Neki kroz dimnjak, neki preko granice...

Tužnim srcem javljamo da se navršilo pet tužnih godina otkako je...

Ne, nije portal umrli.me, i dalje smo na ovom za žive... I nije riječ o nečijoj smrti, nego o jednoj koverti sa novcem za kupovinu živih ljudi.

Čiji snimak svjedoči u kakvom smo moralnom brlogu živjeli punih trideset godina.

Onima koji to još neće ili ne umiju da shvate ne pomaže ni evropska Skaj aplikacija...

Zato, umjesto podsjećanja na freško objavljeno iščuđavanje šefa državotvornog krila crnogorske mafije zbog toga što Tata i Kata "ne vide da su Vijesti najveći neprijatelj države" idemo na domaće platforme.

I obnavljamo gradivo što su za to vrijeme radili najveći prijatelji države, na čelu sa Tatom glavnog grada i Katom koji je sve to zataškao.

Stijepović: Idem za Zetu.

Knežević: Što za Zetu?

Stijepović: Idem da držim govor.

Knežević: Sjedi sekund... A čekaj, večeras je Milo u Zetu?

Stijepović: Pa e, sad idem.

Knežević: Sjedi.

Stijepović: Taman da namjestim kravatu.

Knežević: Oni su zamijenili. Samo su 2,5 posto uzeli za mijenjanje.

Stijepović: Neka su, nema veze.

Knežević: 47.500 je tu... A ovdje je pedeset, to ti je 97.500.

* * *

I, što je tužilaštvo preduzelo tim povodom?

Ništa, ako se ne računa onaj performans u kojem tužioci kao krivično gone korupcionaše a oni im bez kao pravično bježe... Jedan kroz dimnjak, drugi preko granice...

Te 2019. činjenični opis za optužnicu protiv tih i svih ostalih korupcionaša pisali su građani na Ulici.

Bila je to, iz subote u subotu, najduža optužnica u istoriji crnogorskog pravosuđa. U najhladnijoj noći, kad je sjeverac otimao transparente iz ruku, početak joj je bio u Ulici slobode a kraj kod zarobljenog RTCG-a...

I, što je onda bilo sa protestima Odupri se?

Korupcionašima iz vlasti pritekli su u pomoć istovjetni i jednako iskusni profesionalci iz opozicije. I deklasirali amatere odupraše...

Na krilima tog poraza vlastitih građana, državna vlast je toliko polećela da je - krajem te 2019 - udarila i najbrojniju, najmoćniju i najbogatiju političku organizaciju na Balkanu.

Obućaru, ne dalje od cipela, potrudila se SPC da svoj odgovor prevede sa crkvenog na svjetovni jezik.

DPS ga nije razumio...

A onda je mitropolit Amfilohije izašao na Ulicu...

Epilog je poznat...

* * *

A na to kakav je bio prolog crnogorske drame prije tri decenije, podsjetila je Bošnjačka stranka. Traljavo i sa neoprostivim zakašnjenjem, rekla bih da je u pitanju partija mojih sunarodnika.

BS je partija Bošnjaka, oni su joj na posljednjim izborima skoro udvostručili podršku, a nije moje da sa drevnim Latinima sad divanim da li je glas naroda zaista vox dei...

Mogu samo da potvrdim partijski stav da su "Bošnjaci kao narod najviše stradali od početka devedesetih godina" i da treba da budu otkriveni "svi počinioci ratnih zločina, protjerivanja, prijetnji Bošnjacima od Pljevalja do Herceg Novog".

Upitno je, međutim, nešto drugo... Zbog čega BS, tokom decenije učešća u bivšoj vlasti, nikad nije upotrijebila svoj koalicioni kapacitet - da ne kažem ucjenjivački, iako jeste legitimno - iskoristi za razrješavanje bar jednog od tri najveća zločina nad Bošnjacima u Crnoj Gori.

I nešto treće... Čemu upozorenje BS "pamtimo dobro ko je htio da nas seli i ko bi, ako bi mu se ukazala prilika, to i sada uradio" ako "oni nisu i nikada neće za ovakve slučajeve prozivati pojedince".

Nego koga će prozivati?

Neće valjda narode?

* * *

A kako treba da izgledaju te prozivke pokazuje već decenijama Ibrahim Čikić.

Za koji dan će trideseta godišnjica zloglasne i zločinačke državne Akcije Lim, a svih proteklih godina i dana on je upravo prozivao - pojedince.

Nijesam im ni ja ostala dužna, ali i od najtačnijeg novinarskog prozivanja pouzdanije je ono iz pera žrtve.

- 'Pomaga Bog, braćo četnici! Evo svježe turske krvi! Doveo sam vam najvećeg mudžakedina u Crnoj Gori. Njega ćete živog odrati i pustiti u šumu!'... Ovo su riječi Zorana Lazovića kad me je predao u ruke paravojnim formacijama zločinca Karadžića u Bosni. Prošao sam strahovitu torturu, nezamislivu ljudskom umu i pameti - svjedoči Ibrahim ne od juče.

Za deset godina zajedničkog vladanja sa DPS-om nijedan predstavnik BS-a - ni u Vladi, ni u Skupštini - nije zatražio da se gorepomenuti čuvar državne bezbjednosti makar smijeni sa visoke funkcije, a kamoli bude izveden pred sud.

A sve dok projektanti Akcije Lim i izvođači radova na terenu ne obrše tamo gdje sunce ne grije, Crna Gora će ostati besudna zemlja.

