešto drugačije.

Na sličan način i patrijarhat i liberalizam i pank kultura, utiču na nas, sve to nam daje neko pripadanje, ali istovremeno oblikuje raznorazne naše izbore, a da toga nismo ni svjesni. Ne može niko da bude čovjek bez svojstva, ali može da bude svjestan svojih samoodređenja i da ne bude isključiv. Jedan od mojih omiljenih citata ili navoda je “Svaka determinacija je negacija”. Dakle, svako određenje negira mogućnost da budem nešto drugo. Kad je čovjek svjestan tih određenja, onda ih je moguće promijeniti. Svakako, u redu je da čitavog života budete samo i isključivo nešto, ukoliko ste tako zadovoljni.

Prihvatajući sebe, svoje greške, ali i vrline, možemo lakše da prihvatimo cijeli svijet

Može li se reći da smo temama koje smo načeli, otvorili prostor za neka od pitanja koja se provlače kroz knjigu “Partija pasijansa”?

Dosta od ovih stvari o kojima smo razgovarali sam ja postavio kao pitanja u knjizi. Nisam dao odgovore na dosta toga, niti ih našao, ali sam pronašao neke druge stvari, odgovore na druga pitanja... Ono čime sam posebno zadovoljan kada je ova knjiga u pitanju jeste da je ona mene učinila, makar ja tako mislim, nešto boljim nego što sam bio ranije. I nadam se da će svakoga ko je pročita učiniti makar malo drugačijim, ne zato što sam otkrio neke mudrosti (jer nisam), već zato što će čitalac sam sa sobom nešto pitati, odgonetnuti i slično.

Volim da svako u ovoj “partiji” nađe sebe ili nešto za sebe, jer se mi čitajući otvaramo ka tom autoru. Nakon dijaloga sa tim autorom postajemo nova, drugačija osoba. Na neki način sam i dobio takav odgovor od ljudi koji su me kontaktirali nakon čitanja “Partije pasijansa” i svi su od njih u tu pronašli nešto svoje, nešto za šta ja nisam znao da postoji, ili što čak nisam tamo ni stavio u knjigu, već su se oni sa time nekako susreli. Takva iskustva su najbolji odgovor za mene i nadam se da će i svaki budući čitalac u njoj naći “nešto”.

Stvarima treba dozvoliti da prođu kroz nas da bi ih osjetili

Nakon što je štampa završena i knjiga objavljena, neko vrijeme je nijeste uzimali u ruke ostavljajući je u paketu. Prošlo je neko vrijeme, ostvaren je i kontakt sa publikom, a kakav je Vaš dojam sada?

Sada je to veliko zadovoljstvo. Smatram da stvarima treba dozvoliti da prođu kroz nas da bi ih bez predrasude osjetili. Vjerovatno sam taj početni otklon prema knjizi imao jer sam “Partiju pasijansa”, iako u pauzama, dugo pisao. Kada je konačno završena, odštampana i pojavila se u javnosti, imao sam neko predubjeđenje da mora nešto da (mi) otkrije, da me prosvijetli i da mi neko olakšanje ili šta već. Zbog toga je nisam uzimao u ruke... A onda su krenule promocije, razgovori, reakcije čitalaca koje su, moram primijetiti, takve da je svako u toj “Partiji pasijansa” pronašao neku stvar za koju možda ni ja kao autor nisam znao da tamo postoji.

Nakon svega toga sam dozvolio sebi da osjetim tu svoju knjigu kao neki svršen čin, završen dialog. I sada je, recimo tako, ona prošla kroz mene, oslobodila me je i pružila mi mogućnost da se bavim drugim stvarima. Sve u svemu, prisutna je velika sreća.

Vrijeme pasijansa

Da li će “Partija pasijansa” biti jedna od stvari po kojima ćete možda pamtiti 2023?

Sigurno! Cijeli taj period je karakterističan, igrom slučaja. Knjiga je prvi put promovisana u oktobru, na petak 13, a samo pisanje i vrijeme kada sam prelomio da ću da počnem da sređujem te tekstove, dopisujem nove i nalazim im raspored i smisao, desio se tokom lokalnih izbora u Baru. Potrefilo se da sam sjedio u jednom kafiću sa lijepim pogledom i taman počeo malo da radim, da bi taj lokal odjednom bio kao okupiran simpatizerima i članovima jedne partije. Zbog toga sam veoma dobro zapamtio taj momenat, a na osnovu nekih drugih odrednica i mnoge druge. U tom smislu, naravno da će 2023. godina meni biti označena i tom partijom - “Partijom pasijansa”.

( Jelena Kontić )