Hristina Vuković: Autentičnost je za mene imperativ

Mlada kantautorka Hristina Vuković polako osvaja publiku širom regiona. Od malih nogu je znala da želi da se bavi muzikom i da je to njen poziv, način komuniciranja sa ljudima. Nedavno je izašao i njen prvi album “Bedem”, u izdanju najstarije srbijanske diskografske kuće PGP RTS, a sa vodećom istoimenom pjesmom sa prvijenca mlada pjevačica će nastupati na takmičenju Pjesma za Evroviziju 2024. godine, čiji će pobjednik predstavljati Srbiju na Evroviziji.

Za “Vijesti” Hristina govori šta očekuje od predstojećeg takmičenja, šta za nju znači pjesma “Bedem” i koje poruke želi da pošalje svojim slušaocima...

Predstavićete se na “Pjesmi za Evroviziju 24” sa svojom pjesmom “Bedem” sa istoimenog debi albuma. Šta za Vas znači pjesma “Bedem”, s ozbirom na to da ste Vi pisali tekst?

“Bedem” je album o (prevazilaženju) otuđenosti. Dobio je ime po pjesmi koja u svom nazivu ima doslovnu sliku ovog stanja. “Bedem” simbolizuje zidove koje gradimo oko sebe ne bismo li se zaštitili od napuštanja, povrijeđenosti, i ultimativno - bliskosti. Naizgled zaštićeni u sopstvenoj izolovanosti, zapravo smo samo sve ograđeniji od svijeta i sebe samih, nikad usamljeniji i prazniji. “Bedem” preispituje tenziju između potrebe da se zaštitimo od bola i potrebe da budemo viđeni, prihvaćeni i voljeni onakvi kakvi jesmo. Simbol je i zida oko mog unutrašnjeg svijeta u koji slušaoci direktno stupaju slušajući ovaj album.

Koja su Vaša očekivanja od takmičenja “Pjesma za Evroviziju”? Da li vidite sebe na najvećem međunarodnom takmičenju?

Nastup na “Pjesmi za Evroviziju” vidim kao odličnu priliku da široj publici predstavim svoju muziku. Nadam se da ću doprijeti do onih ljudi koji bi mogli da se povežu sa pitanjima, porukama i osjećanjima koje moje pjesme provociraju. Naravno da bih voljela da odem na Evroviziju, ali se trudim da ne razmišljam o plasmanu - koncentrisana sam na organizaciju nastupa i želju da se što bolje predstavim. Cilj mi je da budem autentična i snažna u svom izrazu i poruci - naklonost publike i žirija svakako nisu nešto na šta mogu da utičem.

S obzirom na to da ste stekli publiku još tokom muzičkog takmičenja X faktor, da li mislite da su takvi i slični programi jedini način da se talentovani/ne umjetnici/ce probiju do slave bez konekcija i veza?

Ne bih rekla da je X faktor bio mjesto gdje sam stekla svoju publiku, to je samo bio prvi javni prostor u kom sam se pojavila. Tada ni sama nisam imala jasnu ideju ko sam i u šta treba da se razvijem u muzičkom smislu i samim tim sam mogla samo da pridobijem simpatije fanova samog takmičenja, ne i dublje razumijevanje i vezivanje za moj (tada suštinski nepostojeći) rad. Mislim da tek sada, deceniju kasnije, nakon objave prvog albuma i jasnih kontura mog muzičkog identiteta možemo da počnemo da pričamo o stvaranju moje publike.

Suština mog rada je autorstvo i danas razumijem da X faktor nije bio pravo mjesto mene - takva takmičenja njeguju ideju da se muzika može tretirati kao sport u kome neko pobjeđuje, a neko gubi i pogubno djeluju na razumijevanje i njegovanje suštine bavljenja muzikom, kako kod mladih takmičara, tako i kod publike. Zahvalna sam na iskustvu, ali mislim da to nije bio suštinski važan događaj za put kojim sam odabrala da idem.

Kada uporedimo Vaše tekstove i nekih drugih balkanskih pjevačica i pjevača, primijetićemo da oni nose veću dubinu i smisao. To je nešto što još nije našlo veliku popularnost i publiku kod nas. Koliko je Vaše obrazovanje na Fakultetu psihologije uticalo na to? Gdje ste našli hrabrost da budete ‘drugačiji’?

Hvala Vam što to vidite kao hrabrost, ali smatram da je obaveza svakoga ko se bavi umjetničkim izražavanjem da bude “hrabar” i da kroz sve što radi priča svoju istinu, ogoljenu, duboku, pa i nelagodnu i neprijatnu, ako treba. Autentičnost je za mene imperativ i bez nje bi svaki “spotlajt” bio apsolutno besmislen.

Mislim da se ne radi o (ne)popularnosti dubokih tekstova, već o čestom podilaženju publici prostijim tekstovima u namjeri da se pridobije što veći broj slušalaca. Vjerujem da bi uloga umjetnika trebalo da bude suprotna - da publici otvara nove vidike i da joj ponudi nešto što u sebi nije dotakla prije. Ako to ne radimo, naša djelatnost se svodi isključivo na zabavljačku. To je, naravno, u redu, ali muzika može da bude toliko više od toga i trudim se da se svojim radom zalažem za istraživanje tih njenih manje popularnih terena.

Formalno akademsko obrazovanje koje imam nema mnogo veze sa ovim stavom, ali svakako jeste produbilo moje razumijevanje važnosti unutrašnjeg svijeta. Ono što je zajedničko psihologiji i muzici je iscjeliteljski potencijal i tu se srijeću ove dvije moje profesije - obije su delikatni jezik duše koji pokušavam da govorim da bih druge zagrlila.

Odlučili ste da spot za pjesmu “Decembar” snimite na Žabljaku. S obzirom na to da mnogi smatraju da je ovo jedan od ljepših djelova Crne Gore, jeste li sa ponosom kroz spot željeli da pokažete njene ljepote i čega se Vi sjetite kada se pomene Žabljak? Jeste li provodili vrijeme na Žabljaku?

Znam da sam subjektivna, ali za mene to jeste najlepši dio Crne Gore i zaista sa ponosom uvijek ističem da vodim porijeklo iz tih prelijepih krajeva. Za mene je Žabljak kontakt sa prirodom, sa porodicom, sa mirom. Provela sam tamo svaki raspust dok sam bila dijete, a sada tamo odlazim kada god mi se ukaže prilika da se odmorim od bučnog gradskog života. Na Durmitoru se uvijek s lakoćom povežem sa sobom i uvijek sam pomalo tužna kada ga napuštam.

Kako je počela Vaša ljubav prema muzici i da li ste oduvijek znali da je muzika Vaš poziv i način na koji ćete da komunicirate sa ljudima?

Oduvijek sam znala da je muzika moj poziv. Ni u jednoj fazi svog života nisam imala dilemu, samo sam se plašila da neću biti dovoljno dobra da zaslužim svoje mjesto u tom svijetu. Međutim, kada nešto tako snažno želite i radite na tome, prilike same dođu. Presrećna sam što je muzika danas moja ljubav, moj poziv i moj posao.

( Maja Eraković )