Zatvor u Foči, nažalost, više nije dostupan, ali ćelije u Bijelom Polju i Spužu jesu...

* * *

Čudo je taj projektovani zaborav đaka koji su DPS-ovu političku školu pohađali u produženom trajanju od trideset godina.

Zato, uoči jubilarne ali tužne godišnjice, ko zna koji put obnavljamo gradivo.

Crnogorska policija, u akciji pod šifrom Lim, krajem januara i početkom februara 1994. godine uhapsila je kompletno rukovodstvo Stranke demokratske akcije za Crnu Goru i više njenih članova.

Služba državne bezbjednosti saopštila je ,,da su optuženi htjeli putem oružane sile da naprave Nezavisnu državu Sandžak”.

Da je to gola laž, znali su ne samo svi u SDB-u, policiji, tužilaštvu, sudstvu, izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, nego i sva crnogorska javnost, jer su joj i tada sva zasijedanja parlamenta bila dostupna.

Država koju je SDA "htjela da napravi", i to bez oružja, bila je - nezavisna Crna Gora. To je bio njen prvi grijeh...

Drugi grijeh bila je etnička i vjerska pripadnost rukovodstva, aktivista i birača te stranke. Bošnjacima iz Crne Gore bila je namijenjena sudbina sunarodnika iz BiH - etničko čišćenje grupnim raseljavanjem, pojedinačnom likvidacijom ili - reprizom genocida iz 1924.

* * *

Zaludu se zaboravna Crna Gora i uoči stogodišnjice tog masakra u Šahovićima pravda činjenicom da tada nije postojala kao država, da je Zetska Banovina bila velikosrpski projekat...

Izvođači genocida nad Bošnjacima bili su njihove komšije Crnogorci. Ili stanovnici Crne Gore, ako zaboravnima tako lakše pada...

Crnogorac sa dna kace bio je i onaj spiker SDB-a koji je - na dan hapšenja vođa, poslanika i aktivista suverenističke SDA - u specijalnoj emisiji TVCG-a komentarisao otkopavanje "oružja uhapšenih". Koje je prethodno zakopala ta ista Služba državne bezbjednosti.

Uslikan je bio samo još jedan "dokaz" - "neprijateljska štampa koju su optuženi čitali" u obliku nekoliko primjeraka Monitora.

Svi okrivljeni bili su podvrgnuti fizičkoj i psihičkoj torturi. Zbog toga nikad niko nije odgovarao.

Poslije dvoipogodišnjeg robijanja abolirao ih je tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović.

Toliko o krivici.

A kako je izgledala tortura? Mučenje, ponižavajuće postupanje, iznuda priznanja, elektrošokovi, prebijanje, izvođenje na simulirano strijeljanje, psovanje turske majke, spuštanje u bunar, zabranjivanje angažovanja branilaca, prijetnje razmjenom za Srbe zarobljene u Bosni, izolacija u samici čak i po sedamnaest mjeseci.

Rezultat državnog zločina i združene bratske akcije bio je jeziv.

U crnogorskom dijelu Sandžaka uhapšen je 21 funkcioner SDA, u srpskom 24.

Strašnu torturu, prema navodima Helsinškog komiteta za Sandžak, ukupno je prošlo oko 17.500 Bošnjaka, a trajno raseljeno oko 100.000.

* * *

Nije to jedini državni zločin Crne Gore, ni mirnodopski ni ratni, čiji kreatori, nalogodavci i izvršioci nijesu kažnjeni.

I zato je baš bilo mučno slušati sudijinicu Suzanu Mugošu dok, nakon decenija provedenih u pravosuđu, obećava istragu o svim zločinima iz devedesetih...

A za godinu dana nije "istražila" nijedan dokaz ni za vlastitu tvrdnju da je presuda Apelacionog suda za tzv. državni udar kupljena.

I ne samo to, nego nije čak podnijela ni krivičnu prijavu iako je na to obavezna ne samo kao sudija, nego i kao bilo koji drugi građanin koji ima saznanja o nekom krivičnom djelu.

Na kraju saslušanja je, umjesto da prođe kvalifikacije za tužioca, prošla kao kockar kojega je ubilo vađenje.

U nedostatku dokaza da je presuda kupljena, ona je javnosti bacila novog rovca - da nije donešena u sudu u Podgorici nego je neko s nekim "bio po Primorju sa ambasadorima dogovorio ukidanje presude za državni udar"...

Toliko o sudstvu iz ugla iskusne sudijinice...

P. S. O sudijinici će bolje od mene Milan Knežević: Da li vaše odbijanje da se u dokaze uvrsti snimak Saše Sinđelića, u kom on priznaje kako je od SDT-a bio prinuđen da lažno optuži Andriju Mandića i mene, ima veze sa zapošljavanjem vašeg sina bez konkursa i da li je vaš sin bio prekomandovan zbog veza sa kavačkim klanom?

I još bolje Vanja Ćalović: Da li ste sada spremni da javnosti saopštite ono što nijeste saopštili prije četiri godine, da je vašem suprugu kompanija sa Djevičanskih Ostrva pozajmila 700.000 eura i da li ste u međuvremenu pitali vašeg supruga ko mu je dao taj novac. Da je moj muž tako poslovao ispitala bih ga sve do detalja, zato što ovo strašno smrdi na pranje novca...

A odgovori? E, za to je neophodan jedan dobar android, dva vraćanja na Parlamentarni kanal u četvrtak od 12 do 14h i - tri puta po dva miligrama bensedina, minimum...

( Ratka Jovanović-Vukotić )