Aleksinačka diploma

Priprema za odlazak u Aleksinac podrazumijevala je prelistavanje romana “Ana Karenjina”, koji sam progutao u gimnazijskim danima, a poslije ga dugo ostavio da hvata prašinu. Naišao sam na jedno mjesto u kojem pripadnik petrogradske elite grof Aleksej Kirilovič Vronski obrazlaže svoju odluku da krene kao dobrovoljac za Srbiju: “Kao čovjek - reče Vronski - ja sam dobar po tome što život za mene ništa ne vrijedi. A da u meni ima dosta tjelesne energije da se mačem probijem u pješački stroj te da sve oko sebe mrvim ili da poginem - to ja znam. Meni je drago da postoji nešto za šta mogu dati svoj život koji meni ne samo da nije potreban nego mi je i omrznuo. Nekome će dobro doći”.

Lav Nikolajevič Tolstoj je pisao Anu Karenjinu između 1873. i 1878. Srbija pod knezom Milanom u savezu sa Crnom Gorom pod knezom Nikolom objavila je rat Turskoj 1876. Glavni komandant srpske vojske bio je ruski general Černjajev. I Rusija je objavila rat Turskoj 1877. Ovi su se događaji završili poznatim Berlinskim kongresom 1878, kada Srbija i Crna Gora bivaju priznate kao nezavisne države.

Tolstoju su ta zbivanja poslužila kao istorijske kulise za dramu Vronskog, koji odlazi u rat jer se njegova ljubavnica Ana Karenjina - ubila. Navodno je iza lika Vronskog postojao stvaran čovjek - Nikolaj Nikolajevič Rajevski koji je pao u borbi sa osmanskom vojskom u blizini Aleksinca.

Od Gornjeg Adrovca do Holivuda

Sunčani dan i skoro nikoga na auto-putu, skretanje prema Aleksincu iza Niša. Nastavljamo pored Aleksinaca prema pobrđu. Penjemo se automobilom po asfaltu ispucalom poput kore pregorjele pogače. Poslije pola sata prođemo kroz selo, koje je istorija samo jednom udjenula na mapu svijeta - tada kada je tu poginuo ruski pukovnik. Dole, uz Moravicu kod Aleksinca, malo je snijega. Ovdje gore se zadržao po obroncima brda i padinama.

Ruski pukovnik Rajevski je poginuo kod sela Gornji Adrovac avgusta 1876. Na mjestu njegove pogibije od 1903. stoji “šarena crkva” ili “ruska crkva” kako je zove narod.

Kada čovjek ugleda crkvu ne može se oteti utisku da se ona tu spustila iz neke druge dimenzije. Arhitektonski rukopis i prilaz drugačiji su u odnosu na druge sakralne građevine u Srbiji. Drvored lipa, za koji su, kaže predanje, sadnice donesene sa ukrajinskog imanja pukovnika Rajevskog, potcrtava osjećanje usamljenosti koje neminovno ophrva rijetke posjetioce. Ili je to samo melanholija vedrog januarskog dana? Pred crkvom je i spomenik ruskim dobrovoljcima koji su poginuli za oslobođenje Srbije. On je novijeg datuma, dok je kamena krstača na kojoj piše ime ruskog pukovnika - poprilično stara.

Nije samo onaj rat iz 1876. ostavio traga na crkvi. Na zidovima crkve su ploče, a na njima imena ovdašnjih ljudi koji su stradali u vrijeme bugarske okupacije. Skoro sam uvjeren da je crkva zatvorena, ipak sa nešto nade hvatam kvaku. Otvoreno. Ulazim u prostor apsolutne tišine. Pažnju mi privlači oslikani lik - Nikolaj Nikolajevič Rajevski.

U trenutku pogibije nije mogao da zna da će njegova smrt poslužiti Tolstoju kao putokaz za sudbinu njegovog književnog lika Vronskog. A Tolstoj nije ni slutio da će Ana Karenjina i grof Vronski dospjeti u Holivud - i da će u nizu filmskih adaptacija govoriti engleski sa američkim naglaskom.

