Maja Stojanović za "Vijesti": Čar je u vječnom traganju

Jednom prilikom glumica Maja Stojanović otkrila je da bi njena filmska biografija nosila naziv “Leptirica sa Zabjela”.

Za “Vijesti” je pričala o glumi i vječitom traganju glumice u sebi, o ulogama, aplauzima publike, o tome da je za dvije godine imala deset premijera, ali i o vremenu kada se komad postavljao u dnevnoj sobi, o predstavi “Pluća” koja je premijerno izvedena krajem novembra, o “vojsci” koju sam biraš, i stvarnosti koju biraju drugi.

Stojanović je diplomirala glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a magistrirala na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu. Igrala je u predstavama Crnogorskog narodnog pozorišta, Kraljevskog pozorišta Zetski dom, Nikšićkog pozorišta, Grad teatra Budva, “Madlenijanuma”...

Iako mlada, teško je pobrojati predstave u kojima je igrala. Na televizijskim ekranima se prvi put pojavila 2014. godine u ulozi Zdravke u seriji “Budva na pjenu od mora”.

Bila je knjaginjica Jelena, Vislava, kneginja Milena, lejdi Magbet, ali i Dara, Nataša Popović, komšinica, recepcionerka, medicinska sestra...

Nije zaboravila ni najmlađu publiku koja je mogla da je gleda u predstavama “Vesela jelka”, “Budi drug”... Saradnica je UNICEF-a, bila je umjetnička direktorica Festivala “Podgorica Art”. Igrala je folklor u Akademskom kulturno-umjetničkom društvu “Mirko Srzentić” u Podgorici, bila članica baletske trupe “Allegro” i jedna od članica plesnog ansambla u operi “Balkanska carica”.

Uvijek znati koje su kolege vaša “krvna grupa”

Iako je ostvarila brojne uloge na daskama koje život znače i za koje je nagrađena višeminutnim aplauzima i ovacijama, iako je glumila i u filmovima i TV serijama, Maja priznaje da još uvijek ne zna da li su ona i gluma predodređene jedna za drugu, već da svako malo ponovo istražuje i propituje se.

“Ponekad mi se učini da je sve na svom mjestu i da baš treba da budem na sceni, nekad ne. Isto kao što mi ovaj posao bude privilegija i jedan od najljepših, a onda u nekom procesu postane besmislen. Začarani krug. Vjerovatno umjetniku nije dato da zna šta mu od umjetnosti treba i obratno, kao što ni čovjeku (po Tolstoju) nije dato da zna šta želi u životu. U tome je i čar, u vječnom traganju”.

Za pozorište se često kaže da je magija koja traje, a glumica ističe da koliko god da su “školovani da sačuvaju ta saznanja koja otkriju i da održavaju taj mehanizam da nađu svoj sistem”, da se njima magija ne dešava uvijek.

“Bilo je tih epifanija, nenadanih ‘otvaranja’ i u toku proba i kasnije, usred igranja neke npr. starije predstave, da uputim repliku i shvatim cijeli jedan univerzum koji stoji iza toga, i to je dragocjeno kod pozorišta - predstava s godinama stvarno može da se razvija i mijenja. Budem potpuno prisutna i fokusirana, a nekad se od te siline uplašim, i onda ne razvijem vještinu do kraja, tako da se ta misao da sam ‘sad’ glumica poklacka. Sve je to, kao što rekoh, vječito traganje”.

U prethodne dvije godine imala je deset premijera, ali je i svjesna činjenice da je teško mladim glumcima da se izbore za svoje mjesto, da dobiju prave uloge i da se na najbolji način pokažu.

“Ne želim da zaboravim kakvi su periodi nerada bili do maltene juče, koliko je teško čekati, a paralelno raditi sam neke vježbe, ili skromno sa par kolega postavljati komad u dnevnoj sobi. Međutim, to jeste najbolje uvijek, odabrati temu i ekipu koja vas inspiriše i zaista smo to radili i mlađe generacije tako savjetujem. I kad dobijete priliku od institucije nerijetko se desi da se razne okolnosti ne poklapaju i ispaštate, zato je recept imati neki tekst u fioci, uvijek, ili znati koje su kolege vaša ‘krvna grupa’ u kreativnosti pa da se stremi zajedno (ili pojedinačno) višem cilju”.

Kaže da je najviše uživala u ulozi kraljice Milene, u “Zelenoj čoji Montenegra”, gdje je od prve probe sve išlo glatko, lako, radosno, a da su joj izuzetno zahtjevne bile uloge u predstavama “Osvrni se u gnjevu” i “Pluća” i da o njima razmišlja i kad je na odmoru.

Kao najveći poslovni uspjeh ističe polaganje prijemnog ispita na beogradskom FDU-u, kad je upisivala master studije.

“Kao svršeni student cetinjskog fakulteta nanovo polažem prijemni ispit, nanovo komisija koja može reći da ne idem dalje, a diplomirana sam glumica. Nikad ni prije ni kasnije nisam imala takvu tremu. Hvala Bogu upisala sam i karijera mi se od tog trenutka mijenja”.

