Superhrana zapada - plod eksploatacije djece

Akai bobice, koje se u lokalima prestižnih četvrti širom zapadnog svijeta služe kao kremasti pire, a u supermarketima u obliku smutija i sokova, smatraju se izuzetno zdravim i ekološkim, a porcija se prodaje i do 15 eura. Međutim, njemački nedjeljnik “Špigl” piše o mračnoj strani ovog unosnog posla o kojoj proizvođači radije ćute, a to je eksploatacija djece.

Njemački prodavci reklamiraju bobice kao bogate vitaminima i antioksidansima, korisne ne samo za prevenciju srčanih oboljenja, već i za usporavanje procesa starenja i jačanje imunog sistem.

Dodatni argument u korist bobica predočili su aktivisti protiv klimatskih promjena koji ističu da se akai bobice ne uzgajaju u prostranim monokulturama, već rastu u divljini, i da tokom njihove proizvodnje praktično nema ili je minimalno uništavanje prašume.

Prema tim parametrima akai bobice su skoro savršeni proizvod, ukoliko se zanemari da najteži i najopasniji posao na samom početku proizvodnog lanca obavljaju djeca, ističe njemački list.

Svake godine ubere se oko 1,5 miliona akai bobica, a oko 90 odsto njih potiče iz brazilske pokrajine Para, gdje se na snimcima iz vazduha urađenim tokom perioda berbe vide desetine hiljada djece kako se penju uz tanke stabljike palmi i spuštaju se niz njih.

Jedan od njih, 11-godišnji Mailson Oliva, ispričao je za njemački list kako svakog dana čim svane on pretražuje blatnjave djelove prašume u potrazi za bobicama u krošnjama visokog drveća.

Kada primijeti grozd zrelog voća skače na deblo drveta, hvatajući se nogama, i penje se uz pomoć noža - sve do bobica, superhrane u bogatim zemljama. Zatim se spušta niz deblo, baca grozd na hrpu i prelazi na sljedeće drvo. Isto to rade i njegov stariji brat Nando i sestre Đulijana i Đovana.

Mailson je imao sedam godina kada ga je otac prvi put poslao da bere bobice. On je za “Špigl” kazao da ne voli berbu i da se plaši da će pasti. Međutim, otac ne dozvoljava da mu protivrječi. Kada je umoran otac ga pošalje da nešto popije, a kada ga bole noge kaže mu da se ne prenemaže.

Mailsonov otac, Sou Manoel, prima minimalnu socijalnu pomoć, a berbu akai bobica koristi kako bi povećao prihod i prehranio porodicu.

Mailson je rekao socijalnom radniku da često izostaje iz škole, a mada sada ponovo pohađa četvrti razred on još ne zna da čita.

Imajući u vidu ekonomsku situaciju sa kojom se suočavaju mnoge porodice u regionu, činjenica da su mnoga djeca preumorna da bi se fokusirala na nastavu u školi dolazi kao sekundarni problem.

Na pitanje “Špigla” što misli o tome, Mailsonov otac koji je i sam počeo da bere boibce sa sedam godina donekle zbunjeno odgovara da je “valjda normalno”.

Dječiji rad je zvanično zabranjen u Brazilu i upravo to je razlog zbog kojeg državni tužioci sada istražuju praksu berbe akai bobica. “Branje nije samo težak posao, već je takođe i ekstremno opasan”, kazao je za njemački nedjeljnik Žomar Souza, koji predvodi odsjek za borbu protiv radne eksploatacije djece u Belemu, glavnom gradu pokrajine Para.

On je govorio o “ozbiljnim kršenjima ljudskih prava” i naveo slučajeve djece koja su lomila noge i ruke prilikom pada sa drveća koje može biti visoko i do 20 metara. Jedan dječak je nakon pada ostao paralizovan, a drugi su pretrpjeli ujede zmija i paukova, kazao je on.

Mailson je ispričao novinarima da je jedan njegov komšija stradao kada je pod njim pukla grana.