Spuštamo se iz sela niz krivudav put, odlazimo ka Aleksincu. Samo što se sa desne strane prođe betonsko zdanje autobuske stanice u Aleksincu i gradski park sa spomenikom iz Titove ere, naiđe se na most preko Moravice. Odatle se može u obilazak i pješice.

Grad je nastao nedaleko od mjesta na kojem se Moravica uliva u Južnu Moravu. Mada postoje tragovi naselja još iz rimskog doba, hroničari vele da je prvi put pod svojim imenom Aleksinac spominje u turskim izvorima 1516. A legenda o imenu ide ovako: Usein-agu je svaki dan neki hajduk dozivao iz šume. Aga najmi nekog Aleksu da mu uhvati hajduka. Kada Aleksa to učini, hajduk završi na kocu, a Aleksi se aga oduži imanjem na mjestu današnje varoši. Aleksinac je, dakle, u toj priči dobio ime po Aleksi, lovcu na glave za turski račun. Zapravo, skoro sve što valja vidjeti u varoši nalazi se duž Ulice knjaza Miloša. Pješačka zona je skoro prazna.

Zapisano je da je srpski knez Miloš Obrenović shvatio strateški značaj Aleksinca: “Ja sam nauman, ako bog da da u Srbiji napravim dvije kapije - jednu u Beogradu prema Ćesarskoj (Austriji), a drugu u Aleksincu prema Turskoj”. Ovu južnu kapiju je po kneževom nalogu osmislio austrijski arhitekta Franc Janke. U strukturi grada čitljiv je srednjoevropski urbanistički rukopis.

Crkva Svetog Nikole je na kraju pješačke zone. Izgrađena je 1837. na mjestu koje je narod zvao Agino gumno. Knez Miloš je svega nekoliko godina nakon oslobođenja od turske vlasti, kumovao imenu crkve, pošto je to bila krsna slava Obrenovića.

Ulazimo u crkvu koja je zagrijana - krštenje je u toku. Jednom starijem čovjeku je pozlilo. Oko njega su se sjatili njegovi. Na izlasku iz crkve već čujemo zavijanje sirene kola hitne pomoći. Valjda će i Nikola Čudotvorac da pripomogne.

U blizini crkve su sva reprezentativna zdanja u varoši. Mene posebno zanima jedno od njih.

Lična aleksinačka priča

Juna 1952. dvadesetogodišnja Mara Bunić u Aleksincu polaže završni ispit na Učiteljskoj školi. Njena mlada biografija je već izlomljena velikim čekićem epohe. Rođena u kući oficira, veterinara kraljevskih ergela, u Zagrebu, pratila je očevu službu od Maribora, preko Niša i Ćuprije. A onda je došao rat u kojem ostaje bez roditelja. Godinu dana provodi u domu u bugarskom Vidinu - jugoslovenski vaspitači i siročad su dobili tamo zgradu dok se ne poprave razrušene škole i domovi u zemlji. Potom prelazi u Beograd, u dom u Krunskoj. Naposljetku stiže u Aleksinac i tamo se školuje do ljeta 1952.

Tada zacijelo nisam bio ni na kraj pameti budućoj učiteljici koja će jedanaest godina kasnije postati moja majka. Nje sada već sedmu godinu nema.

To je pravi razlog dolaska u ovaj kraj. Zgrada Osnovnog suda je bitno odredila majčin životopis.

U Aleksinac je Učiteljska škola prebačena iz Beograda 1896. Za te potrebe je podignuta reprezentativna zgrada u kojoj je škola radila sve do marta 1963. kada sudstvo iz zdanja potiskuje školstvo. Jedno je sigurno - na vrata pred kojima stojim godinama je ulazila i moja majka, tada djevojka sa svojim snovima i nadama.

Sjećam se da mi je jednom pričala kako su njoj i njenim drugaricama momci prostački dobacivali na aleksinačkom korzu - jedna od običnih muških grubosti na koje se dijete iz više srednje klase, zaglavljeno u mladi palanački socijalizam, nikada nije naviklo.