Maja je stalna članica ansambla Nikšićkog pozorišta, a angažovana je i u drugim pozorišnim kućama.

“Često se dešava da dobijete ponudu od drugih u isto vrijeme kad je planirana predstava u matičnoj kući, i onda ‘obaveza’ pobjeđuje. Međutim, ukoliko se ne desi to poklapanje u terminima, imamo sigurnost koja većini prija pa se rasterećeno radi, a kondicija se istovremeno održava ili što je poželjnije - raste. Udobna pozicija”.

Nakon premijere “Pluća” svi zajedno prodisali

Krajem novembra prošle godine premijerno je izvedena duodrama Nikšićkog pozorišta “Pluća” u kojoj joj je partner Stevan Vuković. Predstava je odmah dobro prihvaćena od publike, Maja i Stevan su dobili odlične kritike, a oboje su istakli da im je rad na toj predstavi značio puno, jer su prvi put imali priliku da sami budu na sceni, bez “pomoći” ostalih glumaca.

“Proces je bio izuzetno dragocjen za sve nas. Rijetko se dešava ovakva forma, bila je potrebna specifična koncentracija, priprema. Duodrama iziskuje bliskost, jako puno razgovara se vodilo, mene je to često umaralo, volim sama i intuitivno da tragam, prosto se pravio veliki broj kompromisa sa svake strane, svakodnevno. Različite smo osobe, različito radimo, a morali smo disati ‘punim plućima’, i to nekad iscrpljuje. Zamislite da ste skoncentrisani na svaki udah i izdah dva mjeseca, a da pratite i tuđe disanje istovremeno. Puno pitanja se otvorilo, puno paralela povuklo, i vjerujem da smo baš zbog toga narodu, publici, približili dileme i odluke jer su reakcije bile nevjerovatne. Nakon tog ‘krvavog’ rada - svi smo zajedno disali i prodisali”, iskrena je Maja.

Voljela bi da se oproba u mjuziklu, žanru koji je rijedak na pozorišnim daskama u Crnoj Gori.

“Mislim da bi par mojih kolega bilo spremno i voljno da radimo na tome. Imam razrađeno u svojoj glavi u savršenom tehnikoloru taj projekat i nadam se da će da se desi ‘ubrzo’”.

Kaže da je nju, kao publiku, podjednako lako nasmijati i zaplakati ukoliko je predstava kvalitetna, mada je svjesna da publika ide u pozorište da se razonodi i nasmije.

“Čini mi se da ljudi prosto jedva čekaju neki geg na sceni pa da u gledalištu puste glas. To dosta govori o teškim životima i umoru, jakom tempu, jer očigledno ljudi žele da im se skrenu misli sa problema”.

Glumac se, kažu, “hrani” aplauzima. Oni su mu i najveća nagrada, jer onda zna da je dopro do publike, da je uspio da uspješno “prebaci loptu” s druge strane.

“Svakako je najvažnije svakom umjetniku, bez obzira koji je kanal u pitanju, kad publika to nešto što radite osjeća i prepoznaje kao bitno i veliko. Najveća je nagrada jedan SMS od nekog kome ste probudili nedefinisane osjećaje, ili utvrdili definisane. Ili susret na ulici, bilo je i toga, nepoznata osoba prosto mora da priđe i zahvali. To daje smisao ovom poslu”.

Čovjek mora pažljivo da bira svoje ljude

Gluma je za nju prilika za odnos i razmjenu, kako sa kolegama tako i sa publikom.

“Ovaj posljednji proces (‘Pluća’) mi je još jače potvrdio mišljenje o glumi kroz povratak prvim lekcijama, vježbu koncentracije, držanje kontinuiteta, traženje mjere u ulascima i otvaranjima scena sa konstantnom sviješću i suptilnošću, upućenost na partnera i nužnost da budem, budem, budem tu, u ljubavi, strasti, ljutnji, nadi, preispitivanju, čekanju, očekivanju. A privatno mi je predstavljao teren za ispitivanje modela komunikacije i ljubavnih jezika. Tako da mi gluma znači sve to, i još milion drugih stvari u zavisnosti od tekućeg stvaranja”.

Porodica i prijatelji su njeno sidro i zna da bilo šta da se desi - oni su to. A i ona je tu da bude njihova i desna i lijeva ruka, ako zatreba.

“To me najviše hrani i zanima, najviše energije i volje imam za gradnju tih odnosa, a mnogo osoba mi kaže da su prava verzija sebe sa mnom, jer osjećaju slobodu, iskrenost i otvorenost. To bi po mom mišljenju trebalo da se podrazumijeva, da se ne pravi fama oko toga, ali izgleda da je sve to ipak rijetkost. Čovjek mora pažljivo da bira svoje ljude, on je njihov vojnik, i oni su njegova vojska kad je teško. U mom idealnom svijetu mi smo Sigme koje se podržavaju i rastu paralelno”.

( Svetlana Mandić )