Rizik od pucanja drveta je manji kada se umjesto odraslih penju djeca. Porodice su spremne da to učine jer broj prodatih korpi određuje da li će živjeti u običnom siromaštvu - ili u potpunoj bijedi.

Studija iz 2016. godine je pokazala da oko 120 000 porodica učestvuje u branju akai bobica. Kada su državni tužioci u julu prošle godine posjetili Igarape Miri region, saznali su da su pojedine škole prilagodile raspuste sezoni berbe bobica. Socijalni radnici vjeruju da mnogi roditelji šalju djecu u školu samo da ne bi izgubili socijalna primanja, koja su uslovljena da prisustvuju nastavi.

Souza je naveo slučajeve djece koja su lomila noge i ruke prilikom pada sa drveća koje može biti visoko i do 20 metara. Jedan dječak je nakon pada ostao paralizovan, a drugi su pretrpjeli ujede zmija i paukova

U avgustu i septembru, kada su palme pretrpane plodovima, porodica može ubrati između 20 i 25 korpi bobica dnevno. To je trka s vremenom, i to ne samo zato što se zrele bobice brzo kvare. Dok god ima akai bobica za branje, porodica mora zaraditi dovoljno da bi se mogla prehraniti u teškim mjesecima od januara do juna.

Oko 80 odsto stanovnika regiona Igarape Miri zarađuje za život poslujući sa akai bobicama - kao berači, posrednici ili kao radnici na pristaništu. Glavni grad regiona ima Trg Akai, Akai Palas hotel i Akai apoteku. U posljednjih nekoliko godina, niklo je čak osam pogona za preradu, gdje se bobice melju u pire i zamrzavaju za transport. Novi pristan sa četiri rampe za kamione trenutno se gradi uz obalu rijeke Maiauata.

Ponosni guverner Roberto Pina, koji i sam posluje sa akai bobicama, kazao je za “Špigl” da ne razumije zašto su ga tužioci ispitivali o eksploataciji djece. Prema njegovim riječima, u regionu su nekada postojale pilane i plantaže šećerne trske, koje su uništile šumu. Sada, akai bobice su donijele malo prosperiteta u područje i ljudi sebi mogu priuštiti stvari poput televizora i frižidera. “A oni žele to da nam oduzmu”, kazao je Pina.

Souza tvrdi da najveći izazov predstavlja zapravo to što sami početak proizvodnog lanca počiva u zoni sive ekonomije. Nemoguće je zaviriti u prašume u kojima rade porodice kao što je Mailsonova. Vozači čamaca koji zatim kupuju voće stižu dugo nakon što je berba završena; oni ne vide ništa sumnjivo. Isto važi i za fabrike koje prerađuju bobice nakon što stignu u luku.

Zbog toga se Souza uzda u potrošače na zapadu koji očekuju transparentan lanac proizvodnje u kojem nema radne eksploatacije djece. On se nada da će ljudi sa druge strane svijeta razumjeti da siva ekonomija, poslovanje zasnovano na gotovini ne mogu biti osnova održivih struktura. Pošto rijetki plaćaju porez nema sredstava za investiranje u škole ili univerzitete. Djeca koja nemaju obrazovanje praktično da nemaju šansu da pobjegnu iz ciklusa siromaštva.

“Špigl” ističe da mada je američko ministarstvo rada nedavno stavilo akai bobice na listu proizvoda koji se dobija eksploatacijom djece, njemački trgovci tvrde da se oslanjaju na standarde kompanija od kojih kupuju. “Ne možemo biti tamo tokom berbe. Moramo se osloniti na njih”, kazao je za njemački list direktor kompanije “Fine Fruits Club”.

U njemačkim lokalima činija akai bobica košta i do 13 eura. Za količinu bobica u toj posudi Mailsonov otac dobija oko deset centi. Ukoliko preostane nešto novca na kraju mjeseca on svom sinu daje džeparac, koji on uglavnom koristi da bi kupio slatkiše.

( N. Bogetić )