Diploma iz potonulog svijeta

U hartijama koje je ostavila iza sebe ostala diploma Učiteljske škole iz Aleksinca. Sada iz nje iščitavam više od samih ocjena. Mara Bunić je bila vrlo dobra učenica. Niz četvorki od prirodopisa preko osnova filozofije do predvojničke obuke. Poneka trojka - matematika ili ruski. Dijete koje je vjerovatno u boljim predratnim školama počelo da uči francuski, u okupiranoj Srbiji učilo je njemački, a u oslobođenoj - ruski. Jedina čista petica na svjedočanstvu bila je vladanje.

Taksene marke su bile priča za sebe. Na pozadini boje petroleja, boje svijetlog karmina ili zelene čoje nalazio se grb Federativne Narodne Republike Jugoslavije - sa pet baklji. Baklje su tada simbolisale narode, a tek kasnijim ustavnim razvojem - republike. Dvije marke po pedeset dinara, potom jedna od 30 i jedna od deset. Preko svega toga pečat Sreskog suda Aleksinac, Narodna Republika Srbija.

Formular za diplomu se zvao Obrazac III/3, koštao je po tabaku dva dinara, a štampalo ga je Invalidsko knjižarsko preduzeće Srbije iz Beograda.

Cijeli potonuli svijet je stao na ovu hartiju.

Jutros sam se probudio i rekao - hajmo u Aleksinac. Više puta sam namjeravao da obiđem ovu varoš čiji je stanovnik prije tačno 72 godine bila i moja majka. Izgleda da je morala da dođe ova januarska nedjelja, da se konačno nađem na mjestu koje ćuti o tolikim minulim životima.

Južna hrana

Kad smo već u varoši, koja jednoznačno pripada srpskom jugu - od Niša je svega tridesetak kilometara - okrijepićemo se u kafani. Jedna od onih na glasu je “Medalja”, ni dvije stotine koraka od glavne ulice. Preskočiću sve ono što su nanizali na naš sto u ugodnoj atmosferi - mogu samo da kažem da se “Medalja” svrstala u red odličnih kafana od Niša do Vranja, od Pirota do Prokuplja.

Konobar je pričljiv, radio je u Crnoj Gori sa odličnim kuvarom, Leskovčaninom, ne zna koliko dugo će gazda još da gura, jer su kafane na periferiji bezbjedne od gradskih pijanica, a centar ne zna kako da se odbrani od njih. Navijamo za “Medalju” - da ostane mjesto na kojem porodice nedjeljom idu na ručak.

Zdravica za Kosaru

Sjetim se da je pjesnik Velimir Rajić rođen u Aleksincu 1879. Njegova najpoznatija pjesma “Na dan njenog venčanja” odzvanja južnjačkim žalom:

I srušiše se lepi snovi moji,

jer glavu tvoju venac sad pokriva,

kraj tebe drugi pred oltarom stoji -

prosta ti bila moja ljubav živa!

Ostalo je zabilježeno da se ona zvala Kosara. Crnokosa ljepotica udala se za drugoga oktobra 1903. u Beogradu. Pjesnik je nedostižnu dragu ovjekovječio iste večeri u stihovima koje su poslije recitovale generacije glumaca i odbijenih ljubavnika.

Te stihove je 1971. otpjevao Zvonko Bogdan.

Naručim još jednu i nazdravim pjesniku, praunuku čuvenog srpskog ustanika Tanaska Rajića. Otpijem za dušu svih poginulih aleksinačkih rudara.

Nazdravim i Mari Bunić, njenim aleksinačkim snovima, onom čovjeku koji se bori za dah u crkvi, pukovniku Rajevskom, grofu Tolstoju i grofu Vronskom, njegovoj Ani i svim nesrećnim ljubavima svijeta. Naravno - nazdravljam i mojoj saputnici koja je danas pristala da pođe sa mnom u Aleksinac kao da je Monako.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )