Vrijeme ćutanja u crnogorskom sportu

Crna Gora nije više sportsko čudo! Floskule o tome u objavama i obraćanju sportskih funkcionera i medijskih radnika nemaju uporište u rezultatu. Na manje od pola godine do početka najvećeg takmičenja – OI u Parizu, crnogorski sport nema nijednu normu. Nije, po prvi put, osvojena ni medalja na 3. Evropskim igrama u Krakovu. Crne Gore nema ni na spisku najuspešniji zemalja u odnosu na broj stanovnika, ali ima San Marina, Kosova, Hrvatske, Slovenije, Srbije…

Prije sedam godina sam pisao o rezultatima sa OI u Riju, iz kojih naš sistem sporta nije izvukao važne pouke. Nažalost, godine su potrošene na dalje urušavanje svega onoga što je krasilo crnogorski sport (dominantno nasljeđe jugoslovenske škole sporta) očuvanjem dokazanih koruptivnih mehanizama i sistema dvostrukog finansiranja. Skoro će punoljetstvo od sticanja nezavisnosti, a sportsko postignuće opstaje više kao plod porodične, preduzetničke inicijative ili pregalaštva rijetkih stručnjaka u sportu. Dugo godina slušamo da je Crna Gora sportsko čudo, a jedno je sigurno - da zasigurno rezultati nijesu plod sistema i strateškog planiranja. Urušen je i sistem nagrada za vrhunski rezultat pa najbolji zbog egzistencije odustaju u godinama najvećih očekivanja. Društvo smo siromašnih sportista a bogatih sportskih funkcionera. Tabela u nastavku potvrđuje da odavno nijesmo “sportsko čudo”, u rezultatskom smislu. Nažalost, jesmo “čudo” po pojedincima koji su i dalje zarobili sistem sporta u Crnoj Gori i po zloupotrebama sredstava poreskih obveznika.

Kako funkcionišu zarobljene institucije u sportu, ranije sam ukazao kroz model „kioska“. Da se ponovim; zamislite da vi i vaš susjed odlučite da otvorite kiosk, sa jednom specifičnošću. Iako ste preduzetnici, svi troškovi poslovanja su pokriveni iz državnog budžeta, a profit ostaje samo vama. Ko se ne bi bavio takvim biznisom? Uporedo sa tim, pojedine sportske organizacije godinama prikazuju troškove, koji su pokriveni od strane međunarodne partnerske organizacije, jer se radi o finansijski prilično isplativim globalnim sportskim događajima – tzv. sistem dvostrukog finansiranja. U dužem vremenskog periodu, konkurs za sufinansiranje programa sportskih organizacija, kao osnovni javni izvor za finansiranje sporta u Crnoj Gori, predmet je brojnih zloupotreba. Sredstva poreskih obveznika, izdašna i potpuno dovoljna, nikada ne stignu do onih kojima je to najpotrebnije – sportista i trenera. Podaci o stvarnom stanju, tj. rezultatima daleko su ispod onih koji se prikazuju od strane čelnika Crnogorskog olimpijskog komiteta. Slikovit primjer prethodnog se ogleda u programu za finansijsku podršku za 2022. godinu, koju je COK uputio tadašnjem Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sport i Upravi za sport i mlade. Naime, COK je tražio sredstva za aktivnosti (smještaj i prevoz za sportsku delegaciju) koje inače finansira domaćin Igara i Međunarodni olimpijski komitet, kao i i za samu pripremu sportista, iako su matični savezi zaduženi i jedini kompetentni da realizuju pripremne aktivnosti (u tabeli je dat troškovnik za crnogorski tim koji je tada predstavljalo troje sportista). Znači, godinama se finansira održavanje zarobljenog sportskih organizacija, dok se sistem sporta urušava.

Iz tabele je vidno da je Crnogorski olimpijski komitet državi tražio više novca za svoje, inače od MOK-a plaćene, troškove nego za sportiste koji predstavljaju Crnu Goru. Ako se porede rezultati Crnogorskog olimpijskog komiteta i Kosovskog olimpijskog komiteta (KOK) u posljednja dva olimpijska ciklusa – dok je KOK osvojio 3 medalje (i to zlatne), COK je osvojio 0 medalja. No, sa druge strane, nadležno ministarstvo je COK-u isplatilo minimum dvostruko više sredstava nego što KOK dobio (ovom iznosu je neophodno dodati brojna finansiranja posredstvom budžetske rezerve, bez programa ili odgovarajućeg projekta).

Da sumiram, više novca za sistem bez sistema neće pomoći sportu, ali hoće pojedincima da opstane mehanizam trgovine uticajem i obezbjeđivanje glasačke mašinerije. Zato je tolika borba oko pozicija u sportskim organima upravljanja. No, ovdje zabrinjava još jedna činjenica. Naime, brojna istraživanja (od Numerato, 2009; Manoli i Janečić, 2021; do Begović, 2023), potvrđuju da sportski novinari-mediji održavaju ovakav model upravo usljed uspostavljenih klijentelističkih odnosa. Zbog prethodne činjenice ne smije čuditi da su novinari na platnom spisku sportskih organizacija kroz različite angažmana, a izostaje reakcija njihovih uredništva. Primjera radi, aktivnosti Udruženja sportskih novinara nerijetko finansiraju sportske institucije, zato ne treba da čudi potpuni izostanak kritike za neuspjehe našeg tima na 3. Evropskim igrama u Krakovu, ili za nepostojanje OI normi. Nije niko preuzeo odgovornost, a frapantno je da ne niko i ne traži. Podsjetio bih i na nedavni slučaj rukometašice Raičević, koji dobrano ilustruje zakon ćutanja i spojenih sudova, reflektujući političke odnose i partijsku izuzetnost pojedinaca koji su prije svega fokusirani na zloupotrebu sporta za nesportske ili partikularne/pojedinačne interese.

Autor je univerzitetski profesor u Norveškoj

Napomena: Podaci iz tabelarnih prikaza su proizvod rada kolega Richarda Parrisha i Borja Garcija; sa posljednje pomenutim u procesu je objava naučnog rada o sistemu sporta na Kosovu.

( Marko Begović )